Tjedan dana nakon Parlamentarnih izbora u Crnoj Gori koji su izazvali veliko zanimanje kako kod nas tako i zemalja u okruženju, reklo bi se sve miruje. No, je li to tišina pred buru ili tek ljetna fjaka vidjet ćemo uskoro kada Milojko Spajić koji je predsjednik Pokreta Europa sad i relativni pobjednik ovih, iako važnih no po maloj izlaznosti posebnih izbora sastavi novu vladu koja bi, da bi Crna Gora napravila koračić dalje, trebala biti stabilna, čvrsta, odlučna i jaka.
Ljudi su se umorili, prenose crnogorski mediji, dosta im je biranja, no ova mala izlaznost, koju smo očekivali, znak je kako je sudar Đukanovića i Milatovića ispuhao nabrijanu građansku Crnu Goru koja je odlučila izabrati mladog predsjednika i nakon 30 godina vladavine DPS-a dati priliku nekom novom da državu okrene prema Europskoj zajednici, ubaci u sedmu brzinu i do 2027.-28. uplovi u luku europske obitelji.
No, o tom ipak odlučuje Parlament i kad bi građani Crne Gore to znali ne bi 11. lipnja ostali doma već bi pohitali prije svega na birališta i zaokružili broj koji dopunjuje promjene i diže dodatno jedro kojim Crna Gora plovi nemirnim političkim morem.
Kako bilo, rezultati ovih izbora pokazali su građansku Crnu Goru živom i to u svojoj različitosti koja tu državu čini posebnom, ali i mamcem za srpsko ruske snove koji su, moram to podvući, u toj zemlji poprilično snažni, no srećom ne i dovoljno jaki.
PES je od jedne male lokalne družbe izrastao u stranku koja bi prema svojim obećanjima trebala podignuti ekonomski standard svima, a time i sve drugo, jer htjeli mi priznati ili ne kad je želudac pun i glava bolje radi pa je i tu ključ PES-ova uspjeha i uloga.
DPS je nakon lekcija koje je dobio zbog svojih propusta ipak ostao na nogama i time pokazao kako se nakon pada može ustati i PES-u puše za vratom s 21 mandatom i kada bi bilo političke mudrosti ove dvije stranke bi s manjinama Crnog Gori ponudile stabilnu proeuropsku vladu. Iskreno, zvuči dobro, no ovakva formacije je nerealna.
Realna je činjenica da su pobjednici ovih izbora manjine. Da, upravo manjine koje su bile onaj jezičac na vagi pobjede 2006. kada se Crna Gora izvukla iz bratskog srpskog zagrljaja i Srbiji zalijepila kiklopovsko oko.
Bošnjacima ide 6 mandata, Albanci su u dvije svoje stranke osvojili sveukupno tri, a Hrvatska građanska inicijativa s nikad od sada ostvarenih 0,74% izborila je jedan. To je ukupno 2231 hrvatski glas za europsku Crnu Goru i svog autentičnog predstavnika u Skupštini. To je rezultat britke i uspješne strategije vlade RH koja je svoj narod u Crnoj Gori zaogrnula majčinskim velom i čvrsto stala iza njihovih leđa. To je pobjeda osviještene, jedinstvene Hrvatske vidljive na fotografiji u Saboru gdje svi od Domagoja Hajdukovića do Nina Raspudića stoje uz ministra Gordana Grlić Radmana i daju svoju podršku HGI-u Adrijana Vuksanovića.
Onima koji to znaju jasno je kako je najveći broj Hrvata dio autohtone manjine u Boki kotorskoj u kojoj je, budimo iskreni velika hrvatska baština koja je dio kulturne slike Crne Gore. Zato me nije iznenadio prijedlog posebne savjetnice ministra vanjskih i europskih poslova koja je gostujući u Dnevniku HRT-a, duboko upućena u srž događanja na političkom terenu u Crnoj Gori tražila resor kulture.
A, kako smo došli od gotovo nevidljivih ili razbijenih Hrvata do ovih koji bi, ako bude pravde, trebali ući u novi saziv vlade uz gore navedeni resor, pitanje je koje bi rado mnogi preskočili, jer bi morali izreći pohvale onima koje vole napadati, ako ne s razlogom onda iz puke zavisti, frustracija i dosade. Ili bi morali uperiti prst u one koje podržavaju ili one koji zbog šutnje između dva brda predugo sjede na mjestima s kojih bi se trebala plesti hrvatska priča.
To nas je često skupo znalo koštati, bilo na političkom, bilo na nogometnom terenu gdje na oba treba imati veliko hrvatsko srce koje nema skrivenu figu i koje kuca za pobjedu.
A upravo to danas imamo kako na nogometnom tako i na političkom terenu pa ako i ne navijamo za političku vladajuću družbu treba reći bravo momci, bravo Plenkoviću, bravo Grliću Radmane, bravo svi vi koji ste ujedinili Hrvate u Crnoj Gori, rekli dosta i pazi onima koji bi najradije obje manjine sveli na folklor.
I u konačnici treba istaknuti kako smo postali prepoznati u Europskoj zajednici kao oni koji najbolje znaju i mogu susjedima dati ruke i izvući ih prema Zapadu.
E, to se najbolje vidjelo na PRESPA Forumu na Ohridu gdje je naš ministar Grlić Radman pokazao kako Hrvatska najbolje razumije put zapadnog Balkana prema Europskoj uniji, a dan dva kasnije Abazović i Milatović pozvali Vučića da Crna Gora posreduje u dijalogu Kosova i Srbije.
Ovo bi mogao biti lažni mamac, dobar trik ili igra no svakako je korak koji će pokrenuti Crnu Goru da izabere vladu bez onih koji je vraćaju unazad ili je drže na mjestu. Četničkim vojvodama (DF) tu ne bi smjelo biti mjesta, no Spajić i bez njih lako može s demokratima A. Bečića i manjinama skupiti 41 glas koji mu treba da bi vlada postojala i on kao premijer. No, hoće li izdržati i gdje je tu Abazović ili Do Kwon pitanja su na koje ćemo ubrzo dobiti odgovore.
Bez obzira kakvi oni bili Hrvatska drži čvrsto kormilo u svojoj ruci uz probuđenu i stabilnu hrvatsku manjinu koja u Crnoj Gori nije samo glas već ključna poluga bez koje se ne može milju dalje.
Zato, čestitam moja Hrvatska, tako to ide kad se srcem igra!
