Svaka država je u
suodnosu sa svojim susjedima i regijom u kojoj se nalazi, a kako bi se to
postiglo potrebno je da političke elite u zemlji, razumiju svoj položaj tj.
položaj zemlje koju zastupaju. Jedan je geopolitičar tekao
rekao otprilike – Pokažite mi zemlju na karti i reći ću vam kakvu politiku
vodi. Danas geopolitika ne ovisi samo o geografskim datostima, jer suvremena geopolitika istražuje odnose u
triptihu između prostora, moći i stanovništva. Iako sam pojam
geopolitika poprima negativno značenje, ne može se ozbiljno voditi zemlju na
međunarodnom planu, ako se ne poznaju barem osnove geopolitičkog položaja
države koja se vodi, ali i one s kojima se sukobljava ili pak nadmeće.
Kako se sadržaji međunarodnih odnosa proširuju, a i politike općenito,
i geopolitika upija nove sadržaje i postaje dinamičnija disciplina. Tako je sazrio pojam kritička geopolitike koji
političkom praksom, deklarativnim i imperativnim metodama još, makar odnedavno
nešto slabije, djeluje u SAD u V Britaniji. Ovdje je prisutan posmodernistički diskurs
geopolitike širenja vrijednosti liberalne demokracije, kao tržišno
gospodarstvo, ljudska i manjinskih prava, sloboda medija, stvaranje sustava
kolektivne sigurnosti i sl. Uz prednosti
ovaj pristup ima i manjkavosti, kao Fukuyamin gotovo ideološki koncept kraja
povijesti ili činjenica kako Kina, ali i veliki dio Azije gospodarski napreduje
usuprot tome, uz uspon Rusije. Do takvih koncepata došlu je i zbog
dinamiziranja i fragmentacije međunarodnih odnosa, uslijed velikih političkih
promjena u Europi, dekoncentracije sile uslijed završetka „Hladnog rata“ i
rušenje berlinskog zida.
Treba reći i to kako su ljudska prava došla na međunarodno scenu kao
svojevrsni „crv“ u završnim dokumentima Europske konferencije o europskoj
sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975, kao „američki“ odgovor na „euroazijsku“
komponentu zato što je po kontinentalnom kriteriju sudjelovao i SSSR. Do tada
je, bar bi mi s ovih prostora to morali znati prevladavao princip – Miroljubive
aktivne koegzistencije i nemiješanja u unutarnje stvari zemlje.
Da smjer dinamiziranja međunarodnih odnosa, može biti i obrnut,
pokazuje nam situacija Drugog svjetskog rata, kada su Roosevelt i Churchill
bili oduševljeni Staljinom jer su se u kontaktima i pregovorima brzo rasplinule
njihove bojazni kako je potonji
dominantno ideološki determiniran. On je za savezničku pomoć u ratnom
materijalu, ukinuo Komunističku internacionalu (Kominternu) kao dinamičko-proliferativni
alat međunarodnog utjecaja. Makar pojednostavljeno ipak bi mogli reći, kako je Putin u vrijeme snažnih političkih
previranja i ustanka na Majdanu ili „Euromajdanu“ u Kijevu, odabrao Krim kao, ako ne kao vrapca u ruci, ono kao
prepelicu koja se sklonila u lonac, a ne pomoć proruskim saveznicima u
Ukrajini. Ne želeći opravdati taj čin ovo je bio slikovit sraz nedovršenog
geopolitičkog aktera (EU) i dovršenog
geopolitičkog aktera Rusije. Gledajući to s osobnog psihološkog gledišta
možemo reći kako je to stvar i „emocionalne inteligencije“, tako prerabljenog
pojma u pedagogiji, kao što je to sada sveprisutan i „posadašnjen“ pojam
hibridnog ratovanja, kada se dijete od nekoliko godina testira slatkišima pitajući
ga želi li jedan bombon sada ili dva za deset minuta.
Ista se stvar dogodila i kada je EU ustvari Francuska izigrana od
strane Australije za račun V. Britanije i SAD-a, u nabavci podmornica u
vrijednosti od pedesetak milijardi dolara. Tu se radi o svojevrsnom sanitarnom
kordonu nasuprot Kine u sklopu anglo-američkog AUKUS „saveza“. Tako da opet
dolazimo do dokaza kako je „Brexit“ geopolitički odabir Velike Britanije, a ne
tamo nekakva pogrešna politička prosudba, politička prevara i sl., a u
slučajevima koji budu bliže sjeveru atlantika treba očekivati i Kanadu, i to ne
samo uslijed Commonwealtha, već uslijed funkcionalne obavještajne suradnje ili
doktrine „pet očiju“, gdje spadaju VB, SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland.
Oduvijek je tako, vodeća zemlja se mora znati. Da se sad malo
približimo, treba se sjetiti tršćanskih kriza. Italije je osnivačica NATO-a od
osnutka 1949, a „Tito“ odnosno JRM dobiva od SAD-a licencu za drvene torpedne čamce „Higgins“, motore,
torpedne cijevi i ostalo, a na Korčuli ih se napravilo preko sedamdeset. Ti
onda potentni Higginsi plovili su i
uokolo Trsta vršeći pritisak. Talijanski političari znaju istaći kako SAD ima
jedan afinitet prema istočnoj obali Jadrana.
Brzo kako je i započela, završila je kriza na granici Srbije i Kosova
dogovorom u Briselu i to tako da se prvo
specijalna postrojba ROSU mora povući, zatim Srbi skidaju barikade,
drugo za dva dana ide sustav naljepnica obostrano i treće KFOR, u čijem je
sastavu značajan broj hrvatskih vojnika, ostaje na granici dva tjedna. Kosovski
premijer Kurti odabrao je trenutak i sadržaj događanja i dobio je što je htio
materijalno ali i simbolički jer režim
na granici ima država. Dok je srbijanski predsjednik Vučić nemajući kud događaj
rastezao na pitanje sigurnosti Srba na Kosovu, preletima zrakoplova dovlačenje
nekoliko bornih kola i nekog „ultimatuma“ NATO-u.
No, tek nedavna događanja u Crnoj Gori, pokazuju nam bjelodano prirodu
stvari i probleme u regiji. Naime dogodilo se ustoličenje na Cetinju
mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Ono je bilo prava operacija, kako
bi se došlo na cetinjski manastir Svetog Petra Cetinskog u kojem su i njegove
moći. Taj manastir je u 15. Stoljeću
osnovao Ivan Crnojević u vlasništvu je grada Cetinje, a Vlada Crne Gore
zapovjedila je poslije ustoličenja mitropolita i prosvjeda da se primijeni
odluku iz 2005. godine i prepiše vlasništvo nad Cetinjskim manastirom sa grada
Cetinja u vlasništvo države. Već vrapci na grani znaju kako je ukazom Aleksandra Karađorđevića ukinuta Crnogorska
crkva i sve što ide s time. Kakvu je zapovijed dao Sveti Petar Cetinjski, znaju
svi Crnogorci, a što je najgore i mnogi Srbi,
pa opet.
Makar su mnogi upozoravali da će ustoličenje baš na Cetinju povijesnom
gradu crnogorske državnosti biti sigurnosno rizično, to je pokazivao poziv na
prosvjede, kao i upozoravajući prosvjed. SPC ni vanjski akteri upravljači nisu
htjeli odustati, jer bi manastir Ostrog bio bolji izbor jer se u njemu i
sastavljala nova crnogorska vlada. Uistinu je bilo jadno gledati patrijarha i mitropolita
kako iz helikoptera idu u manastir onako pognuto gole glave, s jedne strane
prekriveni pancirnom dekom.
Prema medijima i provjerenim vijestima, Tanjug je objavio noć prije kako
se odustalo od Cetinja i Manastira, što ih je molio i crnogorski premijer. No
netko je inzistirao na tome ako je i patrijarh Porfirije bio za to, onda to mora da je netko kao predsjednik Vučić
što navode i mediji i izgleda vjerojatnim. Da je to bila operacija kako je i izgledala
ukazuje na korištenje javne televizije za objavljivanje „vijest“ kako je na
Cetinju pucano na policiju, poslije je i policija neuvjerljivo petljala
snimkama, a to se i istražuje. Imali smo
i neuvjerljivi snimku „molotovljevog koktela“ koja je kružila internetom. To
sve kako bi se opravdalo neprimjerenu brutalnost policije. Primjera Krivokapića
optužuje se kako je htio preuzeti zapovijedanje policijom, a to kao i druge
pojavnosti koje ukazuju na prirodu vlasti. Tražena je i ostavka prvog policajca,
a policija se nagrađuje novčano kako bi bili još revniji i bili pravi
„pretorijanci“ ova vlade u CG. Taj isti premijer s ministrima pojavljuje se na
dočecima bez ijedne državne zastave, ali sa mnogo trobojnica, što nigdje u
svijetu nije zabilježeno.
Tu je i Porfirijeva izjava o snajperu kada je došao u Beograd. Poslije
je obrazlagao kako SPC ne poznaje granice, sa stabilizirajućim i
neutralizirajućim učinkom, pa kako će se na Cetinju ustoličavati mitropoliti do
kraja svijeta, što je već ima dimenzije psihološkog djelovanja. Pa je onda
nedugo zatim rekao kako se on i Hrvatska vole javno što je teško staviti u
razumljiv kontekst. Jednostavno ispada točno ono što je Kosovski premijer Kurti
rekao kako su za Srbiju sve države nastale rasapom bivše države koje nisu u EU
privremene države. Predsjednica EK putovala je po regiji, obraćala se liderima,
a ne društvima, i tako ne opredjeljujući se uputila mlake ili nikakve
poruke.
Novi episkop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić i episkop
slavonski Jovan Ćulibrk prisustvovali su nedavno jednoj svečanosti u
organizaciji 63. padobranske brigade, poznatih kao niških specijalaca, ovaj
posljednji je i bio njihov pripadnik. Kako već ima pripadnika SPC kao i ove
specijalne postrojbe, pitanje je u kojoj su mjeri to i ovi na slikama web stranica
Vojske Srbije. Sigurnosno gledano
problematičnija je uvijek uloga „rezervista“ nego vojnika. Ipak, treba reći i
to kako je vladika Jovan kada je u jeku rasprave o nadbiskupu Alojziju Stepincu
rekao „Srbi izvažite svaku riječ o Stepincu!“
Druga stvar koja ovdje ne treba promaći kako je spomenuta niška
postrojba opet dobila status brigade, kao i u bitno većoj i brojnijoj bivšoj državi.
U vrijeme ratova na prostorima bivše države
ova postrojba imala je sposobnosti biti aktivna i na dvadesetak mjesta
sada je pitanje koje se i kakve aktivnosti planiraju u budućnosti. Srbija je
stalno geopolitički aktivna do granice naprezanja, ona može računati na pomoć
Rusije no samo oko onoga što je njoj kao sili prioritet.
Kod promatranja djelovanja SPC, mogu upasti u oči dvije zanimljivosti kako
njeno vodstvo uopće ne vodi računa o svom imidžu , npr. o svojoj sprezi s nacionalnom državom i njenim
interesima, pa ovdje u Crnoj Gori kada su izlazili iz helikoptera pa te
pancirne deke, ne ide u glavu kako niti ne pokušavaju sakriti ili opravdavati
oružje u manastiru, kako se gotovo hvale s parapolicijskim postrojbama tj.
stranim državljana s oružjem u „svetoj kući“ tu su i pripadnici stranih službi,
kao samo na tehničkom osiguranju i druge
slične pojave. O zagrijavanju „borbenim“ dok ne dođe patrijarh „Kada vojska na
kosovo dođe“, što reći nego kako je to skrnavljenje samostana. To promiče
nekomentirano iz razloga što je SPC nacionalna crkva, pa se velikoj većini u
svom narodu ne treba pravdati, a kritičnost izostaje, a nikada se od SPC, nije
tražilo suočavanje s grijesima. Zašto
vanjski akteri koji bi trebali biti zainteresirani, pa CG je članica NATO-a,
nisu reagirali, na ova događanja u CG ? Odgovor je većinom u tome što je
politički „zapad“ ograničen dogmom o sekularnoj državi jednostavno ne mogu
razumjeti jednu crkvu sa statusom ešalona.
Tri su vremenske točke u kojima je Srbija odnosno njena vodstva,
vidjela ili vidi svoje šanse za direktnim ili indirektnim proširenjem. Prva je
bila pred Prvi svjetski rat uslijed napuklina u višenacionalnoj Carevini, druga
je rušenja berlinskog zida završetkom hladnog rata i dekoncentracija sila, i
treća koja nam je najzanimljivija jer se događa upravo sada u vremenu dok traju
iskušenja „Tukididove zamke“ u vremenima geopolitičkog vakuuma, kojega se
spremaju ispuniti konsolidirani i narastajući akteri.
Srbija kao država nema baš ništa s Rusijom, zapadne zemlje kao
Francuska i V. Britanija, pa i SAD su države koji se podupirale i proširivale
njenu državnost. Srbija je gotovo uvijek i prije velikih promjena činila
aktivnosti koje su proširivale njenu državnost direktno ili indirektno
kao kroz veću državu. Sadašnje vrijeme u dobroj mjeri podsjeća na vrijeme pred
Veliki ili Prvi svjetski rat, kada je Srbija na viziji slabosti jednog carstva politički
djelovala prema prostorima zapadno od nje ili raznim koncepcijama jedinstvenog
jezika svih južnih slavena. Ilija Garašanin, Jovan Cvijić te Jovan Skerlić, ….
i dr.
Tu je i Memorandum SANU, koji je tako s boka došao u beogradskom dnevnom
tisku u jesen 1986., nešto kao feljton u
dva nastavka. Memorandumu se daju na jednoj razini i prevelike značajke kao
dokumentu krivcu za rasap države. No, Srbija je s Memorandumom imala osnovni
problem što je bio nedovoljno domišljen. Naime u njemu se dobro prikazuje
gospodarsko stanje u bivšoj državi, stanje Srba najvećeg naroda u državi tretira
se mobilizacijski, i još bolje se naslućuju tektonske promjene dolaskom
Gorbačova i perestrojke. Tu se pokušalo podmetnuti i jednu liberalnu dogmu, kao
jedan čovjek jedan glas, ali bivša država je bila savezna država. Najveća
njegova mana što nije predvidio podnošljiva sredstva za ostvarenje ciljeva i
što nisu bili usklađeni s vremenom. Još gore od toga je da bi međunarodna
zajednica i rat „pregrmila“, da je on bio uspješan i brz, kao brzo skidanje
flastera. Mi moramo biti ponosni što smo to spriječili, a zahvalnost će doći
kad tad.
Sad uslijed specifične geopolitičke situacije kada multilateralizam
zauzima mjesto unipolarizamu, kada se u jednom geopolitičkom zatišju iščekuju
novi političkim akteri, vodstvo Srbije vidi svoje prilike ostvarivanja
neostvarenih geopolitičkih težnji, posebno stoga što je u sličnim vremenima
znala ostvariti svoje interese i proširiti svoju državnost posredno ali i
neposredno. Ovo je vrijeme jedne dekoncentracije interesa za regiju, gdje geopolitički interesi različitih aktera brže i
jače dolaze do izražaja. Tome pogoduju
neuspješne i nesređene države u okruženju isto kao i neki lideri koji pokazuju
geopolitičko sljepilo ili hine slabovidnost. Srpski svet ne možemo klasično
nazivati mekom moći, jer on to i nije, već je „srpski svet“ dobro okruženje za
ostvarivanje geopolitičkih i državnih interesa, kao format političkih Srba u
regiji, nešto kao što su i odnosi s javnošću,. marketingu. O tome imamo i u
javnom izviješću SOA-e, a to obavezuje. Ipak jedna od dobrih činjenica je kako se čini
da imamo jedan iako slabašan odmak od tog novosrpskog formata, od vodstva
srpske manjine u Hrvatskoj, za sada.
Nedavna je upriličena neformalna večera čelnika EU zemalja i čelnika
„Zapadnog balkana“kako bi se razgovaralo o odnosu EU i SAD-a i Kine, u tom
dijelu bez mobilnih telefona, a i o pristupanju i dr, što pokazuje samo
vrludanje i nešto poput ideološko-geopolitičkog pijanstva. Ideološko i geopolitički ne ide
nikako zajedno, tako da bi EU mjesečarima Staljin trebao biti uzor, koji je i
znao davati i vjerske slobode kada je majčica Rusija zvala. Ovdje se naravno ne
radi o nikakvim hvalospjevima drugu „Brki“, već se promatra strateška
transformacija, može se reći najvećeg pobjednika Drugog svjetskog rata. Na
marginama neformalne večere susreli su se naš premijer i srpski predsjednik, te
su razgovarali o nestalima u Domovinskom ratu i udžbenicima koji srpskim
učenicima negiraju Hrvatski jezik. Istina je kako bi tamo učenicima bilo puno
lakše da nije bilo tog kulturološko-državnog
usisavanja jezika, jer da tome nije bilo tako, ne bi se morali mučiti s
padežima. Može se to i ozbiljno reći, i to kako je Hrvatski jezik bio prijetnja
sigurnosti bivše države, a dokaz za to je uništavanje četrdeset tisuća
primjeraka Hrvatskog pravopisa kada je nastupila politička jesen u Hrvatskoj.
Jednom prilikom bivši crnogorski ministar kulture rekao je kako su za Crnogorski
jezik po osamostaljenju, imali logističku bazu u hrvatskoj znanosti i kulturi.
Nedavna događanja u CG jasno nam daju da znanja kako je ona
identitetski nedovršena država ili politički raspolućeno društvo. Sporni
mitropolit pošto je ustoličen je rekao otprilike kako su toj zemlji svi Srbi, a
da neki imaju kao narodnost da su Crnogorci. Hrvatska i Crna gora nalaze se u
djelomično istom međunarodnom okruženju
i u sličnoj su poziciji i više nego što se to čini. Oba naroda, a sada i
kao suverene države bile su i jesu izložene državnoj propagandi bivše države
kao i snažnom informacijskom djelovanju uvijek istog aktera u regiji. Hrvatsku
su „držali i drže pod nadzorom“ ili „kontroliraju“ stalnim vraćanjem na drugi
svjetski rat isticanjem i preuveličavanjem zločina u NDH i nasilnom i
propagandnom transformacijom svih državnotvornih težnji na „ustaštvo“. Crna
gora je preko 100 pacificirana
forsiranjem usmjerenog diferenciranog ponosa na zajedničku državu i njenu nasljednicu (SFRJ)
zbog koje je Crna Gora, iako je bila na strani Antante i saveznica Srbije
izgubila svoju državnost. Osnovni cilj takvog propagandnog djelovanja bilo je obeshrabriti i onemogućiti stvaranje kritične
mase državotvornih potencijala za stvaranje samostalnih država.
Što znači poznavati pojam strateškoga i geopolitičkoga govori nam jedna
priča, kada su se srpske snage povlačile za Albaniju, Nikola Pašić šalje jednu
depešu kralju, kako je sve gotovo kako je vojska napustila položaje, ali kako
je crnogorsko pitanje riješeno, jer se oni do zadnjega bore u bitci kod
Mojkovca, ne kako bi obranili svoju državu nego kako bi osigurali odstupnicu
srpskoj vojsci.
Od samog referenduma za samostalnosti 2006. godine, Crna Gora je u izvanrednom
stanju. Tu je bio pokušaj prevrata na dan parlamentarnih
izbora 2016 godine, kako bi se spriječio ulazak CG u NATO savez, a gdje se
prema presudi imalo namjeru upasti u skupštinu i zarobiti ili likvidirati
predsjednika, gdje su uz domaće, regionalne aktere optuženi i državljani
Rusije. No,
presuda je ukinuta, za svih 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan
parlamentarnih izbora uz promjenu sudskog vijeća za novi proces.
Cijelo vrijeme u CG
traju salve lažnih vijesti. Za adekvatnu i snažnu obranu, tj. imunost od lažnih vijesti i informacijskog djelovanja,
treba proaktivno komuniciranje, konceptom strateškog komuniciranja. Za
projektiranje strateškog komuniciranja u informacijskom javnom prostoru neke
zemlje treba imati sačinjenu nacionalnu informacijsku strategiju, koja
treba objediniti sve komunikacijske sposobnosti u državi, po sadržaju ali i
organizaciju sposobnosti za strateško komuniciranje, te medijsku regulaciju.
Sposobnosti za strateško komuniciranje mogu biti u obliku informacijske
komunikacijske agencije; ojačanog ureda vlade za javnu komunikaciju i
organiziranjem namjenskih koordinacijom komunikacijsko-informacijskih
sposobnosti u ministarstvima. Osim toga namjenski mogu se organizirati i
mobilni komunikacijski timovi, koji bi bili idealan format suradnje i brzog i
namjenskog djelovanja.
U izbornoj
godini u Crnoj Gori djelovao je
NATO protu hibridni tim, kao dio StratCom COE (NATO Strategic
Communications Centre of Excellence), a
to je koncept još u povojima, okrenut u svom djelovanju prema zemljama
članicama, tj. defanzivno. Zato treba
reći kako su rubnim zemljama Saveza kao što su u regiji Crna Gora i Hrvatska,
potrebne komunikacijske sposobnosti prema zemljama u okruženju i vanjskim
akterima, jednako kao i baltičkim zemljama i zemljama istočne Europe koje su
bile izložene totalitarnom propagandnom djelovanju. RH i CG nalaze na
obodu luka nestabilnosti od Crnog mora, do Sahare, gdje se sudaraju interesi
velikih i malih hegemona, a još su i uz ili na Balkanu, obje zemlje trebaju
nacionalne informacijske sposobnosti. Informacijske sposobnosti RH i CG,
posebno njihov istraživački i analitički dio može ih stvoriti svojevrsnim
informacijskim povjerenicima za regiju, kao što su to sada Švedska, Finska,
Estonija, Latvija i dr., zemlje u blizini velikog propagandnog aktera u
povijesti kao što je to bio SSSR. RH i CG bi tako bile i
najefikasnije kao saveznice, a sve u skladu sa principima sigurnosne zajednice
sa specijaliziranim sposobnostima, jer
razumiju stanje u regiji i kvalitetnije iščitavaju djelovanje pojedinih geopolitičkih aktera
u njoj. NATO gotovo i nema zajedničkih sposobnosti osim sposobnosti zemalja
saveza.
Uistinu dugogodišnja vlast, ali i „prozapadna“ vlada
u Crnoj gori izgubila ja izbore u tome se
slažu relevantni politički savjetnici i komunikolozi i zbog
komunikacijske slabosti, ali i svojih saveznika. Preciznije primarno, ona nije
znala komunikacijski braniti bolje rečeno dati informacijsku potporu Zakonu o
slobodi vjeroispovijesti u segmentu korištenja i vlasništva nad vjerskim
objektima. SPC organizira hodnje (litije) kojima je bio za cilj homogenizirati
srpski segment u CG, pa su valjda kao za nagradu i sastavili Vladu. Nova Vlada
za sada radi na razgrađivanju sadržaja državnosti. To je ujedno i bjelodana
situacija gdje se možda sada zgusnutije i jasnije vide postupanja uvijek istih
aktera u regiji.
Nova vlada u CG ima većinu od jednog mjesta više i za to su
divnog li čuda „krivi“ Hrvati u CG. Naime prije izbora osnovana je Hrvatska reformska stranka, a na izborima nositelj liste bio
je Direktor zrakoplovne luke Tivat, a bivši pilot JNA, Hrvat bosansko-hercegovačkih
korijena, rođen u Bačkoj, u Vojvodini. Tako nijedna hrvatska stranka, od njih
dvije,nije dobila mandat u skupštini CG, a koji nije zagarantiran nego ima
snižen izborni prag. Uistinu prava politička operacija oduzimanja mandata, za
državnotvornu manjinu u CG, kako su govorili i predstavnici bivše Vlade. Isto
tako zanimljivo je kako može se reći u vrijeme zračnog ustoličenja Mitropolita
na Cetinju sin crnogorskog premijera Krivokapića bio predmetom oštrijeg
postupanja policije Srbije, pa su sva njegova djeca i unuci došli u Crnu Goru radi sigurnosti, a Vlada je
izrazila „užasnutost i zabrinutost“.
Zanimljivo zašto sada i koja je poruka poslana crnogorskom premijeru i
zašto u Beogradu nisu zadovoljni. Svemu tome je pridonijela i „aktivna“
pasivnost Euro-atlantskih partnera, gdje geopolitika nije bila prioritet.
Hrvatska vlada iako je
u ovom mandatu učinila vidljivim Hrvate u Boki Kotorskoj, nije imala strategije
za izdašniju pomoć Crnoj Gori, što zbog izostanka vizije što je sve u igri, ali
i vlastitih komunikacijskih slabosti, jer je RH i sama cilj informacijskih
djelovanju prema sebi i javnom znanju u cilju proizvodnje nestabilnosti.
Hrvatska i Crna Gora na javnoj razini nisu se uspjele ni dogovoriti o
zajedničkom korištenju jedrenjaka školskog broda Jadran kojemu je matična luka
Split. Uspjelo je jedino to da bivši ministar obrane CG svom kolegi u Zagrebu
donese njegovu sliku koju je ovaj držao obješenu na zidu u svom kabinetu. Ipak
ohrabruje pozitivna činjenica kako su crnogorski i hrvatski ministri vanjskih
poslova Radulović i Radman položili po prvi put vijence točno 30 godina od otvaranja
zloglasnog logora Morinj u Crnoj Gori, u Hrvatskoj su značajno odjeknule hrabre
riječi ministra Đorđa Radulovića. Jesu li riječi hrvatskog ministra vanjskih
poslova Gordana Grlića Radmana kako će institucije RH pomoći Crnoj Gori
prekretnica i značajne promjene stanja u odnosima, pokazati
će vrijeme.
Oni narodi ili akteri koji
imaju komunikacijske klijenutosti (slabosti), osuđeni su na to da netko drugi
oblikuje mišljenja o njima i njihov javni prostor biti će zagađen nebitnim
događajima i aferama koje nikako ne prolaze, bilo da ih u naš javni prostor
šalju naši oponenti, suparnici i
protivnici ili da se stvaraju negativne vijesti i glasine i umnožavaju lažne vijesti uslijed izostanka
strateškog komuniciranja i informacijskog vakuuma u javnom prostoru kao i kada
se ne uzimaju u obzir komunikacijska očekivanja javnosti.
Tako svojoj studiji
„Politički zemljopis hrvatskih zemalja“ možemo reći otac hrvatske geopolitike Ivo
Pilar izvodi poučak: od naroda koji je osuđen obitavati na tom dvodijelnom
području očekuje se da «dobro pozna i pronikne bivstvo zapada i bivstvo istoka,
da shvaća zamašaj tih kulturnih utjecaja s jedne i s druge strane, te naprama
njima zauzme ono stanovište, koje odgovara njegovoj naravi i njegovim
prirodjenim sposobnostima. Ujedno bi se htjelo, da taj narod bude politički
toliko zreo i tako dobro organizovan, da je u stanju paralizovati štetne
posljedice izvanjskih političkih upliva, koji su već uslijed općeg zemljopisnog
položaja neizbježivi«. Ovdje se nema što dodati osim toga da ovo vrijedi i za
Hrvatsku i za Crnu Goru. Jedino ipak ovo treba dinamički radikalizirati, jer je Ivo Pilar gledao iz Austro-Ugarske gdje je i Bosnu uz
Dalmaciju i Slavoniju vidio kao treću geopolitičku uporišnu točku hrvatskih
zemalja u toj mjeri da treba još značajnije uvećati funkcije razumijevanja
pozicije i pojačati informacijsku djelovanje, iako je on živio u pred
informacijskom dobu, uslijed stalnog geopolitičkog manjka ili slabosti RH.
Sada kada RH treba imati
i funkciju svojevrsnog širitelja demokratskih i integracijskih vrijednosti u
regiji što je funkcionalno moguće samo snaženjem sposobnosti strateškog
komuniciranja imamo činjenicu kako je u
snažnom nastajanju „super regionalna“ televizija UNA TV radnog imena „Dodikova
TV“ koja će početi emitiranje krajem godine za Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i
Hercegovinu, gdje će biti posebne
redakcije. Radit će se dnevnici za sve tri države, ali će biti "utkani svi
zajedno". Znači JRT, ali bez Meštrovićeva spomenika sa Kalimegdana. Ovo
nam govori kako je nacionalna integracija žilavija od međunacionalne kao EU. Ne
bi li bilo prirodno funkcionalno
poželjno da sa tri repetitora u Hrvatskoj, Petrova Gora, Papuk i Rota, jer
jedino su tako iskorištavaju prostorne odlike RH i njenog konkavnog položaja i
odnosu na regiju, i još jednim ili dva u
Crnoj Gori, bude emitiran program za sve zemlje kandidatkinje za članstvo u EU i NATO, i to većinskim EU i drugim
sredstvima. Za tako nešto Hrvatska tj. njene političke elite, za sada nema
snažnije vizije, a EU je odavno odustao od komunikacije s društvima zemalja
kandidatkinja.
I nakraju umjesto
zaključka odgovorimo na pitanje iz naslova, na koje bi trebao odgovoriti svaki
zainteresiraniji i pažljiviji čitalac ovih redaka. Crna Gora je Hrvatskoj saveznica
i svojevrsna politička i komunikacijska strateška dubina, nešto kao politički mostobran
prema pravoslavnom svijetu. Dok je Crnoj gori Hrvatska isto saveznica, te putokaz s više iskustava za smjer, ali i sigurna luka u olujama svog
održavljenja, kako se ne bi u velikom
broju opet išlo prema konavlima, ali ovaj put kao izbjeglice, baš kao i mi u
Hrvatskoj kao prognanici i izbjeglice prije tri desetljeća.