U današnjem svijetu sve je manje podjela na tipična ženska ili muška obrtnička zanimanja.
Broj žena obrtnica odnosno vlasnica ili partnera u obrtima iznosi 37.212 u odnosu na 66.913 muškaraca, koji se bave obrtničkim zanimanjima. Prama statističkom pregledu Hrvatske obrtničke komore za 2022. godinu, najviše žena obrtnica nalazi se u gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj, Istarskoj te Primorsko-goranskoj županiji, a najmanje u Ličko senjskoj županiji, Požeško-slavonskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Premda im statistike nisu naklonjene, Davorka Topolovac jedna je od obrtnica, uz to u jednom posve atipičnom ženskom zanimanju, ali i sve manje interesantnom poslu općenito, klesarstvu.
Prema istim podacima HOK-a, u školskoj godini 2022./2023. u program za zanimanje klesar upisano je tek dvoje učenika. Istovremeno je tijekom 2022. za zanimanje klesar izdano 24 važeće licence, dok je majstorski ispit za isto zanimanje u protekloj godini položilo tek 6 osoba.
No, vratimo se na našu priču jer Zagrepčanka Davorka Topolovac zajedno s bratom vodi obiteljski posao, koji je započeo još njihov otac.
Kako je sve počelo, gdje je danas, ispričala nam je u intervju u novom serijalu tekstova 'Svijet ravnopravnosti' kroz koji vas upoznajemo sa ženama u atipičnim zanimanjima, odnosno želimo pokazati kako su neka zanimanje posve nepravedno 'rezervirana za muškarce', odnosno da žene ravnopravno rade na istim radnim mjestima
Otkuda ljubav prema klesarstvu. Je li riječ o ljubavi iz djetinjstva obzirom vam se otac bavio tim poslom, odnosno kako je cijela priča počela?
U početku nije baš bilo neke ljubavi prema poslu kao takvom, već je sam posao predstavljao obavezu, za tada djevojku od 19 godina. S vremenom sam počela gledati kamen kao materijal sasvim drugim očima i uvidjela ljepotu prirodnog, te polako dobivala interes za isprobavanje alata. Promatrajući oca i radnike pojavila se prirodna znatiželja i istraživački duh, pa sam htjela isprobati što ja to mogu. Uglavnom, osim nekih težih fizičkih radova shvatila sam da mogu parirati muškim konkurentima. Vezano za ručni alat, uz vježbu i upornost, nije mi problem savladati i raditi istim, dok električni i pneumatski zahtijevaju slabiju snagu motora i okretaja da bi ih ja mogla koristiti, ali u konačnici sve mogu odraditi jednako. Svaki kamen ima svoje posebnosti tako da ne mogu neki zasebno izdvojiti, ovisno o načinu korištenja svaki ima svoju ljepotu na svoj način.
Kakav je osjećaj svaki dan raditi s kamenom?
Osjećaj kada dođeš od određene ideje do realizacije gotovog proizvoda po određenoj želji kupca je izuzetno interesantan, više kao borba između neke sile prirode i čovjekove moći obrade. Svaki uspješan zadatak predstavlja zadovoljstvo i svaki komad priča priču za sebe. Lagano nije, ali je itekako zanimljivo.

Foto: Privatna arhiva
Kada ste prvi puta napravile nešto od kamena, sjećate li se toga?
Mislim da sam prvo obrađivala prozorske klupčice. Bila je neka velika gužva, kratak rok, radili smo kao na “traci” i moram priznati da sam bila ponosna na sebe, jer sam jednako brzo i kvalitetno radila kao i ostali muški kolege koji su tada bili prisutni.
Postoje li predrasude prema vašem poslu?
Naravno da postoje određene predrasude. Puno ljudi misli da je posao koji mi odrađujemo jednostavan, brz i lagan. Kao primjer navodim graviranje slova. Ljudi misle kako je to posao od pola sata koji napraviš onako usput, a kada im mi objasnimo proceduru, zahtjevnost I vrijeme graviranja, slika im postaje puno jasnija i onda shvate da to nije tako jednostavno i brzo kako su mislili. Još jedan primjer je kada trebaju jedan komad nekog praga ili obrađenog kamena, ne razumiju da vrijeme i resursi obrade vrijede više od samog komada kamena.
Smatrate li kako se u tom poslu trebate više dokazivati jer ste žena?
Obzirom već dugo radim i vodim klesarstvo ne moram se dokazivati. Radovi se dokazuju sami, ali do priznanja moje stručnosti trebalo je dosta dokazivanja. Recimo, plan za samozapošljavanje mi je bio odbijen dva puta, zbog nepriznavanja radnog staža kao iskustva u obradi. E, onda se pojavio inat i želja za dokazivanjem, što muškim kolegama što općenito da JA TO MOGU, pa sam odlučila položiti majstorski ispit kako bi dokazala svima koliko ustvari mogu i znam. Mnogi su bili uvjereni da neću uspjeti samo zato što sam žena, ali evo – da – pokazala sam im da žena može!

Foto: Privatna arhiva
Kako reagiraju ljudi kada dođu u vaš obrt i vide ženu koja obavlja, recimo to tako atipični, muški posao?
Uglavnom su začuđeni, ne mogu vjerovati, ali onda kada isprocesuiraju sve – zadive se.
Koje su mane, a koje vrline vašeg posla?
Mane ovoga posla su te što se rad odvija u svim vremenskim uvjetima pa često smetaju što voda, prašina, sunce i hladnoća. Sve ovisi o težini posla i rokovima. Prednosti su da radimo za sebe, sami određujemo tijek radnog dana, intenzitet aktivnosti itd. Tko želi i ima volju raditi ovaj posao, može dobro živjeti od ovog posla.
Znate li još neku ženu koja se bavi istim zanimanjem?
Znam ih vrlo malo, ali i to malo je jako dobro u svom poslu.
Za kraj, što bi ste poručili svim ženama koje se možda dvoume oko toga krenuti ili ne vašim stopama?
Poručila bih ženama da mogu sve što naume i požele ako imaju volju, želju, upornost i snagu ne samo u ovom poslu, nego i u bilo kojem strukovnom. Mogu biti cijenjene i ravnopravne. Deficit radne snage u našem, kao i ostalim poslovima, je strašan. Tako da tko želi - za njega posla u svakom slučaju ima.

Foto: Privatna arhiva
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.