"Isuse, koji si od Boga došao da mi život imamo, u izobilju da ga imamo, otvori nas novom životu, daru tvoga Uskrsnuća", poručio je u subotu kardinal Bozanić gledateljima i slušateljima u domovini i inozemstvu.
Ti nas, Gospodine, uvijek iznova učiš da je tvoja ljubav neizmjerna i da neće dopustiti da propadne išta od onoga što smo dobro učinili, jer Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo, postao temelj novoga života. On je kamen odbačen od ljudi, ali izabran i dragocjen pred Bogom. Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni, istaknuo je Bozanić.
Odbačeni kamen je Isus Krist, od ljudi odbačen s nakanom da bude zaboravljen kao što se baca beskorisna stvar. Izabrali su zločinca, a Isusa osudili na sramotnu smrt na križu, upozorio je kardinal.
Isus, raspet na Kalvariji, visio je između dva razbojnika te umro na očigled mnoštva, ali ga je Bog uskrisio i primio u puninu vječnoga života. Uskrs je događaj koji se dogodio prvi put u povijesti. Uskrsnućem nam je Bog pokazao nešto što do tada nismo znali: ono što slijedi poslije smrti. Bog nam je tim otajstvenim događajem dao nadu da vjerujemo u ono što ne vidimo te da tu vjeru i nadu hranimo ljubavlju, jer Isusovo uskrsnuće daje novi smisao našemu životu, naglasio je.
Isus je odbačeni kamen, a Bog ga je učinio zaglavnim kamenom, temeljnim kamenom nove građevine. Pozvani smo naviještati da je Raspeti uskrsnuo, a Crkva i kršćani ne mogu činiti ništa drugo, nego svjedočiti uskrsnuo i da je živ.
A ako je Isus Krist, odbačeni kamen, živ, i ako ga je Bog postavio kao ugaoni kamen, kao temelj novoga svijeta, tada ima nade za ono što se čini izgubljenim. Ima nade za one koji se osjećaju odbačenima, za one koji se osjećaju bezvrijednima u svijetu koji se prebrzo mijenja, za one koji osjećaju ogorčenost i nepovjerenje. Ima nade za one koji se osjećaju umornima od života. To je utješna nada, samo ako susretnemo Isusa živoga i prisutnog među nama i ako se otvorimo njegovu Duhu koji oživljuje i sve čini novo.
Ta nada postaje utješnom, samo ako ponizno molimo da nam Gospodin otvori oči da bismo ga, poput apostola, prepoznali među nama. Toliko je puta ono što zapostavljamo, baš to što nam treba; ono što preskačemo, baš to na čemu se moramo zaustaviti; ono što odbacujemo, baš to što trebamo zadržati. Toliko se puta u glavi vrte pitanja: zašto kušnja, ako je mogu izbjeći ili tuga ako se od nje mogu izbaviti? Zašto suze, ako je osmjeh bolja opcija ili pad ako toliko boli? A onda shvaćamo da bez kušnje nema jakosti, kao ni bez tuge radosti. Činjenica je da tek nakon suza istinski cijenimo osmjeh i tek nakon padova svaki novi korak, stoji u Bozanićevoj čestitki.
