Situacija na frontu oko Bakhmuta i Vuhledara, možda se čini kao operativna pauza, međutim razvoj događaja na terenu govori drugačije. Imam osjećaj kako je eskalirala i da se vrši pritisak zbog nadolazećeg proljeća.
Od kolovoza prošle godine tamo traju žestoke borbe, a najveću crtu bojišnice drži Wagner. Prigožinove snage uspjele su stići do centra grada i zauzeti istočnu obalu rijeke Bakhmutka, koja je sada prva linija fronta.
Kako sam naveo prošli puta, Ukrajinci drže samo zapadni dio grada od kojega su trenutno napravili neprobojni bunker. Pošto su srušili mostove koji povezuju dva dijela grada, forsiranje rijeke postala bi u doslovnom smislu klaonica za rusku vojsku, odnosno za postrojbe Wagnera. Zato Rusi uporno pokušavaju zaobići taj zapadni dio, kako bi prodorom sa sjevera i juga stavili u okruženje ukrajinske branitelje.
Pritom moramo razlikovati dvije kategorije ruske vojske, regularna i plaćenička. One nisu isto tretirane od strane Kremlja u ovom ratu. Jedni su za lakše zadatke i preuzimanje osvojenog teritorija i mjesta, dok drugi služe kao čisto topovsko meso. Stoga su i česti sukobi na relaciji Wagner-Kremlj, jer najteže i najprljavije poslove odrađuje ustvari Wagner.
Trenutno je njihov odnos nešto poboljšan, jer su dobili popunu u streljivu, što je Prigožin uporno tražio i zbog čega je među ostalim prozivao glavni stožer.
Operativna stanka postoji samo u onom segmentu, kada treba izvršiti zamjenu postrojbi na osvojenom terenu, koja je upravo u tijeku. Kada Wagner nešto osvoji automatizmom na gotovo dolaze postrojbe regularne ruske vojske, kao zamjena. To rotiranje ima i drugi cilj. Prvobitni je bio, riješiti se u što većem broju pripadnika Wagnera, a koju su sačinjavali socijala, manjine i zatvorenici. Sve su to kritične skupine koje mogu pokrenuti mase prilikom izbora ili su na teret države. "Imaš čovjeka, imaš problem, nemaš čovjeka, nemaš problem", poznata je ruska krilatica. Zbog masovne pogibije i neisporuke streljiva i svega ostalog, Prigožin je bio prisiljen kupovati samostalno sve to. Sve to je bilo do sada nepojmljivo u povijesti ratovanja.
U cijeloj toj zamjeni vojske očigledno je kako se sve to radi i sa drugom namjerom. Pošto je jasno da se Wagner oteo kontroli, samostalno i bez nadzora kupuje oružje i streljivo od Irana i Sjeverne Koreje, provodi novačenje po sportskim klubovima, Kremlju je lakše i elegantnije postrojbu po postrojbu zamjenjivati, nego odjednom maknuti oko 50 tisuća vojnika. Takva je procjena ukupnog broja pripadnika Wagnera, premda je po mom osobnom mišljenju brojka i veća. Tu također postoji i opasnost od nekontroliranog unošenja naoružanja na teritorij Rusije, što može imati dugoročne posljedice.
Vuhledar je također strateški veoma važan. On je raskrižje dviju fronti, istočne i južne. Osim toga ključna je žila kucavica željezničke povezanosti sa Krimom. Bitan je Ukrajincima, ako planiraju ofenzivu, također i Rusima ako žele osigurati nesmetanu opskrbu i popunu. Blizina ukrajinskih položaja u Vuhledaru, omogućava im nesmetano granatiranje ruskih opskrbnih konvoja i transporta. Stoga Rusi žele ili u slučaju obrane ili u slučaju ofenzive nesmetani logistički pravac. Identičnu važnost ima i Melitopolj, koji je pored željezničke ujedno i kopnena poveznica. Stoga je iznimno bitan za opskrbu ruskih postrojbi na jugu, te je također raskrižje dvaju autocesta.
Ovo je sve situacija, koju mi zovemo "zatišje pred buru", odnosno sve su opcije trenutno moguće i otvorene.
