Osvetničkom pornografijom uništavaju se životi žena i djevojaka. No institucije ignoriraju problem, a društvo i dalje odbija razumjeti razmjere posljedica. Zašto nema jedinstvene osude i do kada će žrtva biti kriva?
Neovlašteno dijeljenje eksplicitnih fotografija bez pristanka, poznatije kao osvetnička pornografija, gorući je problem u Srbiji. Ipak, osim aktivistica za ženska i ljudska prava, čini se da se tim problemom nitko ne bavi. Institucije ne reagiraju, nadležni šute, a dok se u Telegram grupama fotografije djece, žena i djevojaka razmjenjuju na dnevnoj bazi, društvo većinom i dalje krivnju svaljuje na žrtvu i nehajno pita – „Pa što se slikala?“.
Neovlaštenom distribucijom i prodajom ovih fotografija narušava se intima djevojaka i žena, kalja njihov ugled u društvu i ugrožava dostojanstvo. Osim društvenog statusa, to može imati dalekosežne posljedice i po njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Kako društvo doživljava problem osvetničke pornografije i razumije li razmjere njegovih posljedica?
Osvetnička pornografija je oblik rodno uvjetovanog nasilja, čije su žrtve u 90 posto slučajeva žene. Europski institut za rodnu ravnopravnost definira je kao pornografiju bez pristanka, koja podrazumijeva online distribuciju seksualno eksplicitnih fotografija ili videozapisa bez pristanka osobe prikazane na slikama. Počinitelji ne moraju uvijek biti (bivši) partneri, slike mogu biti dobivene i hakiranjem računala, telefona ili računa na društvenim mrežama, a cilj je nanijeti štetu žrtvi u stvarnom životu, piše Deutsche Welle.
Sugovornice DW-a slažu se da je upotreba ovog termina česta i ujedno neadekvatna, te da njegova ustaljena uporaba najbolje opisuje kakav odnos društvo ima prema ovom problemu.
„Ta terminologija podrazumijeva da je žena nešto napravila i da joj se on sveti, što znači da je dio odgovornosti na njoj“, objašnjava Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra (AŽC).
Tromjesečno istraživanje Telegram grupa, koje su provele osnivačice Udruge „OsnaŽene“, pokazalo je da se u tim grupama, koje broje nekoliko desetaka tisuća članova, na dnevnoj bazi razmjenjuju incestna, dječja i osvetnička pornografija. Situacija je dodatno otežana sve češćom upotrebom „deepfakea“ – fotografija i videozapisa generiranih umjetnom inteligencijom, gdje se mijenjanjem lika ili glasa osobe stvara lažni sadržaj kojim se povređuje nečija privatnost.
Nikolina Tomašević iz Udruge „OsnaŽene“ kaže da, unatoč stravičnim dokazima do kojih su došle, većinski dio društva i dalje krivi žrtvu, smatrajući da je sama kriva jer se slikala i slala fotografije. Napominje da ljudi nisu svjesni psiholoških i fizičkih posljedica koje takvi slučajevi mogu ostaviti na žrtvu.
„Ljudi često objektiviziraju žrtvu. Ako je to djevojka koja je bila odjevena od glave do pete, išla u crkvu, onda zaslužuje empatiju. Ako je pak obukla kratku suknju, svojim izgledom i načinom odijevanja izazvala je nasilnika da reagira i zaslužuje postati žrtva“, kaže Tomašević za DW.
Članice Autonomnog ženskog centra su početkom godine, peticijom „Zakuni se u zakon“, od nadležnih institucija zatražile da osvetnička pornografija bude uvrštena u Kazneni zakon kao kazneno djelo, što u Srbiji – za razliku od Hrvatske i Crne Gore – i dalje nije slučaj. U manje od mjesec dana prikupile su više od 20.000 potpisa, što pokazuje da dio društva prepoznaje taj problem i zahtijeva institucionalne promjene.
„To su najčešće mlade djevojke, srednjoškolke, studentice – nova generacija koja je osviještena i koja ne želi trpjeti. U toj skupini su i žene koje su preživjele takav oblik nasilja, kao i mladi roditelji, prije svega roditelji kćeri, koji prepoznaju u kakvom svijetu odrastaju njihove kćeri i žele promjenu“, ističe Pavlović iz AŽC-a.
Ipak, naišle su i na brojne komentare kojima se odgovornost prebacivala na same djevojke i žene kojima se to dogodilo, što ukazuje „da se ne razumije zašto je to nasilje“. „Srž problema je mržnja prema ženama (mizoginija) i patrijarhalni odgoj povezan s time, ali i iskrivljen i perverzan osjećaj odgovornosti na više razina društva“, objašnjava Pavlović za DW. Ona dodaje da su to „uglavnom mladi ili stariji muškarci koji i dalje smatraju da žena ne treba biti samosvjesno seksualno biće, već da treba biti na raspolaganju za zadovoljenje njihovih potreba“.
Iako su članice „OsnaŽenih“ sve prikupljene dokaze još prije nekoliko mjeseci predale nadležnom Tužiteljstvu za visokotehnološki kriminal, još uvijek ništa nije poduzeto. Time se šalje poruka da to nije ozbiljan problem, te da, iako veliki dio društva zahtijeva promjenu, „institucije odbijaju baviti se njime, umanjuju ga. Time poručuju svim ženama da one nisu važne i da njihovi problemi od ranog uzrasta nisu bitni“, kaže Pavlović.
„Institucije su trome, ukorijenjene u predrasude, a čine ih ljudi koji su i sami dio društva koje živi u patrijarhalnim obrascima“, dodaje Tomašević iz „OsnaŽenih“. Još je opasnije što društvo, zbog nereagiranja institucija, „počinje normalizirati takvo ponašanje i smatra da u tome što radi nema ništa loše“.
Pavlović smatra da ovaj problem zahtijeva institucionalne promjene, ali ne samo u smislu promjene zakona, već i njegove primjene. „Uzalud je zakon koji se neće provoditi, ili ako žene koje prijave to djelo naiđu na podsmijeh, uvrede i nepovjerenje“, objašnjava ona.
Osim toga, društvu je potrebna „promjena diskursa o seksualnosti – da pojmovi seks, seksualnost, pristanak, užitak, rodne uloge, stereotipi budu jasni“, te da se te teme na vrijeme i na način primjeren različitim uzrastima obrađuju kroz obrazovni sustav. „Mislim da je to jedini način da nove generacije postanu svjesnije i da više poštuju žene“, zaključuje članica AŽC-a.
