U novom djelu iz serijala tekstova 'Svijet zdravlja' donosimo vam intervju s Danijelom Šimundićem trenerom i izbornikom Hrvatske kickboxing reprezentacije
Serijal tekstova 'Svijet zdravlja' namijenjen je poticanju razvoja svijesti o sportskoj rekreaciji kao primarnoj društvenoj kategoriji u osmišljavanju stvaralačkog načina i stila života, očuvanju zdravlja i primarne realizacije ljudske potrebe za kretanjem, tjelesnom aktivnošću i igrom.
Dugi niz godina ste trener kickboxa, a već nekoliko godina i izbornik hrvatske reprezentacije. Koje su najveće nagrade i izazovi koje ste doživjeli kao trener kickboxa?
Kao trener kickboxinga radim otprilike 13 godina, odnosno od pokretanja Kickboxing kluba Blitz u Đakovu, dok sam na funkciji izbornika Hrvatske kickboxing reprezentacije za ringovne discipline, od 2019. godine. Najvećom nagradom u svom trenerskom poslu smatram upravo ovu funkciju izbornika u Hrvatskom kickboxing savezu koju trenutno obnašam jer je ona potvrda da su vodeći ljudi u savezu prepoznali moj kvalitetan rad u klubu. Također, ono što doživljavam kao nagradu u trenerskom poslu je nastup moga borca za neku poznatu profesionalnu organizaciju u kickboxingu jer tamo se može doći jedino tako da netko prepozna vaš kvalitetan rad, a na vama je onda da se dokažete i to potvrdite kako biste se tamo i zadržali. Upravo to dokazivanje predstavlja jedan od najvećih izazova u trenerskom poslu, kako za trenera tako i borca, ali uz ponešto sreće. Volim to usporediti sa situacijom u svakodnevnom životu kada ljudi dođu raditi kod novog poslodavca. Svi se na početku žele dokazati kako bi se što bolje predstavili i zadržali. Ovdje isto vrijedi za vas kao trenera i vašeg borca.
Odakle ljubav prema ovom borilačkom sportu, po čemu je on jedinstven?
Vjerujem da bi velika većina ljudi moje generacije i mlađih odgovorila na isti način kada je u pitanju interes i ljubav prema ovom sportu. Budući da je Hrvatska zemlja s velikim brojem uspješnih sportaša, kako u borilačkim, a tako i drugim sportovima, prva zainteresiranost za nekim sportom većinom se javi gledajući nešto na TV-u, a danas na društvenim mrežama. Tako i ja za sebe mogu reći da sam gledajući na TV-u naše slavne borce u ovom sportu, prije svega Mirka Filipovića i Branka Cikatića, razvio prvu ljubav prema ovom sportu. No, tek odlaskom u Zagreb na studij kineziologije 2003. godine ostvarujem prve kontakte s borilačkim sportovima, prije svega hrvanjem i judom u kojima sam se okušao na sveučilišnim natjecanjima. Ubrzo nakon toga sam shvatio da želim nešto više te počinjem trenirati ozbiljnije tajlandski boks i kickboxing u kojima sam se i natjecao nekoliko godina. Nakon uspješno završenog studija kineziologije još sam neko vrijeme bio aktivan kao natjecatelj, ali nakon ulaska u trenerske vode i pojave mojih prvih natjecatelja u ringu, shvatio sam da jednakim intenzitetom mogu osjetiti adrenalin uz svoje borce pored ringa jednak onomu kada ste u ringu. Upravo to je ono što me drži u ovom sportu.
Foto: Privatna arhiva
Vjerujemo da je puno mladih prošlo kroz vrata vašeg kluba Blitz. Imate li neku inspirativnu priču jednog od vaših polaznika?
Tako je, mogu reći da je stvarno puno mladih prošlo kroz našu dvoranu. Neki su se zadržali duže, neki kraće, ali mislim da je veliki broj njih otišao zadovoljan onime što su naučili u našem klubu. U dvorani uvijek vlada radna, ali prijateljska atmosfera što je preduvjet da se ljudi zadrže što duže u ovom sportu. Kada nam dođu novi članovi, glavni cilj je probati pomoći da taj mladić jednog dana postane bolji čovjek u životu, da se makne s ulice, da treningom poboljša neke svoje sposobnosti, nauči neka nova znanja iz borilačkih sportova i još mnogo toga, a onda tek ako prepoznam da ima tu nešto više i oni pokažu zainteresiranost i ozbiljnost - počinjemo proces pripreme za ulazak u ring. Što se inspirativnih priča tiče, mogao bih ispričati nekoliko, ali ću samo spomenuti kako smo u klubu unatrag ovih godina imali nekoliko slučajeva gdje bi jedan od braće iz obitelji počeo trenirati kod nas u klubu, a nedugo zatim došao bi i drugi. Tako smo često na natjecanjima imali po dva brata, a bilo je slučajeva na nekim natjecanjima kada su bili u istoj kategoriji i obojica s nekoliko pobjeda dođu u finale gdje je trebalo doći do meča između njih dvojice, ali to, naravno, nikada nismo dopustili.
Na koje načine privlačite mlade i nove polaznike na rekreativne treninge? Kako ih motivirate da budu ustrajni na svome putu?
Od samih početka djelovanja našeg kluba u gradu Đakovu vlada dobra zainteresiranost za naš sport, tako da nismo niti imali potrebu nešto posebno privlačiti nove polaznike jer nam oni najčešće dođu sami tako da „povuku“ jedan drugoga. Danas je putem društvenih mreža sve dostupno i vidljivo, a mi samo prezentiramo svoje rezultate rada na našim stranicama i lokalnim medijima, a mišljenja sam da ljudi to i sami prepoznaju. Posljednjih godina smo odradili i nekoliko prezentacija našeg sporta po osnovnim i srednjim školama kako bismo malo približili naš sport mlađoj populaciji, a bili smo i dva puta domaćini Prvenstva Hrvatske gdje su naši sugrađani imali prilike vidjeti uživo mečeve u kickboxingu. Prije svega, jedan od problema koji se veže uz naš sport je kriva percepcija u javnosti. Smatram da ima određeni broj ljudi koji dijeli mišljenje kako je ovo nasilan sport, kako će dolaskom u dvoranu na trening otići kući s modricama, kako će njihovo dijete postati nasilno i problematično i kako to već biva. Upravo zbog toga je bitno pričati o ovom problemu i razbiti krive predrasude kako bi se prije svega roditelji, a i djeca uvjerili da je ovo jedan uređen i natjecateljski posložen te prvenstveno siguran sport koji se može trenirati i rekreativno. U prilog ovome, govori i podatak kako imamo veliki broj naših natjecatelja kako u klubu, tako i hrvatskom kickboxing savezu koji, uz bavljenje ovim sportom, završavaju fakultete i postaju uspješni ljudi kasnije u životu. Da se razumijemo, bavljenje kickboxingom na natjecateljskom nivou nije lako i potrebno je puno ustrajnosti i odricanja kako bi se napravio neki rezultat, ali upravo to je ono što će nam ostati za cijeli život ako uspijemo savladati sve te psihološke barijere.
Foto: Privatna arhiva
Opće je poznato da su borilački sportovi, kao i kickbox, dominantno muški. Koji je udio žena u klubu i kako ženski kickbox može promicati pozitivne vrijednosti i promijeniti percepciju ženskog sudjelovanja u borilačkim sportovima?
U sveukupnom svjetskom sportu zastupljeniji su i dominiraju muškarci pa tako i u kickboxingu. Što se žena u našem klubu tiče, moram priznati da smo više „muški klub“, ali imamo i 20-ak žena i djevojčica koje treniraju u grupama, ali isključivo rekreativno. Naravno, ako netko od njih jednog dana pokaže interes za neki iskorak prema natjecateljskom načinu treniranja, mi ćemo im to u klubu i omogućiti. Svakako smatram pozitivnim da su u našem sportu zastupljena oba spola i da imamo ženskih borbi koje znaju biti vrlo zanimljive ako se radi o kvalitetnim borkinjama. Kao što sam već spomenuo, dosta je krivih predrasuda o našem sportu, a upravo zastupljenost ženskog spola na kickboxing natjecanjima može biti „okidač“ promjenama u pozitivnom smjeru na način da se što više prikažu dobre strane bavljenja ovim sportom, kako na rekreativnoj, tako i natjecateljskoj razini.
Andrej Kedveš je dvostruki svjetski viceprvak u kickboxingu i najbolji kickboksač u Hrvatskoj u lakoj kategoriji. Kakav je osjećaj kada znate da ste veliki dio tog uspjeha? Koliko dugo trenirate zajedno?
Rezultati koje je Andrej postigao u posljednjih nekoliko godina su rezultat našeg dugogodišnjeg zajedničkog rada, točnije od samih početaka djelovanja kluba u Đakovu. Zajedno radimo već skoro punih 13 godina, a zasigurno takvi rezultati ne dolaze preko noći. Već na samom početku Andrej je pokazao ozbiljan pristup treninzima što je bio prvi preduvjet da bismo krenuli u nešto ozbiljnije. Rezultati našeg rada su iz godine u godinu postajali sve vidljiviji i prepoznatljivi kako u Hrvatskoj, tako i međunarodnoj kickboxing sceni, stoga mogu reći da nismo niti bili svjesni da je došao odjednom neki veliki rezultat, jer smo pomalo pomicali granice da bi došli danas tu gdje jesmo. Zasigurno je dobar osjećaj kada se okrenete iza sebe i vidite da ste ostavili nekakav trag u sportu kojim se bavite, ali ne želim se previše osvrtati i zadovoljiti onime što je bilo jer uvijek smatram da možemo još više postići u ovom sportu.
Kako izgleda vaš zajednički režim? Na koji način ste se pripremali za posljednju borbu koja je bila u Rotterdamu?
Kao što sam već ranije spomenuo, naša suradnja traje dugi niz godina i naravno da se s godinama mijenjala. Vremenom smo napredovali obojica, kako kroz treninge, tako i natjecanja što je i logično da dolazi s iskustvom. U samim početcima taj je odnos funkcionirao na način da ja kao trener donosim odluke u gotovo svemu što se radi, dok smo u kasnijim fazama počeli donositi sve više zajedničkih odluka. Pripremajući se za natjecanja, počeli smo zajednički slagati taktiku za protivnike, zajednički bismo analizirali što bi moglo odgovarati u borbi, a što ne, što može proći kod određenog protivnika i prema tome slagali pripreme te odrađivali tehničko-taktičke stvari na treninzima. Na taj način je tekla i priprema ove posljednje borbe u Rotterdamu. Budući da je Andrej dosegao vrlo visoku razinu kvalitete, sve teže nam je odrađivati pripreme u Hrvatskoj te naći dovoljno kvalitetnih sparing partnera, stoga često moramo otići i van granica Lijepe naše što je bilo i ovoga puta.
Foto: Privatna arhiva
Glory je lider u kickboxing industriji i dom najtalentiranijih boraca i najvećih događaja, a šuška se da bi sljedeće godine mogao doći u Hrvatsku. Što bi ti značilo za hrvatski sport i za Andreja?
Glory je trenutno najpoznatija profesionalna kickboxing organizacija na svijetu i naravno da smo jako zadovoljni jer smo dio toga. Što se tiče dolaska Glory organizacije u Hrvatsku, to su za sada još nepotvrđene informacije, ali budući da znamo kako je zagrebačka arena već jednom bila puna na Glory eventu 2014. godine, s pravom se nadamo da bi se to moglo dogoditi još jednom. Svaki takav događaj dolaskom u Hrvatsku bi bio snažni vjetar u leđa za naš sport, a naravno i za hrvatske borce koji bi tamo nastupili. Trenutno se u njihovom rosteru nalaze dva hrvatska borca, Antonio Plazibat i Andrej Kedveš koji bi njihovim dolaskom sigurno imali veliku podršku domaće publike. Inače, veliku većinu svojih najvažnijih mečeva Andrej je odradio u inozemstvu, tako da ovakvu priliku čekamo spremni prihvatiti objeručke bez obzira na ime protivnika.
Dolazite iz Srca Slavonije, a ostvarili ste veliki uspjeh na svjetskoj razini za hrvatski sport. Kako je mala sredina poput Đakova uspjela iznjedriti tako uspješnog trenera kickboxa i koji su ključni faktori koji su pridonijeli tom velikom uspjehu?
Drago mi je što možemo poslužiti kao pozitivan primjer ostalim sportašima i trenerima da se i u malim sredinama mogu napraviti veliki međunarodni rezultati. Naravno da uspjeh ne dolazi slučajno, ali u onim trenutcima kada sam iz male sredine, kao što je Đakovo, otišao studirati u Zagreb na Kineziološki fakultet bavio sam se rukometom koji mi je bio dostupan u Đakovu, niti u jednom trenutku nisam mogao ni zamisliti da će završiti na ovome što je sada iza mene. Prije svega, potrebno je puno volje, rada, odricanja, prijeđenih kilometara uz ponešto sportske sreće da se sve dobro posloži kako ste zamislili uz balans s privatnim životom koji treba isto negdje uklopiti. Kod trenera smatram vrlo bitnim ulaganje u sebe, svoja znanja i vještine kako bi mogli očekivati da se jednog dana nešto vrati kroz ostvareni rezultat.
I za kraj, u svojoj ste trenerskoj karijeri prošli veliki broj natjecanja. Koje biste natjecanje izdvojili kao najdraže i zašto?
Mogu reći da sam prošao veliki broj natjecanja – dio kao natjecatelj, a puno više kao trener kickboxa. Niti jednog trena nisam požalio što smo negdje otišli, bez obzira nekada i negativan rezultat jer smatram da čovjek još više nauči u porazu. Ipak, najdraža natjecanja mi budu gdje moji borci ostvare nekakav značajan rezultat, a jedan od najznačajnijih je prošlogodišnji naslov europskog prvaka Andreja Kedveša kojeg je ostvario na Europskom prvenstvu u Antaliji. Unatoč njegovom porazu u finalu na Svjetskom prvenstvu u Sarajevu 2019. godine nakon teških pet mečeva, izdvojio bih to natjecanje kao najdraže zbog atmosfere koja je vladala u reprezentaciji i na samom prvenstvu te činjenice što je bilo prvo natjecanje na kojemu sam bio izbornik reprezentacije.
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
