24. veljače
2022., prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, ruske trupe zauzele su Zmijski
otok, malu, ali strateški važnu poziciju u Crnom moru oko 140 km južno od
Odese. 13 ukrajinskih vojnika koji su ondje bili razmješteni dva je puta hrabro
odbilo napade Rusa, no nisu mogli nastaviti s borbom jer im je ponestalo
streljiva. Fotografije i zvučni zapisi ukrajinskih branitelja koji prkose
ruskim napadačima postale su viralne. Ukrajina je proslavila priču s patriotskim
žarom, izdajući poštansku markicu u spomen. Vjerovalo se da su svi branitelji
poginuli i posthumno im je odao počast ukrajinski predsjednik Volodimir
Zelenski, međutim kasnije je objavljeno
da su preživjeli i da su u zarobljeništvu. Kada je 30.
lipnja Ukrajina ponovno preuzela kontrolu nad Zmijskim otokom, to je označilo
ogroman i prijeko potreban moralni poticaj ukrajinskim vojnicima.
Zmijski otok je ključna strateška točka Ukrajine u Crnom moru. Razlog je blizina Rumunjske (članice
NATO-a) i to što se nalazi na rubu ukrajinskih teritorijalnih voda u Crnom
moru. Otok ima oblik X, površinu od 0,205 četvornih km.
Najviša točka na otoku je 41 metar iznad razine mora. Otok
nema istaknuto uzdignuće, već se radi o brežuljkastom području s niskim
padinama. Unatoč svojoj maloj veličini, američki
trust mozgova Atlantic Council zaključio je kako je Zmijski otok „ključ
ukrajinskih pomorskih teritorijalnih zahtjeva“. Stjenoviti otočić nalazi se 35 km jugozapadnog od kopna Ukrajine, istočno
od delte Dunava. Ima stratešku vrijednost za kontrolu sjeverozapadnog Crnog
mora, ukrajinskih obalnih gradova i brodskih ruta koje čine važan dio globalnog
lanca opskrbe žitaricama.
Sukobi i ratovanje na i oko ovog otoka s čudnim imenom nisu
nikakva novina već kontinuitet koji traje već stoljećima. Priče sežu
tisućljećima unatrag sve do mitološkog Trojanskog rata starih Grka. Otok zmija se
čini kao bizaran naziv za tako važnu lokaciju, ali je otok ipak dobio to ime. Stari
Grci su Zmijski otok prvobitno nazvali Leuke - što znači „bijeli“, a Rimljani
su ga slično nazivali Alba, vjerojatno zbog bijelih mramornih formacija koje se
mogu pronaći na otoku. Prema starogrčkom piscu Dioniziju Periegetu razlog je
taj što su zmije pronađene na otoku bile bijele boje. Međutim, čini se da je to mit, jer na otoku nema ni traga zmijama.
Lokalno stanovništvo za otok koristi ukrajinsku riječ zimiinyi, što znači
„zima“. Zmijski otok dugo je povezivan s Ahilejem, velikim ratnikom u grčkom
mitu koji se smatrao nepobjedivim, uz izuzetak jedine ranjive točke, pete.
Otok je bio svet Ahileju i imao je hram heroja sa statuom
unutra. Ljudi su dolazili na otok i žrtvovali ili puštali životinje u čast
Ahileju.
Grci su otok za vrijeme Osmanskog Carstva preimenovali u Fidonisi po
pomorskoj bitci kod Fidonisija, koja se vodila između osmanske i ruske flote
1788., tijekom Rusko-turskog rata 1787.–1792. Nakon sljedećeg Rusko-turskog
rata 1828.-1829., otok je postao dio Ruskog Carstva do 1856. godine. Godine
1877., nakon još jednog Rusko-turskog rata 1877. – 1878., Osmansko Carstvo je
dalo Zmijski otok i regiju Sjeverna Dobrudža Rumunjskoj, kao naknadu za rusku
aneksiju rumunjske regije Južne Besarabije. U Prvom svjetskom ratu, budući da
su bili saveznici s Rumunjima, Rusi su upravljali bežičnom stanicom na otoku,
koja je uništena 25. lipnja 1917. kada ju je bombardirala otomanska krstarica
Midilli. Svjetionik koji je izgrađen 1860. također je oštećen. Versajski ugovor
iz 1920. ponovno je potvrdio otok kao dio Rumunjske. Svjetionik je obnovljen
1922. U Drugom svjetskom ratu otok je služio kao utvrda Sila Osovina te se na
njemu nalazila radijska postaja. U blizini otoka bila su postavljena minska
polja koja su oštećivala ili potapala sovjetske brodove i podmornice. Otok je
bio meta Sovjetske crnomorske flote ali nikada nije bio osvojen sve do 30.
kolovoza 1944. kad su rumunjski marinci evakuirani s otoka.
Pariškim mirovnim ugovorima iz 1947. propisano je da Rumunjska
Sovjetskom Savezu preda Sjevernu Bukovinu, regiju Hertsa, Budjak i Besarabiju,
ali se ne spominju ušća Dunava i Zmijski otok. Do 1948. Zmijski otok bio je dio
Rumunjske. Dana 4. veljače 1948. Rumunjska i Sovjetski Savez potpisali su
protokol koji je pod sovjetskom upravom ostavio Zmijski otok i nekoliko otočića
na Dunavu južno od rumunjsko-ruske granice iz 1917. Rumunjska je osporavala
valjanost ovog protokola, budući da ga nijedna od dviju zemalja nikad nije
ratificirala; ipak nije službeno polagala pravo na te teritorije. Iste godine,
1948., tijekom Hladnog rata, na otoku je izgrađena sovjetska radarska postaja (za
pomorske i za protuzračne svrhe).
Posjed Sovjetskog Saveza nad Zmijskim otokom potvrđen je Ugovorom
između Vlade Narodne Republike Rumunjske i Vlade SSSR-a o režimu
rumunjsko-sovjetske državne granice, suradnji i uzajamnoj pomoći u graničnim
pitanjima, potpisanom u Bukureštu 27. veljače 1961. Nakon raspada SSSR-a 1991.
Ukrajina je naslijedila kontrolu nad otokom. Brojne rumunjske stranke dosljedno
su tvrdile da otok treba biti uključen u njezin teritorij. Prema Rumunjima, u
mirovnim ugovorima iz 1918. i 1920. otok se smatrao dijelom Rumunjske, a nije
spomenut u ugovoru o promjeni granica između Rumunjske i Sovjetskog Saveza iz
1947. godine. Godine 1997. Rumunjska i Ukrajina potpisale su ugovor u kojem
obje države „ponovno potvrđuju da je postojeća granica između njih nepovrediva
i stoga će se suzdržati, sada i ubuduće, od bilo kakvog pokušaja kršenja
granice, kao i od bilo kakvog zahtjeva, ili čina, oduzimanja i uzurpacija
dijela ili cijelog teritorija ugovorne stranke“. Međutim, obje države složile
da ako se ne postigne rješenje o pomorskim granicama u roku od dvije godine,
tada bilo koja strana može ići na Međunarodni sud pravde kako bi tražila
konačnu presudu.
Do 2007. godine Zmijski otok nije bio naseljen ljudima. Naselje
Bile osnovano je u veljači 2007. godine s ciljem učvršćivanja statusa otoka kao
naseljenog mjesta. To se
dogodilo tijekom razdoblja od 2004. do 2009. u kojem je otok bio dio graničnog spora
između Rumunjske i Ukrajine. Tada je Rumunjska osporavala tehničku definiciju
otoka i granica oko njega. Međunarodni
sud pravde je 2009. povukao novu pomorsku granicu između Rumunjske i Ukrajine
kako bi riješio spor oko Zmijskog otoka i oko dijelova Crnog mora za koje se
vjeruje da sadrže značajne rezerve nafte i plina – glavni razlog spora.
Rumunjska je dobila gotovo 80% spornog morskog teritorija ali ne i otok. U to
je vrijeme Ukrajina je tvrdila da je Zmijski otok naseljen i ekonomski aktivan,
dom za oko 100 ljudi, uključujući vojno osoblje, svjetioničare, znanstvenike i
njihove obitelji. Otok spada u Oblast Odese.
U rusko-ukrajinskom ratu 2022. na moru prva veća pobjeda Kijeva
bilo je potapanje krstarice Moskva 14. travnja. Osim prestiža potapanja broda
ruske crnomorske flote, to je pokazalo da ruska mornarica ne može sigurno
djelovati u blizini ukrajinske obale zbog trajne prijetnje koju su
predstavljale protubrodske rakete Neptun koje je razvila Ukrajina i rakete
Harpun isporučene sa Zapada. Zbog uništenja Moskve, strateška važnost Zmijskog
otoka je porasla kao ruske baze. Gubitak ruske dominacije nad sjeverozapadnim
Crnim morem već je bio naviješten od strane britanske obavještajne službe 21.
lipnja. Rusija je branila otok od veljače, ali Ukrajina je sve više nanosila
Rusima ozbiljnu štetu, potapajući opskrbne brodove i oštećujući ruske
instalacije na otoku.
Dana 30. lipnja 2022. Ukrajina je objavila da je potisnula ruske
snage sa Zmijskog otoka. Nova napredna oružja koje je poslao Zapad Ukrajincima učinila
su ruski garnizon na Zmijskom otoku pretjerano ranjivijim i potpuno
neisplativim za obranu. Može se ustvrditi kako je rusko povlačenje prvenstveno
rezultat NATO isporuka Ukrajini. Upravo zbog raketnog sustava HIMARS i drugih
naprednih raketnih sustava, ruski garnizon na otoku je trpio teške gubitke i
procjena je bila kako je bolje povući se što su, iako oklijevajući, naposljetku
priznali i sami ruski dužnosnici.
Kako se ukrajinsko-ruski rat na kopnu odužio ovaj nedvojbeni
ukrajinski uspjeh na moru ima strateški značaj. Prvo, povlačenje ruskih trupa
sa Zmijskog otoka simbolično i stvarno označava oslobađanje jednog dijela ukrajinskog
teritorija neovisno o tome koliko je on mali. U vojnom i prometnom smislu, zauzimanjem
otoka u ranoj fazi invazije, Rusija je osigurala ključni položaj koji je
omogućio bolju kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom Crnog mora. Ruski brodovi
mogli su nesmetano krstariti okolnim prostorom oko otoka bez straha da pretrpe
ozbiljniju neprijateljsku paljbu, a uz to su imali potporu sustava protuzračne
obrane na otoku. Sada su ruski brodovi postali daleko ranjiviji. Rusi su
tako izgubili koristan vojni položaj na otoku, zaštitu svog brodovlja i okolnog
zračnog prostora. Oslobađanje otoka također znači da Oblast Odesa više nije pod
prijetnjom izravne pomorske invazije i da ruske trupe više nemaju mogućnost
postavljanja obalnih raketnih sustava na otoku koji mogu raketirati ukrajinski
teritorij.
Premda je ukrajinska vojska preuzela kontrolu nad otokom ne
očekuje da će Ukrajina ondje trajno stacionirati borbene trupe jer bi one teško
stradale u raketnim i dronskim udarima ruskih snaga. Ono što je najvažnije za Ukrajince, osim domoljubnog simbola otoka,
jest činjenica da ruske snage više ne
mogu imati koristi od svoje strateške pozicije. Za Rusiju je napuštanje
Zmijskog otoka neugodno i može se opisati kao poraz, ali poraz koji nije
fatalan jer će se ishod rata odlučiti na nekim drugim lokacijama, na kopnu.
