Blagdan Tijelova slavimo devetog četvrtka nakon Uskrsa čime obilježavamo ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak, a puni naziv je Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove (lat. Corpus Christi: Tijelo Kristovo). Različiti su nazivi kojima imenujemo ovaj blagdan koji još nazivamo i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don i Božji blagdan. Tijelovo se slavi od 12. stoljeća kada se časnoj sestri augustinki iz belgijskog samostana u Liegeu, svetoj Julijani u jednom viđenju punog mjeseca ukazala mrlja na mjesecu. Mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu kojom bi se trebao častiti Presveti Oltarski Sakrament. Sveta Julijana čula je glas s neba koji je istaknuo tri razloga za ustanovljenje takvog blagdana, učvršćivanje vjere u sam Presveti sakrament, jačanje vjernika klanjanjem sakramentu i javno pružanje zadovoljštine za uvrede nanesene Presvetom sakramentu.
Odgovor Crkve na znakove vremena
Svetkovina Tijelova nastala je u jednom vremenu egzistencijalnog strahopoštovanja pred gledanom prisutnošću Kristovom u svetom kruhu (sredina 13. stoljeća). U puku je nastalo iskrivljeno štovanje prema tijelu i krvi Kristovoj, odnosno od poželjnog strahopoštovanja prema Kristovoj žrtvi, došlo se do razine velikog straha za mogućnost obeščašćivanja posvećenih hostija i vina. Taj je strah bio toliko veliki da su se ljudi, bojeći se da primjerice hostija ne padne na pod ili se na nekakav drugi način obeščasti, ili da se kapljica vina ne prolije, jednostavno prestali pričešćivati. Pojavio se i oblik “duhovne pričesti”, odnosno izvanjsko čašćenje Krista pod prilikama kruha, koje je postajalo sve svečanije i svečanije. Zbog veće vjerojatnosti da se nezgoda može dogoditi s vinom nego s kruhom, oblik štovanja krvi Kristove se u tom smislu nije ni razvio. Ljudima je bilo dovoljno samo hostiju vidjeti. Svetkovina Tijelova je odgovor Crkve na takvu vjerničku skrupuloznost.
Drugi razlog nastanka ove svetkovine pronalazimo u rastućim krivovjerjima koja su obilježila 13. stoljeće, kao što su Katari i Albigenzi. Za njih Kristova prisutnost u kruhu i vinu nije bila stvarna nego na jednoj simboličkoj razini. Kroz protureformaciju tijelovska procesija dobila je i jednu karakteristiku demonstracije protiv protestantizma. U baroku, u tom vremenu raskošnih slavlja i ophoda, tijelovska procesija oblikovala se u trijumfalni ophod.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Zašto Tijelovo i tijelovske procesije danas?
Tijelovske procesije nemaju cilj nekome nešto pokazati, dokazati ili propagirati. Nije riječ o mimohodu. Procesije su načini kako se slavi vjera, jer kršćanski život izvire iz euharistije i vodi euharistiji. Jasno, euharistija se ne može svesti na puki obred. U njoj je izvor euharistijskog stila života koji nije ni ugodan ni nezahtjevan. Procesije bez euharistije, odnosno bez izvora koji ih osmišljava i natapa, puka su religijska i kulturološka radnja s ugodnim i omamljujućim značenjem. Kad im se pristupa površno i bez istinskog kršćanskog raspoloženja, mogu doprinijeti zaglupljivanju ljudi i poticanju religijskog sljepila.
Nije smisao tijelovske procesije da se drugima i drugačijima predstavi tko smo i što smo, kao da je riječ o turističkom sajmu. Upravo obrnuto: naš svakodnevni život svjedoči je li nam euharistija vrelo i vrhunac! Svaka procesija nosi istinu: mi koji smo ovdje u prolazu, slavimo Onoga po kome smo neprolazni. Njome se govori da smo putnici, da idemo prema konačnom cilju, ali s interesom za ono što se zbiva oko nas i na način da slijedimo njegove stope. Prolazeći ulicama i trgovima slavimo Onoga koji je prolazio zemaljskim putevima, ali pritom nije mimoilazio ljude.
Fra Slavko Barbarić je često govorio: „Euharistija – to je Isusova misa za tebe. A nakon euharistije počinje tvoja misa za druge.“ Tijelovske procesije ulicama naših gradova nam pokazuju da se sveta misa nastavlja – u životu, u svakodnevici - nakon mise.
