Četrdeset godina nakon incidenta, jedan od tadašnjih stanovnika Pripjata je u svoj grad poveo i reporterku Deutsche Wellea. Čitav grad je nakon nesreće morao biti evakuiran: gotovo 50.000 ljudi zauvijek je napustilo svoj dom. Napuštena vozila trunu uz rubove cesta. Dječje igračke, ostaci kućanskih aparata, posuđe i napola izblijedjele obavijesne ploče na ruskom jeziku, koje upozoravaju na razinu radioaktivnosti... Sve je to razbacano i još uvijek leži oko stambenih zgrada. Same zgrade su sve prazne: prozori su razbijeni, vrata iščupana.
Ukrajinski grad Pripjat koji su zvali i „atomski grad”, bio je prije 40 godina ponos sovjetske nuklearne energetike. Sve je izgledalo kako mu predstoji velika budućnost. Nalazio se u blizini nuklearne elektrane u Černobilju koju je vodstvo tadašnjeg Sovjetskog Saveza htjelo izgraditi kao najveću takve vrste na čitavom svijetu. Planirano je dvanaest reaktorskih blokova, a radnici su sa svojim obiteljima trebali živjeti u Pripjatu.
Kada je 26. travnja 1986. eksplodirao četvrti reaktorski blok u Černobilju, grad je postojao tek 16 godina. Pripjat je imao 160 zgrada s 13.500 stanova, 15 dječjih vrtića i pet škola.
„Ništa nismo znali što se dogodilo"
Četrdeset godina poslije, zgrade su zapuštene. Posvuda buja grmlje i rastu stabla. Kroz to raslinje reporterku DW‑a vodi Volodimir Vorobej. „Ovo je Ulica Lesje Ukrajinke i naša zgrada broj 18‑A. Ovdje sam u prizemlju živio s roditeljima i starijim bratom”, govori 58‑godišnjak. Stubnište je prostrano, s velikim vratima, ugodnim stepenicama i širokim hodnicima.
Vrata Vorobejeva nekadašnjeg stana su otvorena. Ulazi ravno u svoju sobu i iz gomile na podu uzima gramofonsku ploču. Podsjeća ga koliko se u obitelji slušala glazba. Sjeća se i koliko je žalio za novim tenisicama koje je tijekom evakuacije zaboravio u ormaru.
Izlazimo na balkon. „Ovo je bio moj stolac sa tapeciranim sjedalom. Ovdje je stajala lampa. Ovdje sam čitao bezbroj knjiga. Pod ovim poklopcem držali smo zimnicu. To je bilo vrlo praktično”, govori Vorobej.
U mračnom hodniku stana palimo svjetiljke na mobitelima. Vorobej primjećuje cipele. „To su bile moje. Dobili smo ih u strukovnoj školi.”
Na ulazu u zgradu još uvijek visi ploča s imenima susjeda. Vorobej ne zna što se s njima dogodilo nakon evakuacije. Od nesreće više nikoga od njih nije vidio.
U travnju 1986. Vorobej je imao 18 godina. Radio je kao električar u državnoj tvrtki koja je dan prije nuklearne nesreće polagala vodove prema četvrtom bloku elektrane. Bio je to upravo reaktor gdje se dogodila nesreća.
Eksploziju nije čuo. Ujutro je, kao i obično, krenuo na posao. Čudio se što ne dolazi autobus. S prijateljem je pješice stigao do elektrane i tada su ugledali razorenu zgradu.
„Tada nismo znali ni što se dogodilo, ni gdje točno. Nije bilo dima, nego je samo zračila toplina.Pravi val topline se uzdizao prema nebu”, kaže nam Vorobej. „Jedan čovjek naišao je biciklom i rekao da je tamo opasno. Tako smo se vratili kući.”
Tek uvečer doznaje od starijeg brata koji je radio u elektrani, da se dogodila nesreća i da će ih sve evakuirati.
„Isprva smo mislili da je riječ o nekoliko dana”, prisjeća se. Njegova obitelj napustila je Pripjat navečer 26. travnja u prepunom vlaku. „Kroz prozor vlaka vidjeli smo razoreni četvrti reaktorski blok. Tada nismo razmišljali o posljedicama. Nismo znali da se nikada više nećemo vratiti kući.”
„Atom treba služiti radnicima, a ne vojnicima”
Prolazimo središtem Pripjata prema kinu Prometej. Ondje je Vorobej provodio vrijeme s prijateljima. Ulaz na glavnu pozornicu zakrčen je urušenim gredama. U prostoriji ispred vise izblijedjeli portreti danas davno zaboravljenih partijskih dužnosnika.
Posvuda po središtu grada još stoje simboli sovjetskog doba. Na krovovima dvaju nebodera i dalje se vide grbovi Sovjetske Federativne Republike Ukrajine. Na trećem stoji natpis od velikih limenih slova: „Atom treba služiti radnicima, a ne vojnicima.”
Vorobej kaže da se cijela sovjetska nuklearna politika temeljila upravo na toj ideji. Na sveučilištima, u institutima i na obuci za osoblje elektrana stalno se ponavljalo kako je nuklearna energija u SSSR "najsigurnija na svijetu". Nitko nije mogao zamisliti eksploziju reaktora.
„Govorilo nam se da je radioaktivna nesreća nemoguća. Da je sve predviđeno, sve izračunano. Nije nam bilo ni na kraju pameti da bi se nesreća mogla dogoditi”, kaže Vorobej.
Zbog toga većina stanovnika Pripjata i Černobilja, uključujući i zaposlenike elektrane, nije znala ništa o stvarnim opasnostima za zdravlje i okoliš. Još manje su znali o razmjerima radioaktivnog onečišćenja.
„Tko je nešto znao, nije ništa govorio. To su još bila sovjetska vremena: jedna nepromišljena riječmogla je uništiti karijeru.”
Posljedica socijalističke šutnje?
Moguće je, razmišlja Vorobej, da do černobilske katastrofe uopće ne bi došlo da u nuklearnoj industriji nije vladao isti autoritarni stil upravljanja. Nešto slično je prijetilo i u incidentu u nuklearnoj elektrani Lenjingrad 1975. godine, ali sve je to bilo zataškano.
Godinu dana nakon katastrofe, Vorobej je pozvan na odsluženje vojnog roka. Poslije je studirao strojarstvo i preselio se u Slavutič, grad koji je izgrađen kao zamjena za Pripjat. Odatle je svakodnevno putovao na posao u Černobilj. Počeo je kao obični mehaničar, a postupno napredovao do poslovođe. Posljednjih jedanaest godina vodi odjel za toplinsku automatiku i mjernu tehniku.
U Černobilju se električna energija ne proizvodi od 2000. godine. Radovi na trajnom zatvaranju elektrane još uvijek traju. Na prostoru nekadašnje elektrane danas se nalaze postrojenja za sigurno uklanjanje nuklearnog goriva i obradu radioaktivnog otpada. Iznad četvrtog bloka i „sarkofaga” koji je ondje u žurbi podignut 1986. sada se nalazi nova zaštitna konstrukcija sagrađena uz golemu financijsku pomoć Europske unije. Godine 2025. tu je zaštitnu kupolu probila ruska borbena bespilotna letjelica.
„Možda bi danas sve bilo drugačije”
Rusković, kako su zvali veliki panoramski vrtuljak u Pripjatu, sad je jedan od svjetski poznatih simbola napuštenog grada. Prije napada Rusije na Ukrajinu tu su dovodili i turiste. Zapravo, vrtuljak službeno nikada nije bio pušten u rad: trebao je biti svečano otvoren 1. svibnja 1986., na Praznik rada.
„Nemojte vjerovati bajkama da se na njemu nitko nikada nije vozio”, kaže Vorobej uz smiješak. „Učenici naše strukovne škole, među njima i ja, korišteni su kao probni putnici. Dakle, ja sam se vozio!”
Vorobej priznaje da ni danas ne zna koliku je dozu zračenja primio od 1986. „Postoji mogućnost da se zatraži potvrda, ali ja to ne želim.”
Na pitanje koliko je katastrofa promijenila njegov život, kaže da s 18 godina nije imao velikih planova. Danas, četrdeset godina poslije, čini mu se „kao da su se tada svi kretali u jednom smjeru, da bi se odjednom okrenuli i pošli drugim putem”.
„Možda bi povijest svijeta i Ukrajine doista krenula drukčijim tokom da se nije dogodila černobilska katastrofa ”, zaključuje Vorobej.
