Kako će se toaci koje je Hamas počeo oslobađati oporaviti od psihološke traume zatočeništva nakon napada palestinske militantne skupine na Izrael 7. listopada?
Teško je odgovoriti na to pitanje, kažu stručnjaci, jer sposobnost oporavka bivših talaca jako i nepredvidivo varira.
"Iako mnogi ljudi oslobođeni iz zatočeništva imaju razumljive simptome stresa, neće svi razviti PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) ili druge poremećaje mentalnog zdravlja", objasnio je britanski psihijatar Neil Greenberg koji se specijalizirao za psihičke traume.
"Međutim, dobra manjina hoće", dodao je.
"Mnogo će ovisiti o tome što su iskusili za vrijeme otmice i dok su bili u zarobljeništvu", ističe psihijatar.
Napominje i da je "vrlo važno kakvu će podršku imati nakon oslobađanja".
Prema sporazumu između Hamasa i Izraela, 50 talaca trebalo bi biti oslobođeno u etapama u zamjenu za oslobađanje 150 palestinskih zatvorenika iz izraelskih zatvora, većinom tinejdžera.
To bi se trebalo dogoditi tijekom četverodnevnog prekida vatre.
Posljedice
Greenberg je rekao da nema nekih specifičnih mentalnih posljedica koje nastaju kod talaca u usporedbi s drugim traumatičnim iskustvima poput bombardiranja.
Međutim, rekao je da to iskustvo ponekad kasnije može izazvati psihološke probleme - osjećaj izoliranosti, poniženja ili bespomoćnosti.
Drugi čimbenici poput intenzivne medijske pozornosti također mogu utjecati na sposobnost bivšeg taoca da se oporavi.
Neki nakon toga imaju teške probleme poput francuskog novinara Bricea Fleutiauxa koji je počinio samoubojstvo 2001. nedugo nakon što je pušten iz zatočeništva u Čečeniji.
Ili John Paul Getty III, čiji je djed bio najbogatiji čovjek na svijetu kada je 1973. kao dijete otet.
Nakon puštanja na slobodu borio se s ovisnošću, doživio moždani udar izazvan drogom i ostao paraliziran do kraja života.
Iako nemaju sva iskustva tako ekstremne psihičke posljedice, bivši taoci pokazali su niz posttraumatskih simptoma.
To uključuje poteškoće s koncentracijom, gubitak pamćenja, napadaje depresije ili napadaje panike te povlačenje iz kontakta s drugim ljudima.
Nezgodno za proučavanje
Većina bivših talaca nastoji vratiti kontrolu nad svojim životima.
Neki, koliko god se činilo paradoksalnim, mogu čak na kraju izvući psihološku korist od tog iskustva.
"To ne počinje prvi dan, ali mnogi bivši taoci shvate da se mjesecima ili godinama kasnije mogu bolje nositi s nedaćama jer su uspjeli prevladati psihološke - a često i fizičke - izazove otmice", rekao je Greenberg.
Jedan primjer je Terry Waite, koji je držan kao talac u Libanonu od 1987. do 1991., a kasnije je postao humanitarni aktivist i pisac.
Psihijatri priznaju da je teško unaprijed predvidjeti je li neka osoba sklonija razvoju psihičkih problema zbog otmice.
"Još uvijek nema jasnog razgraničenja svih čimbenika koji dovode do nepovoljnog ishoda nakon otmice", navodi se u studiji iz 2009. objavljenoj u časopisu British Royal Society of Medicine.
Autori su, međutim, identificirali niz rizičnih faktora.
"Postoje dokazi da su žene - posebno mlađe žene - u opasnosti od takvog ishoda, kao i one s niskom razinom obrazovanja i one koje su bile izložene duljem razdoblju zatočeništva", navodi se u istraživanju.
No, teško je istraživati spomenutu problematiku pa su dostupni znanstveni i klinički podaci ograničeni.
Jedan od komplicirajućih čimbenika je to što do pojave simptoma može proći mnogo vremena.
"Mogu se pojaviti godinu, dvije godine, čak i 10 godina kasnije i to je stvarno nepredvidivo", rekla je AFP-u psihijatrica i specijalistica za PTSP Christine Roulliere.
Ona kaže da taoci moraju dobiti podršku čim budu pušteni.
“Od ključne je važnosti da osoba može riječima opisati ono kroz što je prošla”, rekla je.
"Cilj je pomoći im da se vrate u svijet živih", dodala je.
