Jutros nas je na stranicama uglednog informativnog portala dočekalo senzacionalno otkriće. Nakon novinarskog uviđaja, kolege su utvrdile kako su dva poznata hrvatska poduzetnika, od kojih jedan ostvaruje više od tri četvrtine svojih prihoda na zapadnom tržištu i izrazito je dobro prihvaćen u američkim poslovnim think tankovima, gradila objekt u Brelima – legalno.
Informatori članka, pripadajući navijači iz antisistemskih stranaka (koji su, uzgred, uvjeravaju me organizatori toga posla, prvu donaciju za svoju, tada još platformu, dobili od slavonske tvrtke koja je poslovala dominantno na ruskom tržištu), ali i čelnici nekih sindikata, zdvajaju što su dva poduzetnika dozvole za gradnju ishodili u nekoliko mjeseci. Valjda bi trebalo čekati godinama?
I to je zapravo sve što trebate znati o odnosu hrvatske javnosti prema investicijama, poduzetništvu, tj privatnom biznisu u cjelini piše portal Energypress. Osim ako akteri nisu, što ovdje nije slučaj, imali ishodište u obavještajno izvozničkim strukturama nekih prošlih režima. No, to je neka druga tema.
To je dakle poučak za ponijeti danas, ako ste prosječni konzument medija koji pamti od ponedjeljka do petka, tek rijetko do sljedećeg ponedjeljka, pa ste zaboravili na nekoliko ranijih poučaka, poput slučaja napada na Brodosplit i Tomislava Debeljaka ili pak protjerivanja izraelskog ulagača sa Srđa.
Ipak, možda najznačajniji poučak vezan uz najveću hrvatsku kompaniju INA-u, i investitora u istu – mađarski MOL. Potonji je, podsjetimo, dobio dvije arbitraže protiv Hrvatske, s milijunskom s nekoliko važnih objekcija arbitražnih sudova.
Sudovi su zaključili kako je investitor lege artis vlasnik relativno najvećeg paketa dionica u kompaniji, što su neki osobito zabrinuti stručnjaci pokušali naknadno promijeniti prijedlogom vladi neka otme dionice malih dioničara, koji koriste zakonsku mogućnost anonimnosti zbog posjedovanja manje od 4 posto dionica.
Samim time prirodno je ekonomskoj logici maksimizirati svoj utjecaj na upravljanje kompanijom, tim više što je povijest upravljanja pokazala iznimnu financijsku konsolidaciju kompanije.
Arbitražni suci, među kojima je bio i doajen hrvatskog trgovačkog prava, zaključili su kako je obrazloženje presude, temeljem koje, uz jednu ekspertnu studiju, koja je proglašena tajnom nakon što ju je hrvatski pravni tim proglasio beskorisnom, pokrenut arbitražni proces, vrlo nalik političkoj motivaciji procesa. Stoga su bili skloni zaključku kako suđenje nije bilo pravično.
Naposljetku, zaključili su kako korupcije, koju su hrvatski sudovi u takvom procesu detektirali, nije bilo, barem ne na takav način. Argumentirali su to nepouzdanim krunskim svjedokom, koji je prema vlastitom priznanju uništio casus beli slučaja. Potrošio je pet milijuna eura koji su na njegov račun, kako je prvotno rekao, dospjeli kako bi ih čuvao za premijera Sanadera, u toj navodnoj korupciji oko upravljačkih prava INA-e.
Strane u arbitraže odrekle su se prava sudovanja na nacionalnim sudovima, te su presude arbitražnih tijela postale pravomoćne. Dosuđena odšteta nije uplaćena, a kada će, ne zna se, pa je prije nekoliko dana čovjek za kojega Hrvatska traži izručenje, CEO MOL-a Zsolt Hernadi, u intervjuu Večernjem listu, upitao koliko dugo naša država tolerira prosječnom građaninu ne plaćanje neke kazne.
Na ovakve ishode ovih procesa mnogi smo upozoravali, a jedan je vicepremijer morao napustiti politiku zbog ovakvih stavova, nakon iznuđene, interesom ili općom histerijom, svejedno je, presude paraarbitrarnog saborskog tijela za spriječavanje sukoba interesa.
Spomenuta upozorenja, osim labavosti slučaja, sadržavala su i sumnju kako će se ovaj slučaj, progon najvećeg investitora u zemlju, odraziti na prihvatljivost zemlje za investicije. Već tada je bilo jasno kako investicije zaobilaze Hrvatsku, pa se u tim godinama više od stotinu velikih i srednjih investitora odlučilo za Srbiju, premda je Hrvatska članica EU-a.
Tada je u investicijskim krugovima i nastala krilatica ABC, Anything but Croatia.
Sve to zabrinute antisistemske političare, osobito revne u slučaju INA-MOL, društvene komentatore, paraarbitrarne djelatnike i zabrinute stručnjake nije puno zanimalo, baš kao što ih ne zanima niti nedavno objavljena analiza MMF-a, prema kojoj u razdoblju između 2009 i 2022. godine imamo 30 posto manje stranih investicija nego li Srbija, a u Srednjoj Europi jedino je Slovačka iza nas, dok druge zemlje imaju više stotina postotaka više takvih investicija.
Umjesto zaključka, još nešto pred superizbornu godinu, na dominantan hrvatski antiposlovni mentalitet, jer to nam pokazuje presjek popularnosti spomenutih politika u Saboru, ali i čitanost takvoga sadržaja u medijima.
Naime, valja se osvrnuti i na dežurne katastrofičare, koji su napadali Vladu i INA-u glede radova na modernizaciji rafinerije u Rijeci, čiji je hodogram dogovoren puno prije krize, tvrdeći kako nikada neće biti puštena u promet?
Prije nekoliko dana svečano je otvorena rafinerija u Rijeci, počela je s preradom, te nakon najnovijih radova više ne ovisi o nafti iz jednoga dobavnoga smjera, na povlasticu hrvatskom tržištu derivata i sigurnosti opskrbe.
Što reći? Dopustiti ima da uzviknu – to gore po istinu!
Do neke nove manipulacije dežurnih katastrofičara i političkih djelatnika potjere, s pripadajućim podupirateljima i navijačima….
