Proteklih smo tjedana svjedoci intenziviranja situacije oko ponajvećeg hrvatskog poslodavca i poreznog obveznika, čiji je okidač bila afera oko prodaje plina na štetu kompanije.
INA je vruća tema u hrvatskim medijima valjda tamo od njenog nastanka, pa niti ovoga puta nije propušteno odigrati taj adut u političkim obračunima. Tako smo svjedoci velike oporbene energije u organizaciji svjedočenja politički rizičnih, ali i stručnih aktera bez mrlje na karijeri u tu svrhu.
Vjerujem kako prosječnog čitatelja ne treba podsjećati na tijek događaja, jer premda dominantni hrvatski glasač pamti poput čovječje ribice, od ponedjeljka do petka, ova tema se pojavljuje na svim naslovnicama i izlazi iz sviju elektroničkih medija.
Sve je to, dakle, legitimno, no meni se čini kako u ovom političkom nadmudrivanju promašujemo suštinu, pa valja istaknuti nekoliko objekcija.
Već više od desetljeća glavni dioničari, koji su posjednici dionica legitimnom i legalnom kupovinom su u permanentnom i latentnom sukobu, koji štetiti kompaniji kako u vrijednosnom smislu tako i u smislu ulaganja u kompaniju.
Kako je hrvatsko tržište kapitala vrlo tromo, čini se kako vrijednosni dio problema nije tako izražen, no možemo zamisliti kakav bi problem za dioničare bio kada bismo govorili o nekom dinamičnijem tržištu kapitala. S druge strane, svi problemi na koje dobronamjernici upozoravaju, pa i na raznim parlamentarnim svjedočenjima, proizlaze iz toga sukoba.
Premda postoji pravomoćna presuda u slučaju INA-MOL pred hrvatskim pravosuđem, na koju mnogi, s pravom, ukazuju, postoje i arbitražne presude, pred trgovačkim arbitrima, koji su zauzeli suprotna stajališta, a koje su više instance odbile revidirati. I premda mnogi upozoravaju kako je sadašnja situacija u suprotnosti sa Zakonom o trgovačkim društvima, čini mi se kako premalo konzultiramo INA-in lex specialis, Zakon o INA-i, koji propisuje kako će se ulaskom u EU prodati 74,9 posto dionica INA-e iz javnog portfelja.
Naposljetku, ne ulazeći u raspravu treba li INA-u prodati do tog postotka ili ne, a čini mi se kako je MOL-ovo upravljanje u INA-i barem u financijskom smislu blagotvorno za kompaniju, treba istaknuti kako bi za kompaniju, njen razvoj i njenu vrijednost, bilo najbolje završiti spomenuti sukob dogovorom. Bilo bi to u interesu svih dioničara, a najviše u interesu najvećeg dioničara. Naime, gotovo sva oružja u spomenutom sukobu su ispucana, a i najkrvaviji sukobi završavaju mirovnim sporazumom.
Kao pozitivan korak u tom smjeru mogli bismo promatrati kvalitetu kadrova koji su dioničari imenovali u upravu INA-e. Sve sami kapitalci. Želim vjerovati kako to pokazuje želju za raspetljavanjem gordijskog čvora koji je u procesu sukoba nastao i svijest o važnosti INA-e za hrvatsko energetsko tržište, tržište radne snage i porezni sustav.
Posebno je to važno u aktualnoj recesiji u koju gotovo sigurno ulazimo, i mi i tržište u kojem posluje veći dioničar, MOL, čiji je neodvojivi dio energetska kriza. Koliko je INA važna pokazuje trenutna nesretna okolnost remonta Rafinerije Rijeka.
Kažem nesretna, jer kada se hodogram modernizacije te rafinerije dogovarao, nitko nije mogao znati i predvidjeti koronu, krize u dobavnim pravcima, agresiju na Ukrajinu, inflaciju i druge izazove u kojima smo se našli.
