Vukovar je grad vrlo duge, bogate, zanimljive i kompleksne prošlosti. Status slobodnoga kraljevskog grada podgrađe je vukovarske srednjovjekovne utvrde, darovnicom hercega Kolomana, brata ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV., dobilo još 1231. godine. Pretpostavlja se da je utvrda na prapornom uzvišenju ponad ušća rijeke Vuke u Dunav znatno starijeg datuma (9. stoljeće). Naseljenost šireg vukovarskog područja u kontinuitetu je duljem od 5 tisuća godina i može ga se datirati u prapovijesna razdoblja starčevačke, sopotske i osobito vučedolske kulture (3000 godina prije Krista). Bitan čimbenik razvoja Vukovara u prošlosti jest njegov izrazito povoljan geografski i geoprometni položaj u kontaktnoj zoni Panonske nizine, Dinarida i Balkana te geografski smještaj na prapornom ravnjaku izrazito povoljnih uvjeta za pronalazak i proizvodnju hrane (plodna zemlja, šume, rijeke, umjerena klima) i zaštitu od neprijatelja.
Navedeno neprijeporno ukazuje da su društveni, ekonomski, kulturni, identitetski, a naročito demografski slojevi Vukovara i vukovarskoga područja brojni, da su se međusobno uglavnom prožimali i nadopunjavali, a pokatkad i oštro suprotstavljali jedan drugome. Unatoč specifičnim povijesnim zbivanjima koji su utjecali na gotovo sukcesivne izmjene razdoblja s osjetnim napretkom s razdobljima značajnijih nazadovanja u dinamici razvoja grada i njegovih žitelja, kontinuitet naseljenosti nikada nije doveden u pitanje. Ipak, potrebno je ukazati da je u posljednjih pet stoljeća bilo nekoliko prilično radikalnih razvojnih razdjelnica čiji su tragovi dugo vremena utjecali na život i rad njegovih stanovnika, uzrokujući značajne demografske promjene, napose izmjene stanovništva s obzirom na etničku i religijsku pripadnost, a to je očekivano izazivalo i određene društvene napetosti pa i političke potrese većih razmjera. Određene fragmente tih odnosa Vukovar i njegovo stanovništvo baštine i danas.
U tom je smislu korisno upozoriti na:
- 1521. godinu kada je do tada vrlo razvijen srednjovjekovni Vukovar, kao sjedište Vukovske županije, potpao pod tursku vlasti tijekom koje je značajno nazadovao u razvoju, a gotovo u potpunosti promijenio svoju demografsku sliku
- 1690. godinu kada je habsburška carska vojska trajno potjerala Turke iz Vukovara i njegove okolice čime su postavljeni novi temelji predmodernog i modernog Vukovara
- 1736. godinu kada je njemačka grofovska obitelj Eltz kupila vukovarsko vlastelinstvo, u čijem je posjedu ostalo sve do 1944. godine, kada su posljednji članovi obitelji napustili Vukovar i odselili u svoje njemačke rezidencije
- 1745. godinu kada je osnovana Srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru, čime su postavljeni temelji društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja Vukovara kao jednog od najvažnijih centara srijemskog i istočno-slavonskog područja
- 1875. godinu kada su dvije dotadašnje zasebne i samostalne upravne općine – Stari i Novi Vukovar ujedinjene u jednu administrativnu jedinicu – trgovište Vukovar, što je omogućilo postupnu transformaciju Vukovara iz feudalnog u dominantno građansko urbano središte
- 1930. godinu kada je češka obitelj Bata na sjeverozapadnom rubu Vukovara osnovala i izgradila tvornicu gume i obuće, poznatiju kasnije pod nazivom Kombinat Borovo te u njegovoj najbližoj okolici izgradila i uredila tvorničko naselje (Bata vile), danas poznatije kao Borovo naselje, što je bio ključan zamašnjak ubrzanoj industrijalizaciji grada
- 1941. i 1945. godinu, kada su u vihoru Drugoga svjetskog rata i poraća stradale brojne ugledne vukovarske građanske obitelji i pojedinci, kako Židovi i Srbi, tako i Hrvati, Nijemci, Mađari i drugi
- 1950-te i 1960-te godine koje su predstavljale zamašnjak jake industrijalizacije, brojne imigracije i snažne urbanizacije grada, zahvaljujući kojima je kroz drugu polovicu 20. stoljeća Vukovar postao jedan od gospodarski najrazvijenijih gradova u bivšoj Jugoslaviji
- 1991. godinu kada je srbijanski agresor sa istoka nasrnuo na grad i uništavao njegova ljudska i (ne)materijalna dobra, izazivajući goleme ljudske (2.000 poginulih, ubijenih i nestalih prijeratnih stanovnika grada) i demografske gubitke (uključujući više od 22.000 prognanika) te ratnu štetu nesagledivih razmjera (samo izravne materijalne štete dosegnule su 10 milijardi kuna).
Iz navedenih, ali i nespomenutih povijesnih okolnosti i vidova razvoja Vukovara i vukovarskog područja, proizlazi njegov prevladavajući dvodimenzionalni srednjoeuropsko-podunavski i kršćansko-katolički identitet i uljudba, koje su u pojedinim vremenskim odjeljcima bili snažno konfrontirani sa balkanskim i srpsko-pravoslavnim identitetskim nasrtajima, formaliziranima u velikosrpskom ideološkom i državno-nacionalnom projektu teritorijalne ekspanzije Srbije prema zapadu, na račun hrvatskih etničkih i nacionalnih područja. Premda je takvih nastojanja kroz 19. i 20. stoljeće bilo više, ipak je velikosrpski imperijalizam najjače došao do izražaja krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, u vrijeme duboke i nepopravljive političke i ekonomske krize u bivšoj Jugoslaviji, kada je JNA u službi projekta Velike Srbije, uz svesrdnu potporu srpskih službenih, kao i paravojnih skupina, oružano i na druge načine nasrnula na legitimna i legalna nastojanja Hrvatske da oživotvori svoje državno-nacionalne interese i zaštiti slobodu, samostalnost, suverenost, demokratski sustav i teritorijalnu cjelovitost hrvatske države.
U tim je nasrtajima Vukovar tijekom tromjesečnog otpora neprijatelju, od kraja kolovoza do sredine studenog 1991. godine, postao simbolom hrvatske pobjede, herojstva, požrtvovnosti, hrabrosti, patriotizma…, ali i simbolom stradanja, trpljenja i mučeništva. Štoviše, s puno se opravdanja može tvrditi da je obrana Vukovara kako u stvarnom tako još i više u simboličkom smislu bila prijelomna točka borbe za opstanak Hrvatske te stvaranja vojnih, političkih i diplomatskih uvjeta za oslobađanje svih njezinih okupiranih područja – od hrvatskoga istoka do krajnjega juga. U toj su herojskoj borbi za Vukovar sudjelovali branitelji iz toga grada, ali i iz mnogih drugih dijelova Hrvatske, uključujući i Hrvate iz iseljeništva te strane dragovoljce, što je bio jasan pokazatelj zajedništva i svijesti da se u Vukovaru (o)brani(la) cijela Hrvatska. Žrtva u toj borbi bila je velika i nenadoknadiva, ali ujedno i veličanstvena jer je nadahnjivala branitelje u drugim napadnutim krajevima te je na jedinstven i do tada nezabilježen način homogenizirala hrvatsko nacionalno biće. Ta se homogenost pokazala u punini 1991. godine, ali se osjeća i vidi sve do danas, osobito 18., 19. i 20. studenoga kada rijeke hodočasnika i poklonitelja podnesene žrtve u vukovarskoj ratnoj drami, dolaze u grad, sudjeluju u kolonama sjećanja, polažu vijence, pale svijeće i mole se na mjestima sjećanja znanim i neznanim vukovarskim herojima. Zajedništvo s Vukovarom pokazalo se i u poslijeratnoj obnovi, kada su brojni pojedinci, ustanove i organizacije, uz državnu razinu, sudjelovali u prikupljanju sredstava ili izvodili radove, zahvaljujući kojima su uglavnom izbrisani materijalni ratni ožiljci, a obnovljene, restaurirane i/ili rekonstruirane dominantne vukovarske identitetske vedute i vizure (crkva sv. Filipa i Jakova i franjevački samostan, Dvorac Eltz, Palača Srijem, Hrvatski dom, Grand hotel/Radnički dom i dr.).
Premda je u protekla tri desetljeća demografska, društvena i ekonomska slika Vukovara značajno promijenjena, odnosno devastirana, što zbog rata i ratnih posljedica, što zbog nedostatne brzine i energije u poslijeratnoj obnovi i povratku, Vukovar ipak nije tek grad prošlosti zatvoren ili zarobljen u nacionalnu memoriju stradanja, nego je on i grad budućnosti, s potencijalima koji tu budućnost mogu osigurati. Preduvjet za to su jasna strateška promišljanja, oslobođena dnevno-političkih i uskih stranačkih ili osobnih interesa, koja u funkciju trebaju staviti sve ono što Vukovar, unatoč ratu i ratnim stradanjima i razaranjima još uvijek ima – a to su:
- mladi i visokoobrazovni ljudi i obitelji koji žive ili žele živjeti u grau
- znanstvene, kulturne i obrazovne institucije koje djeluju u gradu i koje imaju ljudskih i profesionalnih kapaciteta osmisliti i pokrenuti održivi razvoj i urbanu otpornost Vukovara
- kompleksan identitet grada koji se relativno lako može predstaviti i pozicionirati u europskom pa i svjetskom kontekstu kao „hrvatska kulturna metropola na Dunavu“, slično Dubrovniku na jugu Hrvatske
- rijeka Dunav koja je široka razvojna fasada i spojnica Hrvatske preko koje se ne samo Vukovar nego i cijela zemlja može uključiti u najrecentnije europske geopolitičke, prometne i razvojne osovine (Baltik – Podunavlje – Mediteran)
- zajedništvo u obrani, obnovi i napretku koje treba čuvati i promicati različitim projektima i suradnjom na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini
- prepoznatljivost u Hrvatskoj i svijetu kao grada bogate prošlosti i duge tradicije, brojnih razvojnih potencijala te mjesta vrijedna ulaganja i življenja
dr. sc. Dražen Živić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Foto: Marina Živić
