Kada je prijetio drakonskim sankcijama ako Vladimir Putin ne prigrli mir? Kada je u razgovoru za Fox News rekao da neće biti „sretan” ako Putin ne zaustavi rat?
Sve se to događalo neposredno uoči summita Trump–Putin na Aljasci, 15. kolovoza, piše ugledni Foreign Policy.
Preokret na Aljasci
Tada su američki mediji brujali o Trumpovoj navodnoj frustraciji s Putinom i „zaokretu prema Ukrajini”. No, nakon tog susreta dvoje starih znanaca, sve je nestalo u crnoj rupi kolektivnog zaborava, otopilo se poput snjegova prošlih zima, prenosi Jutarnji list.
Na Aljasci je Trump pozvao Putina, međunarodno optuženog ratnog zločinca, u svoj automobil na privatni razgovor, obasuo ga laskanjima i komplimentima te zanosno govorio o „sjajnoj budućnosti američko-ruskih odnosa”, pišu u svojoj analizi i dodaju -usput je Rusiju nazvao „drugom najjačom silom svijeta” – iako se radi o zemlji čije je gospodarstvo manje od talijanskog. Putin se naslađivao pažnjom, slavio izlazak iz međunarodne izolacije u kojoj se nalazi od 2022., a ruski političari proglasili su susret golemim trijumfom. Gotovo odmah nakon toga uslijedili su novi dronovski i raketni napadi na ukrajinske gradove – poginulo je najmanje 14 civila. Na bojišnici, ruska vojska nastavila je s pritiskom.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron otvoreno je izrazio skepsu: „Nisam uvjeren da i predsjednik Putin želi mir.” Ima razloga za zabrinutost – Putin vjeruje da pobjeđuje i rado će zavlačiti Trumpa, kao i ranije, kupujući vrijeme dok traje rat.
Ključna uloga Witkoffa
U cijeloj priči ključnu ulogu ima Steve Witkoff, Trumpov neslužbeni „ministar vanjskih poslova”. On je serijom svojih posjeta Moskvi – posljednji put 6. kolovoza – praktički pripremio teren za summit. Prema europskim izvorima, u jednom je brifingu čak pogrešno prenio što su mu Rusi rekli, na zgražanje sugovornika. Bijela kuća to poriče, ali nitko ne bi ni trepnuo da je to istina – budući da Witkoff sustavno isključuje američke diplomate i stručnjake za Rusiju i Ukrajinu, oslanjajući se ponekad čak i na prevoditelje koje mu osigurava Kremlj. Nevjerojatno, ali čovjek koji navodno odlučuje o sudbini ukrajinskih pokrajina ne zna ni imena tih pokrajina.
Na Aljasci je, naravno, bio uz Trumpa i Putina. Kako je zadržao Trumpovo povjerenje, pita se Foreign Policy.
Jedan od razloga je njegova spremnost da ponavlja rusku propagandu. Tvrdio je da su rusofoni u Ukrajini diskriminirani, ignorirajući činjenicu da stotine tisuća njih bježe na zapad, u demokratsku Ukrajinu, a ne u Rusiju. Na ulicama Kijeva i Harkiva i dalje se posve normalno govori ruski. Witkoff vjeruje Putinu „na riječ” kad kaže da ga ne interesira rat s Europom i Zapadom.
U intervjuima ide još dalje: referendume pod okupacijom naziva legitimnim, Putina opisuje kao „velikog” i „susretljivog”, a u Wall Street Journalu kaže da je „Putin jak i da vjeruje u ono što radi”. To bi se moglo reći i za bilo kojeg diktatora, kaže Foreign Policy.
Zapanjujuće je da Witkoff gotovo nikada ne posjećuje Ukrajinu, za razliku od generala Keitha Kellogga, još jednog Trumpovog čovjeka za Ukrajinu.
U normalnom svijetu profesionalizma i odgovornosti, Witkoff bi odavno bio smijenjen. No upravo zbog svoje površnosti i neznanja savršeno odgovara Trumpovoj logici vođenja politike – koja je, ocjenjuje Foreign Policy, takva da obojica smatraju da „common sense” i prijateljsko tapšanje mogu riješiti stoljetne sukobe i krvave imperijalne ambicije.
Steve Witkoff je majstor katastrofe koja samo čeka da se dogodi.
