Za tursku javnost nije bilo iznenađenje što je sirijski sukob ponovno buknuo. Duže od dva mjeseca turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov desno-nacionalistički saveznik Devlet Bahceli gotovo isključivo govore o promjenama odnosa moći na Bliskom istoku i mogućim negativnim posljedicama za Ankaru, piše Deutsche Welle.
Posebno se misli na eventualne promjene u korist Kurda u Siriji. U sjeveroistočnoj Rojavi, Kurdi su od početka građanskog rata uspostavili autonomnu upravu – što je odavno trn u oku Ankari.
Turska vlada sa zabrinutošću promatra i druge događaje na Bliskom istoku: saveznici sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, Hezbolah i Iran, oslabljeni su izraelskim napadima.
Druga zaštitna sila sirijskog režima, Rusija, sve više je fokusirana na rat u Ukrajini. Iako Moskva u Siriji ima vojne baze, prema riječima istanbulskog stručnjaka za sigurnost, Buraka Yildirima, prije rata u Ukrajini tamo je bilo 50 ruskih vojnih zrakoplova. Trenutno ih je ostalo samo 13, od kojih je svega sedam operativno.
Osim toga, Sjedinjene Američke Države planiraju preusmjeriti svoju prisutnost u regiji. Kako će to izgledati pod budućim predsjednikom Donaldom Trumpom, hoće li SAD povući svoje vojnike iz Iraka i Sirije te kakve bi to posljedice moglo imati za tu regiju– ostaje nejasno.
Ofenziva protiv Asada
Sirijski pobunjenici shvatili su da da je to prilika za njih i 27. studenog pokrenuli veliku ofenzivu protiv Asadovog režima. Za samo nekoliko dana osvojili su drugi najveći grad u Siriji, Alepo, a trenutno šire napade na susjedne gradove. Predvodi ih islamistička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS), regionalni ogranak Al Kaide koji je od 2018. na američkoj listi terorističkih organizacija.
Prema promatračima, Ankara je bila informirana o ofenzivi džihadista. Bez njezinog odobrenja ili čak podrške, protivnici Asada ne bi imali nikakve šanse, izjavio je stručnjak za Bliski istok Michael Lüders za Deutschlandfunk. „Ankara sigurno nije samo znala za ovaj napad, već ga je i vojno podržala. Pobunjenicima su, naravno, potrebne odgovarajuće vrste oružja koje zbog geografskog položaja mogu dobiti samo iz Turske." Regija Idlib na sjeverozapadu Sirije, iz koje su pobunjenici započeli napade, praktično je hermetički zatvorena sa svih drugih strana.
Ankarin cilj su Kurdi
Još na početku građanskog rata u Siriji, Ankara je stala na stranu pobunjenika i prekinula diplomatske odnose s Damaskom. Erdogan je u posljednje vreme pokušavao obnoviti komunikaciju, ali je Asad odbacio te pokušaje: sve dok Turska ne povuče svoje trupe iz sjeverne Sirije, normalizacija odnosa nije moguća.
Turska, međutim, nije spremna na povlačenje iz sjeverne Sirije. Ankara okupirane oblasti naziva „sigurnosnom zonom“ i podržava islamističku miliciju poznatu kao „Sirijska nacionalna vojska" (SNA) s kojom zajedno kontrolira taj teritorij.
Glavni cilj Ankare u regiji je rušenje kurdske autonomne uprave u sjeveroistočnom gradu Rojavi. Tamo vlast drži Stranka demokratskog jedinstva (PYD), ogranak zabranjene Kurdistanske radničke stranke (PKK).
U konfliktnoj oblasti trenutno postoje dvije važne pobunjeničke skupine: jedna pod vodstvom džihadista HTS-a i druga koju podržava Turska – SNA. Prema riječima turskog stručnjaka za Bliski istok Erhana Kelesoglua, SNA je pokrenula ofenzivu protiv Kurda neposredno nakon uspjeha džihadista u Alepu.
Ankara negira umiješanost
„Turska nikada ne bi podržala akcije koje bi izazvale novi val izbjeglica", rekao je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Od početka građanskog rata Turska je primila oko 3,5 milijuna sirijskih izbjeglica, ali stav prema njima postaje sve negativniji, posebno zbog gospodarske krize.
Na posljednjim parlamentarnim i lokalnim izborima tema migracija igrala je ključnu ulogu i stavila Erdogana pod veliki pritisak. On sada želi što više izbjeglica vratiti u Siriju i u tu svrhu uspostaviti tampon-zonu na sjeveru susjedne zemlje. Turski predsjednik je nedavno ponovio da Turska ostaje pri svom planu da kontrolira pojas od 30 do 40 kilometara širine u sjevernoj Siriji.
Prema Yildirimu, SNA, koju podržava Ankara, uključuje, doduše, i džihadističke milicije. Ipak, kontrola nad ovom grupom je u rukama pobunjenika kojima pak upravlja Turska. „I njihove akcije se uglavnom odvijaju prema planovima Turske“, navodi Yildirim. A prema trenutnim planovima Turske, nije predviđena borba između samih pobunjenika, kaže on. „I HTS i SNA žele pad Asada", ističe stručnjak za sigurnost Yildirim. Osvojena područja mogli bi poslije podijeliti među sobom, dodaje on.
Od proteklog vikenda, islamisti bliski Turskoj bilježe i uspjehe protiv Kurda. SNA je, na primjer, preuzela kontrolu nad područjem Tal Rifat i planira napade na druge susjedne kurdske gradove. Iako turska vlada trenutno vojno podržava ofenzivu, ona pokušava izbjeći direktnu konfrontaciju s Rusijom, Iranom i Asadovim režimom, objašnjava stručnjak Kelesoglu. Turska će za sada čekati i promatrati u kojoj mjeri će Ankari bliske trupe potisnuti Kurde i zauzeti njihova područja.
Ratni zločini
Turska vojska od 2016. bombardira kurdska područja u sklopu velikih vojnih operacija. U mjestima poput Džarabuluza, al Baba, Azaza, Tal Abjada i pobunjeničkog uporišta Idliba stacionirani su turski vojnici.
Organizacije za ljudska prava, poput Human Rights Watcha (HRW), optužuju Ankaru za ratne zločine. U izvješću objavljenom u ožujku, ova organizacija optužuje Tursku za otmice, pljačke, mučenja i seksualno nasilje: Turska snosi odgovornost za teška kršenja ljudskih prava i moguće ratne zločine koje su počinile njezine trupe i lokalne naoružane skupine koje ona podržava u okupiranim oblastima sjeverne Sirije, navodi HRW.
