U jedanaest godina od donošenja zakona o umjetnoj oplodnji, nijedna osoba u Hrvatskoj nije donirala svoje spolne stanice neplodnim parovima pa oni po gamete odlaze u druge zemlje, a o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), većinom u Sjevernu Makedoniju i Češku.
Od donošenja Zakona o medicinski potmognutoj oplodnji 2012. godine, nijedna osoba nije pokazala interes darivati svoje jajne stanice ili spermatozoide, pokazuju podaci Hrvatskog društva za humanu reprodukciju.
Posljedično, nije zaživjela ni banka gameta, a stručnjaci razlog vide u izostanku novčane naknade potencijalnim donorima, koji, uz to, u Hrvatskoj ne smiju biti anonimni.
Predsjednica društva za humanu reprodukciju Dinka Pavičić Baldini tumači da osoba začeta i rođena uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje (MPO) darovanim sjemenom ili jajnom stanicom ili darovanim zametkom s navršenih 18 godina ima zakonsko pravo uvida u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o identitetu.
Toj teoretskoj mogućnosti potencijalni donori većinom nisu skloni. Slična je praksa u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Austriji.
No, u Nacionalnom povjerenstvu za medicinski potpomognutu oplodnju pri Ministarstvu zdravlja kažu da su donori u većini drugih europskih zemalja anonimni.
Unutar EU, parovi na oplodnju doniranim spolnim stanicama najčešće odlaze u Španjolsku i Belgiju. U Španjolskoj se obavi više od 50 posto svih donacijskih programa u EU. Anonimnu donaciju spolnih stanica u EU imaju npr. još i Češka, Danska, Francuska, Portugal, Grčka i Bugarska,
Situaciju dodatno otežava i to što je u Hrvatskoj "zabranjeno davati ili primati novčanu naknadu ili kakvu drugu korist za darivanje spolnih stanica ili zametaka".
Osim toga, potencijalni donor trebao bi pristati na vrlo kompleksnu obradu i prikupljanje podataka o zdravstvenom stanju u svojoj obitelji. To podrazumijeva psihološko i genetsko testiranje kao i testiranje na potencijalne infekcije, a sve sa svrhom sprječavanje prijenosa zaraznih i genetskih bolesti na primatelja i naposljetku na potomstvo.
Dakle, donori bi se morali podvrgnuti nizu kompleksnih postupaka, a žene bi potom trebale proći i vrlo zahtjevnu stimulaciju ovulacije i aspiraciju jajnih stanica, sve to iz čistog altruizma, a za to očito baš i nema interesa.
Posljedično, do danas Hrvatska nema banku gameta, a parovi odlaze zbog donacije u inozemstvo.
U inozemstvo o svom trošku odlazi 300 parova
U Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) kažu da su prošle godine odobrili 39 zahtjeva za donacijom jajnih stanica i 17 zahtjeva za donacijom sjemena, a neplodni parovi većinom odlaze u ustanove u Sjevernoj Makedoniji te nešto manje odlaze u Češku. Naime, te zemlje nemaju donacijski program i banke gameta organizirane samo za svoje građane.
Koliko hrvatskih parova ide na ovakvo liječenje o svom trošku, nije službeno poznato, no donedavni predsjednik Nacionalnog povjerenstva Velimir Šimunić procjenjuje da oko 200 do 300 parova godišnje odlazi u inozemstvo po donirano sjeme ili jajne stanice.
Za 56 slučajeva HZZO je lani snosio troškove postupka MPO-a u inozemstvu kao i troškove prijevoza, što ih je lani ukupno stajalo oko 225.570 eura.
Pavičić Baldini pojašnjava da parovi odabiru ustanove kamo odlaze na MPO, a HZZO im financira četiri stimulirana postupka izvantjelesne oplodnje (IVF) doniranim gametama u inozemstvu.
Neke zemlje, poput Belgije, prihvaćaju da HZZO plati potpuni iznos liječenja, no postoje i druge zemlje ili ustanove koje ne prihvaćaju mogućnost da HZZO plati potpuni iznos.
Pacijenti bi se stoga morali, prije odabira ustanove u kojoj će se liječiti, informirati u kojem opsegu ta ustanova prihvaća da troškove plati HZZO.
Na upit planira li Hrvatska uskoro uvesti mogućnost uvoza sjemena i jajnih stanica kako parovi ne bi morali odlaziti u inozemstvo, u u Nacionalnom povjerenstvu za medicinski potpomognutu oplodnju odgovorili su samo kako je, prema mišljenju struke, prihvatljivije provesti mali broj liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom nego li razvoj donorskog programa koji će biti teško održiv, s upitnim postojanjem donora u Hrvatskoj.
Mogućnost uvoza gameta?
Bivši predsjednik tog povjerenstva Šimunić izjavio je Hini da je zadnjih mjeseci otvorena rasprava na razini struke, ali i Nacionalnog povjerenstva o mogućnosti uvoza gameta, za koje bi se plaćao određeni iznos, tako da parovi više ne bi morali odlaziti u inozemstvo.
Hrvatska bi se tako priklonila rješenju skandinavskih zemalja, koje također nemaju banke gameta, ali uvoze sjeme i jajne stanice najčešće iz Španjolske. Pri tome iznos koji se plaća za sjeme nije velik, ali bi zato šest jajnih stanica stoji između 4 i 5 tisuća eura. Za uvoz gameta nije nužno potrebna banka.
Npr. Češka i Slovačka imaju anonimne i neanonimne donore, no prodaja i izvoz gameta neanonimnih donora puno su skuplji.
Neke od čeških klinika reklamiraju na internetu svoj donorski program na hrvatskom jeziku te ističu da su njihove donorke mlade žene, starosti 18 do 32 godina, uglavnom studentice ili mlade majke na roditeljskom dopustu, a imaju i doniranu spermu za liječenje muške neplodnosti.
Po podacima Europskog društva za ljudsku reprodukciju i embriologiju (ESHRE) i Eurostata, deset europskih zemalja dopušta nekakav oblik plaćanja donoricama jajnih stanica. U apsolutnom iznosu, naknada se kreće od 250 eura u Finskoj do 2000 eura, koliko plaćaju pojedine belgijske klinike. U Ujedinjenom Kraljevstvu naknade su također prilično visoke i dosežu oko 893 eura za svaku donaciju jajne stanice.
Donaciju sperme, s druge se strane, plaća samo u osam zemalja EU. Najvišu cijenu od 200 eura može se dobiti u Grčkoj dok se u Njemačkoj plaća po 80 do 150 eura u nekim bankama sperme. Danska je zbog velikog broja donora postavila limit naknade na 67,2 eura. U Portugalu i Španjolskoj sperma se plaća između 45 i 55 eura, a u Bugarskoj samo 15 eura.
