Odgovor na neke od teza Ive Goldsteina
Dana
23. kolovoza u povodu Europskog dana sjećanja na sve žrtve totalitarnih i
autoritarnih režima, u Dnevniku televizije N1 Ivo Goldstein je među ostalim rekao:
"Prvo i osnovno problem je zvati to
komunističkim zločinima, je li taj jugoslavenski režim bio totalitaran? Možemo
govoriti da je bio do 1950., no nakon toga nije."
1.Prvo i osnovno (da se poslužimo
njegovom uzrečicom) je da ni jedan ozbiljan intelektualac koji išta zna o
povijesti, sociologiji, politologiji i društvenim procesima uopće, ne može tek
tako, od oka, paušalno i "preko koljena" određivati "nultu
točku" kad je riječ o mijenama političkog i društvenog života, pa i naravi
pojedinih sustava u kojima su se one (možebitno) događale. Naime,
transformacija jednog totalitarnog sustava u autoritarni - ili neku
"blažu" varijantu je proces dugog trajanja kojem se kao i bilo kojem drugom
društvenom procesu ne može odrediti
"nulta točka" ili kritična godina te transformacije, pa možemo
eventualno govoriti o "fazama" tih procesa u okviru desetljeća ili
čak duljim razdobljima - a nikako o sasvim određenoj godini. Istina jest da je
u razdoblju 20 do 25 godina nakon Drugog svjetskog rata (od sredine 60-ih
godina nadalje - što korespondira sa smjenom Aleksandra Rankovića) došlo do
izvjesnog popuštanja presije u tadašnjoj Jugoslaviji, ali to nikako ne znači da
je režim u svojoj suštini i naravi prestao biti totalitaran; naime, još uvijek
je na snazi bio "verbalni delikt" ili delikt mišljenja, pa su ljudi
odlazili na robiju od 2, 3 ili 5 godina zbog pogrešno izgovorene riječi ili
vica, još uvijek se ubijalo naše emigrante po Zapadnoj hemisferi na
teritorijima stranih zemalja (!?) - sve do 1989. godine i to zbog napisane ili
izgovorene riječi, novinare se progonilo ili ih se trpalo u zatvore i duševne
bolnice (iz istih razloga), organizirani su politički procesi, na djelu je bila
posvemašnja cenzura svega što se pojavljivalo u javnom prostoru (od medijskih
sadržaja do publicistike, literature, filma, kazališnih predstava, da ne
govorimo o školskim nastavnim programima i historiografiji), zatvori su bili
puni političkih zatočenika, a svi oni koji su imali nesreću tada živjeti u
Titovom "carstvu slobode" bili su izvrgnuti nesmiljenom ispiranju
mozga kakvo danas svijet može vidjeti samo u Sjevernoj Koreji. To su činjenice,
a tlapnje su tlapnje i na njih ima pravo svatko, pa i Ivo Goldstein;
2.Drugo (na baš "osnovno"
ali ništa manje važno), jest pitanje: Kako
definirati masovne zločine u kojima su isto tako masovno sudjelovali partizani
i komunisti, pri čemu je u vrlo kratkom vremenu "od Triglava do
Đevđelije" pobijeno najmanje 600 - 700 tisuća ljudi, bez suđenja i
dokazane krivnje, u velikom dijelu žena, djece i staraca? Čiji su to zločini? Možda
"narodni" - ili uzrokovani meteorološkim pojavama? Primijenimo li
analogiju kojom se služe "antife" i lijevo orijentirani intelektualci
u Hrvatskoj (pa i spomenuti Ivo Goldstein)
kod kojih je sintagma "ustaški zločini" uobičajena, ne znam doista
što je sporno u izričaju "komunistički zločini". Dakako, još bi
preciznije i točnije bilo: partizansko-komunistički
zločini, jer među tisućama Titovih
zločinaca angažiranih na planskom i sustavnom ubijanju stotina tisuća ljudi u
vrlo kratkom vremenu nisu svi bili komunisti - ali partizani jesu - no na drugoj strani, komunisti, njihova KPJ
i Tito bili su vrh piramide, "avangarda" (kako su i sami sebe zvali),
oni su bili organizatori tog sustavnog pogroma, pa shodno tomu i najodgovorniji
za sva zlodjela;
3. Naime OZNA ("Odeljenje za zaštitu naroda" - tajna komunistička
policija zadužena za sigurnost) je
preko KNOJ-a ("Korpus narodnog
oslobođenja Jugoslavije") osmislila
i organizirala ove masovne zločine i to institucionalno, što nije niti može
biti sporno i tu činjenicu potvrđuju i njihovi dokumenti iz arhiva. Operacije
je odobrio sam Josip Broz Tito. Dakle, nema nikakvoga spora kako su te masovne
zločine počinili partizani pod vodstvom komunista, kao što nije sporno niti to
da su organizirali zarobljeničke logore (Goli otok, Sveti Grgur i druge) u
kojima se surovo mučilo i ubijalo zatočenike i sve one likvidacije na Križnom putu
i drugdje. (Vidi: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud%3A2128/datastream/PDF/view;
stranica posjećena 24. 8. 2021.).
Izvori iz samih komunističkih arhiva govore
kako su Englezi vratili na područje Jugoslavije u svibnju 1945. godine preko
444.000 zarobljenika. I od toga nije preživjelo više od 10%, a golema većina
među njima su bili Hrvati. O monstruoznosti krvnika koji su ih ubijali govore
brojna masovna grobišta, pa i rudarske
jame u kojima su komunističko-partizanski
krvnici zazidali tisuće žrtava - živih ljudi među kojima ne mali broj žena,
djece, staraca, dakle, onih koji ni teoretski nisu mogli biti krivi ni za što!
Zar to ne zaslužuje moralnu osudu svakoga tko se smatra čovjekom? I nisu
to, nažalost, sva zlodjela istih zločinaca, jer bilo ih je osim u Sloveniji i
diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine, Srbije, Makedonije,
Kosova. Velika većina stranih izvora i publikacija Josipa Broza Tita ne bez razloga tereti za 700 tisuća do milijun žrtava (dakle, donja granica je 700
tisuća). Može li se to tek tako
zanemariti, odmahnuti rukom i reći kako su bili u pitanju "sporadični
incidenti" i "ekscesi" ili kako je to "opravdani gnjev
pobjednika", jer, "oni su ionako svi bili krivi"? Ne, nikako,
jer to je povijesna krivotvorina, bolesna i zloćudna laž kojom se želi prikriti
istina, istina o jednom zločinačkom sustavu i ideologiji koja je od početka
svoga nastajanja do sloma plivala u krvi. Komunizam se hranio ljudskom krvlju i
leševima i bio je nespojiv ne samo s bilo kakvom slobodom i demokracijom nego i
s humanističkim poimanjem svijeta i odnosa među ljudima. Teror i nasilje bili
su njegova sredstva, a masovni zločini strategija i to ne mogu prikriti nikakve floskule o "svijetloj budućnosti", "pravednijem društvu" i
obećanom "socijalističkom raju". Sustav koji je uspostavljen s tako
široko postavljenom zločinačkom matricom samo zato da bi omogućio vladavinu
jedne povlaštene oligarhije, ne može biti ništa drugo do zločinački i
totalitaran;
4. Jednako tako, evidentno je kako
Tito i KPJ nisu raskinuli 1948. godine sa staljinizmom, iako su se razišli sa
Staljinom i Kominternom (odnosno, KPJ je
bila isključena iz Kominterne - što se danas zanemaruje), jer sve do kraja
1952. godine, na partijskim se forumima klicalo "bratskom SSSR-u" i
Staljinu osobno (činio je to i sam Tito!) i to dok su tisuće
"informbiroovaca" punile kaznionice i logora "za preodgoj"
zato što su ostali na liniji sovjetskog vođe. Postoji čitava arhiva
komunističkih dokumenata koja svjedoči o tom sustavu logora za mučenje, jer iza
svega su stajale odluke vodećih političkih osoba i KPJ/SKJ. Oni su smatrali
kako povijest počinje s njima i da nikad neće biti kažnjeni za svoje zločine,
pa je najveći dio dokaza još uvijek dostupan i dijelom je arhivskog gradiva
razasutog diljem bivše SFRJ - od Ljubljane do Zagreba, Beograda, Sarajeva,
Podgorice, Skopja i Prištine (pa i manjim mjestima), jer njihova administracija
je funkcionirala tako da su preko čvrsto uspostavljenog mehanizma izvješćivanja
"po uspravnici" većinu informacija slali od najnižih do najviših
razina vlasti, pa se mnogo toga i danas pronalazi u brojnim lokalnim izvorima i
arhivima. Postoje odluke o formiranju logora, navedeni su cilj i svrha
zatvaranja ljudi u njih ("preodgoj") kao i izvori financiranja,
troškovi održavanja itd., pa je doista neumjesno napamet i bez ikakvih dokaza
izmišljati neki "kraj totalitarizma" 1950. godine;
5. Čak da je i točno to što tvrdi Ivo
Goldstein i da komunistički
jugoslavenski režim od 1950. godine više nije bio totalitaran, što ćemo s
njegovim krvavim naslijeđem u razdoblju do tada? Može li se od 1945. do 1950.
godine biti masovni ubojica i zločinac, a nakon toga "demokrat", s
tim da se izbrišu sva nedjela iz prošlosti? Može li to tako? Ako bi na ovaj
način shvaćali stvari, zločinci nisu bili ni Staljin, Mao Ze Dong,
niti bilo koji od diktatora (uključujući i njihove Komunističke partije) koji
je nakon faze masovnih zločina u neku ruku "smekšao" svoj režim! Ti nekažnjeni zločini ne smiju ostati
zaboravljeni niti ih je moguće previdjeti, još manje negirati, jer su tragovi
toliko jasni i uočljivi i danas, 76. godina poslije. Kosti žrtava izviru iz
stotina masovnih grobišta i traže moralnu zadovoljštinu - minimum onoga što smo
kao civilizirani ljudi obvezni učiniti: a to je osuditi ih i od njih se
ograditi. Nakon svega, ostala je kao mogućnost jedino ta moralna osuda, čemu se
naši čuvari komunističkih mitova i dogmi i dalje očajnički opiru;
6. Jako se dobro zna kako su stanovito
Titovo "popuštanje" i "relaksacija" društvenih i političkih
prilika u tadašnjoj SFRJ bili prije svega iznuđeni činjenicom da se okrenuo
Zapadu koji mu je "stao iza leđa", a ne motivirani njegovom dobrom
voljom i željom za demokratizacijom i slobodom, što je zorno pokazalo i "Hrvatsko
proljeće" i sve ono što se s tim u svezi događalo početkom 70-ih godina u
Hrvatskoj. On nije mogao imati dobre odnose sa Zapadom a zadržati izvorni, kruti
staljinistički sustav, pa je zato unutar zemlje poduzeo niz koraka kozmetičke
naravi i smislio "Pokret nesvrstanih" ne bi li se svijetu prikazao
kao demokrat i pravednik. Kakvu su to "demokraciju" on i njegovi
komunisti njegovali do 1990. godine, imali smo prigodu osjetiti u krvavom i
nametnutom ratu u kojem je petokraka u savezu s četničkom kokardom u zadnjem
desetljeću XX. stoljeća žarila, palila, pljačkala i ubijala kao i u svibnju
1945. godine. Veliki Titov prijatelj, uvjereni ljevičar, književnik Miroslav Krleža u jednom svom opisu
usporedio je njegovu strategiju s plastičnom kuglicom koja poskakuje na dva
mlaza vode - oslikavajući tako hazardersku koncepciju kockara Broza koji je
stalno sjedio na dva stolca: i Istok i Zapad; ni Istok ni Zapad, prema
potrebama trenutka i nametnutim okolnostima. U toj igri balansiranja između
Istoka i Zapada (što je u to vrijeme bilo moguće zbog hladnoratovskih odnosa
dviju super-sila), sadržana je sva državnička "mudrost" i "genijalnost"
toliko (od mnogih i danas) slavljenog i hvaljenog jugoslavenskog komunističkog
diktatora i masovnog zločinca Josipa
Broza Tita;
7. Kod nas se Drugi svjetski rat
neće i ne može (figurativno rečeno) završiti, dok ne bude otvorenog i
demokratskog javnog dijaloga o svemu što se tada uistinu događalo i to na
temelju činjenica i arhivskog gradiva, te dok god mnogi u Hrvatskoj sebe iz
ovih ili onih razloga stavljaju u poziciju "tutora" i žele nam
nametnuti svoju "istinu" kao jedino moguću i jedino ispravnu. Oni
moraju shvatiti kako su vremena nedodirljivih dogmi i komunističkih mitova
prošla i da se u demokratskim i slobodnim društvima ne može stavljati embargo
na raspravu o bilo kojim temama, niti priječiti znanstvena istraživanja
prošlosti. Onog trenutka kad se to dogodi i kad budemo imali ozračje
demokratičnosti i tolerancije u kojem će vrijediti sila argumenta, a ne
argument sile, možemo otvoriti novu stranicu svoje društvene zbilje. Do tada
ne.
