Zacijelo se nije mislilo da će inflacija u Hrvatskoj postati takav žilavi bauk. Nakon njezina rasta širom Europe, a i u svijetu, druge su zemlje, naročito članice EU-a, stavile taj poremećaj ipak pod kontrolu. Hrvatska nije.
Stoga je novo inflatorno ubrzavanje od prošle jeseni dočekano kao veoma zabrinjavajuće. Tim više što se ne nazire skoriji kraj trenda.
Za to su posebno odgovorne rastuće cijene usluga i hrane, pa su organizirani hrvatski potrošači jučer (24.1.) održali i jednodnevni bojkot trgovina. Za inflaciju se optužuju podjednako trgovci i država, ali i ratovi u svijetu.
No rat u Ukrajini, primjerice, ili pandemija koronavirusa, samo su aktivirali neke postojeće mane hrvatske ekonomije. Da njih nema, Hrvatska se ne bi po inflaciji tako isticala unutar EU-a.
Kinesko-američki nakovanj i čekić
„Sada je jasno je današnja inflacija odraz promjene cjelokupne strukture ekonomije EU izazvane procesom deglobalizacije. Europska centralna banka je digla kamatne stope prekasno, kad se inflacija rasplamsala, a danas ih spušta iako imamo visoku inflaciju. Time ona implicitno priznaje da u trenutnom ekonomskom okruženju nije moguće postići cilj da inflacija bude dva posto ili manja“, smatra ekonomski stručnjak Neven Vidaković. Zbog toga je bilo kakva priča o borbi protiv inflacije, putem monetarne i fiskalne politike promašena, napominje on i smatra da „EU odbija prihvatiti realnost promjene i ponovne polarizacije svijeta".
On je tako mišljenja da je EU na globalnoj sceni prepuštena sama sebi. To bi značilo da se nalazi, Vidakovićevim riječima, točno između čekića – Kine, i nakovnja – Sjedinjenih Država.
Njega EU pritom sve više podsjeća ne kasnu Jugoslaviju, koja je u situaciji strukturne inflacije krenula putem birokratizacije i regulacije: „Rješenje je suprotno, nužna je deregulacija i smanjenje uloga EU birokracije. Izlaz iz strukturne inflacije je u tehnološkom razvoju i smanjenju utjecaja birokracije", smatra Vidaković. Osim toga je, kaže, dodatan problem EU-a rastuća politička nestabilnost koja sve više onemogućava bilo kakvo strateško ekonomsko planiranje.
„Umjesto da jača svoju globalnu poziciju, europsko-unijske političke strukture su se sada podijelile na eurounitariste i suvereniste koji se sukobljavaju i na EU razini i na nacionalnoj razini, pridonoseći globalnoj ekonomskoj slabosti upravo u trenutku kada je EU potrebna globalna ekonomska snaga. Hrvatska je ovdje posebno ugrožena kao mala i ekonomski slaba ekonomija“, uvjeren je ovaj analitičar.
Ispričavanje države trgovcima
Inflacija je bolest gospodarstva, ali istovremeno i simptom te bolesti, kaže ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić. „Ona je ono od bolesti što vidimo, kao visoka temperatura kod upale. No znamo“, ističe taj umirovljeni profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, nekadašnji ministar gospodarstva RH, „i da upala zasigurno potječe od nekog strukturnog problema u organizmu. Kao što znamo i da je virus mogao iskoristiti slabu točku, a virus je ovdje bila korona, zatim rat u Ukrajini, itd."
Da je postojalo imunitet organizma, dakle stabilna piramidalna struktura gospodarstva, taj bi se udar amortizirao. Zato je većina europskih država nakon globalne krize 2008. izašla iz problema do 2012. godine, dok je Hrvatska u njima ostala bar do 2015. godine, podsjeća Jurčić.
„Isto se desilo nakon korone, tad smo pali 12 posto, a Europa u prosjeku pet posto. Jednostavno, imaju bolju strukturu, kad gledamo industrijsku proizvodnju, sektore usluga, itd. Tako je i sad s inflacijom, ona ukazuje na to da nismo vodili računa o strukturi ekonomije, govoreći makroekonomski. No inflacija je uvijek i odnos ponude i potražnje, pa onda tu imate i pitanje strukture tržišta“, objašnjava Jurčić.
Jurčić: Trgovci rade što hoće
Drugim riječima, zadaća politike jest upravljanje dvama instrumentarijima, kad se radi o ekonomiji. Prvi omogućuje utjecaj na strukturu ekonomije u smislu njena profila, a drugi služi kreiranju čvrstog tržišta.
„Nama oboje nedostaje. Tržište nam je zapušteno, imamo dosta i monopola i duopola i oligopola, kao i zloporabe položaja. To se ne vidi lako bez dublje analize. No možemo se usporediti sa Slovenijom kojoj obje strukture funkcioniraju. Hrvatska npr. ne kažnjava trgovce za grijehe koje čine zbog profita, oni su tu u slobodnom lovištu. Država im se ispričava kad učine nešto nepropisno, kad se npr. ne drže standarda o kvaliteti robe. Ovdje nikad nije posegnuto za privremenom zabranom trgovačke djelatnosti, nemamo institucionalne zaštite“, smatra Ljubo Jurčić, uz napomenu da je profit legitiman trgovački cilj.
Čak i monopolski profit je legitiman cilj, mogli smo čuti u nastavku, ali s upozorenjem da taj profit ne bi smio ići iznad tzv. prirodnog, odnosno na štetu građana i društva. Kad se tome nadoda očekivanje inflacije, kao faktor koji također generira inflatornu spiralu, dobije se ovo u čemu je Hrvatska danas.
„Dobije se visoka i dugotrajna inflacija", rekao nam je Jurčić, „koja većini naših ljudi znači prezahtjevan izazov. Nemamo europlaće, ali imamo eurocijene. Najviše izdvajamo za hranu, a RH većinu toga uvozi. Nemamo pod kontrolom lance proizvodnje i trgovine. Tad ljudi požele sami nešto poduzeti."
Ovaj puta je to bio bojkot trgovina na jedan dan. Ljubo Jurčić procjenjuje da je riječ o shvatljivoj reakciji, ali nedostatnoj za pravi efekt.
„Naši ljudi puno više kupuju zbog potreba, manje zbog želja. Zato prostor utjecaja potrošača biva puno manji“, zaključio je on, vraćajući se na problem niskih plaća i sastava prosječne kupnje u RH.
Ostaje mogućnost vladina prostora za utjecaj na tržište, ali on je više indirektan, s obzirom na opisanu strukturu. Stoga bi Hrvatskoj apsolutno trebalo više proizvodnje. No strukturu ekonomije, nažalost, najteže je mijenjati u vremenima krize.
