'Oluja'
je bila neizbježna – a za rat i žrtve odgovoran je agresor: Srbija, Crna Gora,
"JNA" i teroristi s okupiranih područja
3.
Dio
Tko nas to proziva za "genocid" i "etničko
čišćenje"?
Svjedoci smo
nesmiljenih, primitivnih, prizemnih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste,
koji kontinuirano stižu iz Beograda iz godine u godinu, a naročito su izraženi
u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih
vojnih operacija ('Bljesak', 'Oluja') i slavi državne blagdane vezano za samostalnost
(Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti). Hrvatsku za "genocid"
nad Srbima i "najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog
rata" prozivaju ortodoksni naci-fašisti i akteri zločinačke agresije iz
90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim zaslugama trebali sjediti u
zatvoru, a ne vladati Srbijom.
No, o njima će
biti riječi kasnije.
Pitanje koje se
neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave o ovoj temi
mora postaviti, jest:
Kakav
je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj –
dijeli lekcije? Imaju li oni kao država ikakvoga kredibiliteta i moralnog prava
bilo kojem narodu u okruženju, napose, nama Hrvatima, išta spočitavati?
Odgovor je
nužan ne samo radi podsjećanja na prošlost i tamne epizode iz povijesti sukoba
na Balkanu, nego prije svega kako bi se shvatili pravi motivi i namjere koji se
kriju iza ove velikosrpske kampanje koja različitim intenzitetima traje
desetljećima.
Moglo bi se,
primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine,
uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Jedan od
prvaka Prvog srpskog ustanka,
srpski svećenik iz ugledne velikaške obitelji tog vremena (Prota Mateja
Nenadović –
čiji je otac Aleksa Nenadović bio
pogubljen od Turaka zbog urote i pokušaja stvaranja protu-turskog saveza s
Austrijom), u svojim Memoarima piše,
kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici "klali žene i decu
tursku" s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je
učinjeno "legalno", prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela
ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu "Narodne
skupštine"). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su stradali Cincari,
Vlasi, Romi (Cigani) i ostali,
budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske osvajačke strategije.
Ubrzo po osvajanju Beograda, Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu
pljačku koju su one "sa svom silinom i žestinom" (kako pišu sami
srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila i
silovanja žena.
Tradiciju pokolja i etničkog čišćenja, srpske
regularne i neregularne (komitske) trupe nastavile su u vrijeme osvajanja
Makedonije (koju su sa Sandžakom i Kosovom nazivali "Starom Srbijom").
Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine)
koriste se kao udarna snaga za istrebljenje nesrpskog stanovništva na osvojenim
područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine, spaljivanje
sela, silovanja, pljačke – koji su ipak smetali regularnoj srpskoj vojsci i
diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na
"časti" i "junaštvu" i nastojali svijetu prikazati srpska
osvajanja kao nastavak oslobađanja Srbije.
U Srbiji se (s ponosom)
i danas ovaj genocid naziva "Četničkom akcijom" i smatra junačkim
pothvatom prvog reda. Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je
mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i
trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode
pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom
Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je
Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanskog imperija u jugoistočnoj
Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu "oslobađanja 'Stare Srbije'",
list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke beogradske klike i
velikosrpskih težnji), među ostalim piše:
"(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan
a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob,
pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli
Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama
puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale,
nastalo je pravo istrebljivanje.
S početka je to istrebljivanje vršeno pod
formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se,
međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve
revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su
neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto
revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj
svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička.
Najmljene sluge zainteresovanih faktora u
Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja
makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše
sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi
zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu
propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni
traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u
duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam,
stavljaju se na čelo 'revolucionarnog' makedonskog pokreta. Pa šta se onda
bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?"
(Vidi: http://www.safaric-safaric.si/katas_mkd/1905-20180128_Beograd_E_novine_Makedonija_Pokolji_silovanje_palez_ustrebljenje.pdf; Autor kao izvor navodi: "Radničke
novine", br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica;
dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i
Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su
zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj
bili su Kosovo i Albanija. Ono što su Srbi i
Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske čete) počinili u
Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti,
nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti.
Na ovom mjestu nije moguća detaljnija
elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate
činjenice.
Carnegiejeva komisija (tijelo američke
fondacije Carnegi, nazvane po američkom industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana
1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na
osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz
spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i
sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih
snaga i civile, odrezujući im jezike, nosove, uši, parajući utrobe, režući
grkljane, skidajući kožu s glava itd.
U svojoj
poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja
je do sada doživjela nekoliko izdanja), američki intelektualac židovskog
podrijetla Philip J. Cohen prilično
detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske
humanitarke Edith Durham koja
potvrđuju navode spomenute Carnegiejeve komisije uz brojne detaljne opise
bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o
tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba
za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas
te teme je beogradski sociolog Damjan Pavlica.
Srpski
opozicionar Dimitrije Tucović tvrdio
je kako je "izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom
nacijom" i da je to "zločinačko delo" za koje se "mora
ispaštati", na što u jednom od svojih tekstova upozorava i već spomenuti Pavlica:
"Srpska i crnogorska vojska
su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju.
Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su
dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa.
Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod
komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja
nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.
Tokom balkanskih ratova 1912 - 1913, Srbija je
pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi
nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za
srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od
Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo.
Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom
Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju
ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska
istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta
političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje
Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među
stanovništvom.
'Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo,
nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti
nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala
i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja
etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.' (Iz Izveštaja
međunarodne komisije o Balkanskim ratovima)
Tih godina se mnogo govorilo o 'osveti Kosova'
za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije
prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog
čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja
albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo
Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U
Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao
je kako je 'izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom',
što je 'zločinačko delo' za koje se 'mora ispaštati'. Tucović se protivio
teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i
drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo
albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike
srpske vlade.'"
(Vidi: http://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/;
stranica posjećena 2. 8. 2021.)
Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon
Balkanskih ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja
teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje
pokazala vrlo uspješnom.
Koncem Prvoga
svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se prije
svega dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i
četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom
"subraćom" Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao
crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković,
a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima.
Nas Hrvate za
genocid i etničko čišćenje prozivaju oni koji već više od jednog stoljeća svoje
osvajačke ciljeve nastoje ostvariti upravo tim metodama - i to govori sve o
utemeljenosti ovih optužbi.
Fašizam, nacizam i antisemitizam imali
su u Srbiji čvrsto uporište prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata - ali su
Srbi ipak ostali "antifašisti" (!?)
Već prije Drugog
svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan profašistički pokret
koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u
djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i
njegovog odreda koji je od 1921. godine sastavnim dijelom službenih parada i
proslava u Kraljevini SHS/Jugoslavije i otvorena prijetnja svima koji ne
pristaju uz ideju "Velike Srbije".
Jaka
profašistička desnica kojoj su pripadali najugledniji intelektualci, među
ostalima i kultni srpski pisac, Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović i drugi,
bila je aktivna čitavo desetljeće prije okupacije Jugoslavije i u svome
časopisu "Ideje" (čiji je vlasnik bio Crnjanski) radikalno je
zagovarala nacističku rasnu teoriju u njezinom izvornom, ogoljenom obliku. Jednako
kao što je u vrijeme španjolskog građanskog rata podržavao Franca i njegovu
fašističku falangu pišući im panegirike i diveći se sjaju njihovog oružja i
vojnoj nadmoći, Crnjanski je bio i uz i Hitlera i njegov režim. Čak se javno
hvalio svojim susretom s vođom Reicha u vrijeme kad je kao izvjestitelj beogradskog
lista Vreme (iz stožera španjolskog
fašističkog vođe) završio na jednom prijamu za strane novinare, na kojem ga je
Hitler zagrlio i čestitao mu kao uspješnom izvjestitelju koji
"objektivno" piše o prilikama u Španjolskoj.
(Vidi: dr. Olivera Milosavljević, "Tri lica
jednog pisca"; https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y&ab_channel=csiplatforma;
stranica posjećena 3. 8. 2021.)
Posljednjih
desetljeća, Srbija nastoji "oprati" lik Miloša Crnjanskog i prikazati
ga humanistom - negirajući njegovu pronacističku i profašističku prošlost, kao
što se to čini i sa svim drugim srpskim ideolozima i promotorima nacizma i
fašizma koji su nakon svega ostali i dalje neupitne "nacionalne
veličine".
Hitlera i
Mussolinija podržavali su u tadašnji patrijarh SPC, Varnava i njegov nasljednik
Gavrilo Dožić, kao i cijeli vrh crkve, pa i danas najveći teološki autoritet
SPC i svetac, Nikolaj Velimirović Žički, koji je bio aktivni član fašističkog
'Zbora' i duhovni otac Dimitrija Ljotića.
Radikalni
velikosrpski nacionalisti potpomognuti klerom SPC, nadali su se da će Srbija
uspjeti ostvariti svoju misiju "obnove Dušanovog Carstva" u sklopu
Hitlerovog "novog poretka" i zato su se od početka bespogovorno
stavili u njegovu službu.
(Vidi: dr. Olivera Milosavljević, Srpski intelektualci i rat (1933 - 1941.)); http://ckhis.s11.novenaweb.info/files/file/pdf/Desnicini-susreti/DS-2012-pdf/DS-2012_02-Milosavljevic.pdf;
stranica posjećena 3. 8. 2021.)
Srbija je već u
rujnu 1940. godine, kao znak dobre volje prema Hitleru i njemačkom Reichu uvela
rasne zakone - bez ikakve prisile, dokazujući se time kao vjeran saveznik
nacista. Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije, ona postaje
privjesak osovinskih sila.
U kolovozu 1941. godine, 545 najviđenijih
intelektualaca (episkopa i svećenika SPC, akademika, generala, sveučilišnih
profesora, bivših ministara, uglednih gospodarstvenika, književnika, umjetnika,
potpisalo je Apel srpskom narodu
(objavljen u beogradskom listu Novo vreme
13. kolovoza) kojim se srpski narod pozvalo na bespogovornu lojalnost
nacistima, uz osudu "razbojničkih komunističkih bandi" i svakog
otpora okupatorskom režimu. Potpisnik ovog dokumenta bio je i Viktor Novak, Hrvat,
tvorac komunističkog pamfleta Magnum
crimen (iz 1948.) uz pomoć kojeg se poslije rata teško optužilo Katoličku
crkvu, nadbiskupa Alojzija Stepinca i cijeli hrvatski narod za kolaboraciju s
Hitlerom.
Antisemitizam je također u Srbiji bio
konstanta, još od vremena velikih progona Židova u Rusiji i on je sastavnica
službene, državne politike i u vrijeme Drugog svjetskog rata, a najaktivniji
antisemiti regrutiraju se iz redova SPC i intelektualne i političke elite.
Ni u jednoj europskoj
zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pronacističkih i profašističkih organizacija
i postrojbi kao u Srbiji – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih
četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije i
