Dan uoči Božića naziva se Badnjak, badnji dan ili badnjica. Badnjak dolazi od praslavenskoga korijena bъd - B(a)d(jeti, što znači bdjeti tj. ‘biti budan, ne spavati‘. Time nam se pred oči stavlja potreba posebne budnosti pred Kristov dolazak koja podrazumijeva duhovnu spremnost i radost, jer je sam Bog odlučio uzeti ljudsko tijelo da bi nas po svojoj žrtvi uzdigao u božanski život.
Mnogi kršćanski običaji u vezi s badnjakom imaju svoje korijene u pretkršćanskom obredu, kada su neki od starih Slavena slavili Sunčev povratak. Naime, slavili su rođendan sina boga Sunca, najdulje noći u godini. Te se najduže noći bdjelo i čekalo Sunčevo rođenje. Kršćanstvo nije gušilo te običaje nego im je davalo novi smisao.
Iako Crkva danas Badnjak ne izdvaja posebno od drugih dana došašća, osim što naglašava blizinu Božića i tajnu Božjega utjelovljenja, u našem je narodu još uvijek izražen osjećaj za posebnost toga dana. Primjerice, još uvijek ponegdje postoje običaji da se na Badnju večer nakon unošenja slame i drva badnjaka posipa po prostoriji i badnjaku žitom i vinom, kao i da se čine neki drugi točno određeni čini, s točnom svrhom osiguranja blagoslova u svakom pogledu, a posebno u vidu bogatog uroda na njivama, razmnoženosti blaga u stajama, kao i poroda zdrave i dobre djece. Ti su čini zapravo preživjeli ostatci iz poganskih vremena, koji su tek djelomično kristijanizirani, a osim što su u većem broju zastupljeni na Badnjak, protežu se na cijelu godinu i vezuju uz većinu crkvenih blagdana.
Božićno drvce – više od drva
U antičkim vjerovanjima zimzeleno drveće simboliziralo je plodnost, a njihovo kićenje jamčilo je dobar urod i odbijanje zlih sila. Štovanje drveća i njihovo ukrašavanje u vrijeme zime bio je poznati običaj germanskih naroda. Prema drevnoj crkvenoj predaji, sv. Bonifacije apostol Germana, srušio je stablo hrasta kojeg su Germani štovali, te postavio jelu, simbol Presvetog Trojstva, ukrasivši ju jabukama (grijeh) i svjećicama (Krist – Svijetlo svijeta). Običaj kićenja bora proširio se najprije u protestantskim dijelovima Europe, a početkom 19. st. i u ostalim dijelovima svijeta, te postao prepoznatim znakom Božića. Kuglice umjesto jabuka, te lampice umjesto svijeća i danas predstavljaju radost i svijetlo koje je Krist svojim rođenjem donio na svijet.
Smisao Badnjaka se naslanja na spomen Adama i Eve, odnosno stavlja nas u razmišljanje o tome kako je naša narav po grijehu praroditelja ranjena istočnim grijehom, a sada se po rođenju Sina Božjega ponovno obnavlja Božja milost u nama. Na tom tragu dobro je vidjeti i svojevrsnu povezanost božićnog drvca s onim zabranjenim stablom i s onim plodom po kojem je grijeh ušao u svijet. Božićno nas drvce prisjeća i onoga drva križa na kojem je visio Spas svijeta, i po kojemu nam je povratio izgubljenu milost. Stoga za vjernike božićno drvce nije tek obična dekoracija, nego snažan poticaj na razmišljanje o spasenjskom Božjem djelu, simbolično razapetom između prvoga i drugoga Adama, između odbacivanja i prihvaćanja Boga kao jedinoga Izvora svih izvora.
Foto: Pixabay
Božićno svijetlo
Na to nas upućuju i svjećice koje se stavljaju na božićno drvce, jer ni njihova svrha nije tek u što ljepšoj dekoraciji, nego u činjenici da simboliziraju „Mlado Sunce s visina“, Onoga koji donosi istinsko svjetlo u naš mrak. Jednako tako i ukrasi koji se stavljaju na bor simbolički označuju sve one milosne darove kojima nas Krist obasiplje svojim utjelovljenjem.
Božićna simbolika svjetla je višestruka. Može se gledati kao izričaj Krista koji je svjetlo svijeta, kao zvijezda vodilja koja nas vodi Kristu, kao iskustvo pastira koji su svjetlom obasjani pohitili u Betlehem. Božić kao svjetlo, tj. Bog koji je svjetlo svijeta, otvara nam pogled za život, i to istinski život u njegovim dubinama koje bez Boga nije moguće doseći. Magi s Istoka, koji slijede svjetlo zvijezde, danas bi se trebali utjeloviti u nama kako bismo prepoznali da nije dovoljno biti vezan samo na sebe i svoje potrebe, interese, svoj osobni, društveni, stranački ili crkveni vidokrug.
