Uoči pandemije koronavirusa, 2019. godine, 9 posto radne snage EU u dugotrajnoj skrbi činili su inozemni radnici, što je gotovo identično njihovu udjelu u cjelokupnoj radnoj snazi (8 posto).
Malta (43 posto), Luksemburg (21 posto), Irska (19 posto) i Austrija (14 posto) imale su najveći udio inozemnih radnika u dugotrajnoj skrbi, a nakon njih slijedile su Njemačka i Italija (po 12 posto), Švedska (11 posto), Belgija (10 posto) i Španjolska (9 posto).
S druge strane, u nekim zemljama članicama gotovo da i nije bilo inozemnih radnika u dugotrajnoj skrbi, npr. u Bugarskoj, Hrvatskoj, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj i Slovačkoj, koje su imale udio manji od 1 posto, navodi Marijana Bađun, analitičarka Instituta za javne financije u dnevnom osvrtu te kuće o imigraciji kao rješenju za manjak radne snage.
Bađun podsjeća da je Europska komisija u rujnu 2022. predstavila strategiju za skrb u kojoj se kao jedno od mogućih ključnih rješenja za manjak radne snage u dugotrajnoj skrbi predlažu migracije. Preporuke za privlačenje i zadržavanje zaposlenih u dugotrajnoj skrbi uvijek se svode na isto: potrebno je povećati njihove plaće, poboljšati uvjete rada, omogućiti profesionalno usavršavanje i jačati socijalni dijalog.
No medicinskim sestrama i njegovateljima koji skrbe o starijim osobama sve je teže čekati provedbu preporuka te se diljem Europe odlučuju na štrajkove ili prosvjede. Mnogi su radnici tijekom pandemije napustili sektor dugotrajne skrbi pa su sada oni koji su ostali još opterećeniji.
