Nakon brojnih izvedbi u Zadru, Rijeci, na Festivalu glumca u Otoku, zadarska Drama plus tri dana gostuje u Zagrebu sa svojom uspješnicom, predstavom „Tko je ubio mog oca“ autora Édouarda Louisa u režiji Vinka Radovčića.
Autor Édouard Louis (rođen 1992. godine kao Eddy Bellegueule) odrastao je u selu Hallencourt na sjeveru Francuske. Siromaštvo, nasilje i alkoholizam s kojima se susretao u djetinjstvu glavne su teme njegova književnog rada. Prvi je u široj obitelji maturirao, a 2011. godine primljen je na prestižnu École Normale Supérieure u Parizu. Godine 2013. službeno je promijenio ime u Édouard Louis. Njegov prvijenac Raskrstimo s Eddyjem (2014.) doživio je nesvakidašnju medijsku pozornost i brojne pohvale zbog književne iznimnosti, ali i izazvao kontroverze zbog načina prikazivanja radničke klase i vlastite obitelji. Slijede romani Povijest nasilja (2016.) i Tko je ubio mog oca (2018.). Kao angažirani pisac, koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, smatra se jednim od najvažnijih glasova svoje generacije u Francuskoj gdje uživa status zvijezde, a njegovi su romani dosad prevedeni na tridesetak jezika te uprizoreni na kazališnim daskama.
Monodramu igra Marko Kasalo, prijevod romana Zlatko Wurzberg, dramatizaciju potpisuje Antonela Tošić, scenograf je Luka Lang,kostimografkinja je dugogodišnja kostimografkinja Drame plus Anita Goreta, odabir glazbe Vinko Radovčić, oblikovatelj svjetla: Frane Papić a zagrebačku izvedbu vidit će Ivan Penović, oblikovatelj tona je Mate Petričević dok je inspicijent i kreativni producent: Domagoj Lindinger.
Predstava donosi priču o ocu, tvorničkom radniku, otprije poznatom iz Louisova prvijenca, autobiografskog romana Raskrstimo s Eddyjem, kojemu su težak fizički rad, pretrpljene nepravde, postupno ukidanje radničkih prava slomili, kako tijelo, tako i duh. Louis se vraća u djetinjstvo i mladost da bi se pomirio s ocem i ispričao njegovu priču, jasno upirući prstom u krivce mnogih nepravdi koje su zadesile njegova oca, pa tako i cijelu njegovu obitelj. On je rođen u okolini u kojoj su nasilje, a pogotovo ono muškaraca nad ženama svakodnevna i vrlo normalna, čak i očekivana pojava, u okolini koja tolerira i podrazumijeva alkoholizam, siromaštvo kao datost i koja ne vidi svrhu u obrazovanju. Jer, izlaza nema, a prelazak na višu stepenicu je teško, gotovo nemoguće ostvariti premda je sam Édouard pokazao da je itekako moguće i to upravo pomoću obrazovanja.
„Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje, način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranja svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti“, piše u romanu. Gotovo pa da je suvišno govoriti o tome koliko se Louisove teme uklapaju u kontekst hrvatskog društva u kojem je politika glavna „zvijezda“. Druga važna tema koju autor proteže kroz sva tri romana, pa i kroz ovaj jesu društveni okviri, njihovi oštri, nezahvalni rubovi, ustaljeni mentalitet koji sve drugačije od onog što poznaje, ponižava i odbacuje.
