Mnogi je predstavljaju kao hrvatsku Ironwoman, ali ona je jedna od nas. Obična žena, majka, koja se ničim ne izdvaja od većine prosječnih ljudi, osim po volji, želji, htijenju. Đurđica Orepić itekako je poznato ime u svijetu triatlona, žena koja se popela na najsjajnije postolje Ironman svjetskog poretka, odradivši najteže svjetske utrke.
Nakon svega, trčat će za nju jednu od posebnih utrka, Zagreb Advent Run. Tradicionalni ZAR daleko je od kategorije triatlona, ali je specifičan, drugačiji, jedinstven. Kostimirana, zabavna utrka ulicama Zagreba s dugogodišnjom tradicijom humanosti, održati će se sutra, u nedjelju 11. prosinca s početkom u 12 sati ispred hotela The Westin.
Kako je počela vaša veza s trčanjem? Dijelom je poznata informacija o izvjesnoj okladi u vinskom podrumu, možete li nam reći više o tome?
Moj početak sve više sliči nekoj modernijoj bajci za odrasle. Bilo je to za Vincekovo kada se blagoslivljaju vinogradi u hladnoj veljači. Ivica moj partner, koji je vinar po struci, nagovorio me obećavajući dobru zabavu. Bilo je to kod dragog nam prijatelja vinara Krauthakera u njegovoj vinariji u blizini Kutjeva.
Cijeli se dan kušalo vino i jelo uz smijeh i društvo poznatih i nepoznatih veselih ljudi. Oko ponoći, kad smo bili već pri kraju mentalne bistrine i fizičke snage, jedan se novinar i dobar poznavatelj Bordoških vina ubacio u ne baš suvisao razgovor nas preostalih petero stručnjaka za sve i svašta, sa eto već povijesnom rečenicom; "da ste vi pravi znalci i ljubitelji vina vi bi već ove godine u rujnu istrčali najpopularniji vinski maraton na svijetu, Marathon Du Medoc"
Tada nisam imala pojma koja je duljina maratona no već i sama riječ mi se činila vanzemaljskom, ali vino i moj karakter bio je dovoljan da pružim ruku Niki i da kažem, ja ću to istrčati......normalno smijeh svih oko mene nasmijao je i mene samu, ali nakon dva mjeseca počela sam se pripremati za taj legendarni marathon du medoc i istrčala ga.
Od trčanja ste u kratkom roku došli do Ironman triatlon utrka. Kako vam je to pošlo za rukom? Što biste poručili ljudima, trkačima koji žele pokušati isto?
Nakon dvije godine i istrčanih 10 svjetskih maratona, u 49 godini sam u moru naučila plivati kraul tehnikom. Nije bilo plana već samo prkos da ja mogu otplivati kraul maraton duljine 5 kilometara, ako to želim. Isplivala sam nakon mjesec dana 5 km. Učila sam gledajući YouTube i svojom upornošću. Nije bilo lako, bojala sam se svega što pliva, pluta ili se drži za morsko dno. No najstrašnija mi je bilo kada dno nestane i ja ostanem u tom plavetnilu kao da lebdim bez zraka Svemirom.
Negdje u listopadu 2013. pročitala sam kako će u Poreču biti utrka Dugi Triathlon. Plivanje i trčanje ok, ali bicikl uopće nisam vozila, a kada sam ga i koristila prije dugog niza godina, bio je to normalan 'gradski' bicikl.
Ipak, Ivica me uvjerio da ćemo kupiti najlakšu i jednostavan cestovni bicikl i kako ću sigurno uspjeti. Pripremala sam se 10 dana. Završila sam i taj dugi triatlon te na cilju sa najvećim osmjehom izrekla dvije riječi. Nikad više
Odgovor čitateljima je, kada se postavi neki cilj u životu onda je već pola posla riješeno. Ona druga polovica je puno teža i zahtjevnija, ali vrijedi. Samo sa visokim ciljevima pomičemo svoje granice i nadograđujemo sebe, svoj život I ljude oko nas. Divan je to osjećaj i tada je dolazak do cilja najveća nagrada u vašem životu. Znate kako ste dali sve od sebe da uspijete.
Foto: Privatna arhiva
Kakav je osjećaj biti na svjetskom Ironman triatlon vrhu?
Nekako nestvarno, ali duboko unutar sebe nosim iz dana u dan taj biljeg sreće, osjećaj da sam uspjela jer sam svaki dan trenirala, odlazila u krevet sa prvim sutonom, spavala 8 sati, uništavala u glavi razloge da jedan trening preskočim, pazila na prehranu i nikad kratila kilometre u dionici treninga.
Taj put da dođete na vrh ranking svjetske Ironman liste u svojoj kategoriji u konkurenciji 1650 žena je izazov poput hvatanja zvijezde u tamnoj noći. Za ostvarenje tog cilja zaslužna je IM utrka za kraj sezone 2021. godine u Mexicu, samo mjesec dana nakon IM Barcelona, gdje sam imala grupni pad na 15 km sa bicikla. Utrku sam na kraju završila, ipak kao druga.
Cozumel IM nije bio u planu, ali ja sam bila hipnotizirana u toj energiji i Ivica je shvatio da je bolje za svih ako odradim taj tropski maraton i smirim se za kraj godine.Tamo sam zasjala punim sjajem iako su vremenski uvjeti bili brutalni, nešto što još nisam doživjela. Ostvarila sam san da puni IM završim ispod 11 sati, točnije u svojoj 57 godini završila sam u vremenu 10 sati i 53 minute, čime sam osvojila bodove za vrh ranking liste. No i da nisam na vrhu AWA ranking liste, to je taj osobni, fizički i mentalni uspjeh neizbrisiv poput tetovaže!
Odakle vam motivacija, kako usklađujete sve svoje obveze, obitelj, posao, trening, utrke?
Motivacija je moja ljubav prema tom sportu. Toliko je ljepote u tim satima i kilometrima plivanja, vožnje bicikla i na kraju trčanja. Nakon svakog treninga sam poput sretnog djeteta i to je taj hormon sreće koji ne želim izgubiti.
Kako bi sve stigla moram biti jako organizirana i točna, što često nisam pa improviziram. Na kraju trening se odradi, a posao ponekad mora sačekati. Djeca su već odrasla, a i sami vole sport i ponosni su na mene, pa uskaču u obveze poput kuhanja ručka, nabavku ili spremanje kuće. Ponosna sam, što ih imam.
Budući trčite vrlo zahtjevne discipline, jeste li imali period pada motivacije? Ukoliko jeste, kako ste se s time nosili?
Ne, motivacija mi nikada nije poljuljana. Dapače, kada dođe do nekih zastoja ili prepreka, još sam upornija. Volim izazove, recimo poput plivanja. To mi je najteža disciplina upravo iz logičnog razloga, mog kasnog kretanja sa tom disciplinom. Velika većina žena iz moje kategorije pliva od malena i to je jednostavno nenadoknadivo. Upravom stoga u svaki trening krećem sa mišlju kako ću danas biti brža. Kada su treninzi prije utrke, plivam i 20 km tjedno. Znam da neće biti velikog napretka, ali osjećaj da sam dala sve od sebe da uspijem je jači od bilo kakvog poraza.
Foto: Privatna arhiva
Što za vas znači i kako biste opisali tradicionalnu božićnu utrku sa humanitarnim karakterom Zagreb Advent Run?
Volim humanitarne akcije. Ono ljudsko u nama je upravo empatija prema onima koji trebaju našu pomoć. Zagreb Advent Run je upravo to, u doba kada se svatko treba odmoriti od briga i nesreće. Zato trčeći u velikom broju, uz materijalnu pomoć, podijeliti ćemo pozitivnu energiju i "zaraziti" puno ljudi koji će nam se sljedeće godine pridružiti.
To znači činiti dobro i osjećati se bolje.
Kakvi su trkački planovi za budućnost? Kako se u njih uklapa Zagreb Advent Run utrka?
Zagreb Advent Run doživljavam kao dobro opuštanje i veselo druženje sa ostalim trkačicama, što je i najbitnije.
Također, nakon naporne i uspješne ovogodišnje sezone, u kojoj sam završila IM 70 3 Marbelle, IM Klagenfurt, IM 70.3 Zell am See, te za kraj najveću utrku svih utrka World Championship Ironman Kona, trebam kratak odmor, a za to vrijeme završavam knjigu. Tako da u 2023. nemam nekih planova, osim half Ironman utrke na proljeće.
Prošli ste brojna svjetska mjesta gdje su se održavale utrke, koliko po vašem mišljenju sportska aktivnost može doprinijeti izgradnji brenda nekog događaja ili destinacije?
Živimo u vremenu kada je sportska aktivnost "maind streem". Svaka turistička destinacija ima u kalendaru neku utrku kojom će privući tisuće sportaša i njihove obitelji, odnosno mjesto na društvenim mrežama koje će biti u "crvenom" nakon utrke. Učestvovala sam na triatlonskim utrkama koje zahtijevaju puno više organizacije, novca, zatvorenih cesta, osiguranja, volontera, u gradovima poput Londona, Nice, Klagenfurta, Mar del Plata Argentina, Luxemburg, Barcelona, Vichy, Marbelle, Big Island Hawaii... Puno puta bi se pitala, što to treba gradovima koji vrve turistima i posjetiteljima cijele godine?
Odgovor je, prestiž. Svaki grad koji drži do sebe imati će neku ili neke atraktivne utrke u svom godišnjem kalendaru, jer to je, maind streem sadašnjosti i budućnosti.
Stoga na kraju, veselim se utrci Advent Zagreb Run i druženju sa svima!
