Postoji desetine definicija kulture, a stotine velikih teoretičara su napisali ogroman broj knjiga o svim njenim performansama glede života ljudi svakog povijesnog trenutka, od kojih se čovjek uključio u stvaranje većih ili manjih društvenih zajednica do danas, kada se nazire globalna zajednica, ljudski rod na planeti, prejednostavno nazvanim proces globalizacije.
Koliku ulogu i od kada kultura ima u formiranju društvenih zajednica veći ili manji utjecaj? Kultura se pojavljuje već u prapovijesnim pećinskim zapisima ljudi, koji su se u crtežima u slobodno vrijeme pokušavali izraziti kreativno i zadržati u sjećanju viđeno i doživljeno. Paralelno s njom se javlja i magijsko religijski kult, pa potom i organizirane zajednice sa civilnim ili mješovito religijskim oblikom vlasti. Od tada do danas ta tri fenomena kult, kultura i vlast su uvijek u nekom obliku više ili manje u simbiozi i uzajamnom međuodnosu, stvarajući civilizacije. Neke od njih su propadale, neke utapale u druge i dobile osnove za stvaranje novih. Taj proces je stalan i trajan, samo su mu modaliteti promijenjeni i nositelji su mijenjali javne nastupe. Nekad su prvi bili plemenske poglavice, pa potom knezovi, vladari više plemena čiji su podanici postajali narodi i šefovi država u posljednjim stoljećima. Uvijek su ih pratili kulturnjaci, često radeći po zapovijedi i u duhu vladajućeg sustava, a ovi su osjećali da kultura meko i pitko ulazi u ljude i zajednice i umiruje im destruktivne nagone, unutar čovjekove naravi kao katalizator da bi lakše vladale nad njima i u isto vrijeme pozivali u pomoć kada su trebali narod motivirati u osvajačke pohode. Ni predstavnici kulta nisu bili imuni od ovog poimanja te su zajedno sa vlastodršcima gradili moć države i naroda. Za ovaj posao su bili honorirani plaćama za konkretno urađeno djelo iz kulture, bogatim sinekurama i drugim benefitima, utjecajem u odlučivanju, te živjeli često bezbrižno, ali sasvim rijetko se obogatili da bi im moć oduzela sposobnost kreativnog mišljenja. Takav status im je omogućio veću slobodu izraza i bili su regrutirani ne po klasnom cenzusu već jedino po kreaciji, intelektualnoj i praktičnoj sposobnosti. U toj slobodi bi se ponekad zanijeli pa je Molière po narudžbi velikog Luisa XIV. napisao čuvenu dramu Tvrdica iz koje se dalo zaključiti o aluzijama da ismijava samog kralja te ga je dao zatvoriti, iako je bio njegov miljenik i glavni dvorski književnik.
Kulturnjaci su kroz cijelu povijest sa sobom nosili kreativne sposobnosti i nove ideje bili otvoreni ili pritajeni kritičari kako vlasti tako i drugih društvenih struktura. Stoga ih je vlast uvijek držala na oku sa sumnjom da joj dovoljno ne služe, a nije ni mogla bez njih. Znali su da jedino oni uz represiju, koju počesto koristi vlast, mogu meko smiriti duh naroda, potaknuti i njih na kreaciju, konačno za dobrobit zemlje, naroda, države i nacije. To se najbolje može vidjeti iz povijesnih spisa o pokoravanju Ilira, Grka, Gala, Germana i ostalih naroda od strane vladara antičkog Rima koji su u svakom većem gradu uz objekte kulta gradili velebna kazališta, arene za brojne zabave naroda pa je nastala čuvena sintagma „Paks romana“ kada je mir u ovim zemljama trajao nekoliko stoljeća, a narodi su postali romanizirani. Tolika sloboda u kontekstu ovog vremena, zahvaljujući kulturi je zavladala da je vlast bila tolerantna ne samo prema drugim vjerskim ili regionalnim kultovima i običajima. I kada se pojavilo kršćanstvo kao novi oblik kulta na potpuno drugačijim principima uopće, najprije se vlast svirepo odnosila prema njima da bi car Konstantin Veliki 313.godine čuvenim Milanskim ediktom ih izjednačio sa postojećim svjetonazorima. Koliko su kulturnjaci bili ponekad slobodni, pa pokušajte zamisliti hrabrost Michelangela koji je u Sistinskoj kapeli u bazilici sv. Petra u Rimu oslikao tolikom golotinjom mnoge likove iz Biblije, nepojmljivom onodobnom tvrdom fundamentalizmu Katoličke crkve. Kultura je kroz povijest imala svoje umjetničke pravce, a kulturnjaci su bili individualno slobodni i nisu se bojali osuda, prezira i prijepora svojih kolega. Nije značajno jesu li kulturu stvarali mali ili veliki narodi, već su uvijek to bili individualci relativno slobodni, nezavisni i u ocjeni vlasti, koja je uglavnom imala osjećaj koristi od njih. Stoga su se vlastodršci iz bilo kojeg povijesnog razdoblja silno trudili ulagati ne samo u kulturne stvaratelje, nego i u znanje, arene, kazališta, umjetničke muzejske galerije i glazbene događaje. Sa napretkom civilizacije ta ulaganja rastu do neslućenih razmjera, tako da u suvremeno doba nastaje prava utrka, bez obzira na cijenu, tko će organizirati velike glazbene priredbe, svjetska sportska takmičenja i olimpijade. U tom kontekstu posebno u drugoj polovici 20. stoljeća do suvremenog doba sa razvojem komunikacijskih medijskih tehnologija, glazbena kultura sa posebnim osvrtom na popularnu masovnu glazbu osvaja svijet i u njega meko plasira nove ideje globalnih gibanja neoliberalnog tipa, gdje su njihovi glavni izvođači postali mega zvijezde svjetskog značaja, popularniji od najsposobnijih iz drugih oblasti života.
Sikstinska kapela, Foto: Shutterstock
Nastupilo je doba gdje se kultura, a posebno glazba postaje slobodnija i oslobađa se zagrljaja vlasti, ali indirektno utjecajem njoj služi, smirujući duh većine. To im priznaje i vlast pa su Beatlesi dobili od engleske kraljice titulu lordova kao priznanje za širenje anglo-saksonske kulture. Također ulaganje u kulturu u tvrdoj komunističko boljševičkoj epohi, kultura onodobnog naručenog ili programiranog izraza je utjecala da su građani lakše podnosili represivne metode i skroman životni standard. Vlasti tih država, sustavom obrazovanja i kulture u svakom pa i najmanjem mjestu ljudima su oduzimali porive za promjenama. Da nije bilo tog sustavnog rada Berlinski zid bi davno prije bio srušen, a taj sustav kao ekonomski nerentabilan silom pobuna i revolucija zamijenjen. U tim zemljama su postojali pojedinci koji su u svom književnom ili slikarskom opusu nosili nove ideje te bili zatvarani, protjerivani pa čak i umoreni. Sjetimo se Solženjicina.
Zašto ona ima takvu moć? Ona nema i ne želi misterij oko predstavljanja svojih ideja koje upravo javno ističe što širem krugu ljudi, pogotovu ako je vjerodostojna i iskrena, a često i ostrašćena. Obzirom kultura baštini ne samo svoj autohtoni izraz, već trpi i usvaja i druge sa kojima dijeli prostor i život, nastale su brojne varijacije diljem svijeta, a jedna je u BiH gdje postoje tri kulture, tri kulta i tri civilizacije kao cjeline. Taj sastanak je kroz povijest bio bolan, ali i silnih pozitivnih dodira sa interakcijama ponajprije u kulturi. To ovdje traje i danas, ali već oblikovan kroz mnoštvo sadržaja i ne možemo olako preći preko njih, jer ovdje tri naroda žive na svojoj zemlji, oni nisu migranti iz drugih zemalja, a kroz stoljeća su stvarali svoju vlastitu kulturu, naslonjenu na matične, koje nisu ovdje, ali amalgam zajedničke i te kako postoji koja je drugima iz Europe i svijeta često nerazumljiv. Ovdje vidim, možda proročanski elemente koji se stvaraju u suvremenom svijetu pod nazivom globalizacija, izazvana nevjerojatnim migracijskim kretanjima naroda i utjecajima na matične kulture, čiji efekti su ponekad bolni, ali neminovni. Mi to znamo u BiH već skoro 500 godina, a Europa i Amerika nešto više od 100 godina. Mi smo prošli taj proces stvaranja svoje i zajedničke kulture, samo je trenutačan problem recidiv nedavnog rata koji nas je vratio na kraj XV. i XVI. stoljeća. U normalnim uvjetima naše kulturne obrasce bi mogli brendirati i unovčiti prodajući ih svijetu koji nema iskustva u tome.
Vlastite autohtone kulture ovdje nisu ili ne bi trebale biti potisnute, jer su na rubnim područjima naročito naglašene, jer ovdje je kultura Srba naglašenija nego u Srbiji, bošnjačko Muslimanska nego na dalekom Istoku, a Hrvatska više nego u Republici Hrvatskoj, dok postoji već iznijansiran amalgam zajedničke kulture kako u glazbi, književnosti, graditeljstvu, slikarstvu, kulinarstvu i dr. Upravo zbog tih karakteristika BiH ima dva nobelovca Hrvata, a malo Gacko je imalo sedam akademika u Kraljevskoj akademiji monarhističke Jugoslavije, a Stolac ranije i sada veliki broj intelektualaca Bošnjaka – Muslimana, a moramo istaći pjesnika Maka Dizdara. Čini se da bi sadašnje države, nastale raspadom bivše Jugoslavije morale pronaći način maksimalnog ulaganja u kulturu jer ona može najbolje na dugu stazu smirivati ratom uzavrele strasti samouništenja iz kojeg mogu jedino kulturnjaci meko, i neopterećeno kreativno, nenametljivo, ljudski toplo pokazati put u budućnost.
Tko ovo ne shvaća nema viziju budućnosti i ne želi mir na ovim prostorima, nego radi da i ovo malo naroda ode u velike kulture poput Francuske, Njemačke, Danske, Belgije, Švedske i Norveške.
Još od 1978. godine kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost u glavi mi titraju misli Isaaka Bashevisa Singera izgovore uz svečanu dodjelu, „Pripovjedač našeg doba kao i svih vremena treba biti zabavljač u najboljem smislu te riječi, a ne samo jednostavni promicatelj političkih i društvenih ideala.
Nema raja za čitatelja koji se dosađuje, nema nikakva opravdanja za književnost koja ne zanima čitatelja, koja ne podiže duh, ne daje mu radost i zabavu, koje nam daje prava umjetnost.
Istina je, međutim i da ozbiljan pisac našeg vremena mora biti duboko zainteresiran za probleme svoje generacije. On mora shvatiti primjerice da je moć religije o božanskom otkrivenju danas slabija nego u bilo kom razdoblju povijesti.
Mnoga djeca se odgajaju bez vjere; ne vjeruju u Boga, niti u bilo kakvu nagradu ili kaznu, ni u besmrtnost duše, pa čak ni u načela etike.
Pisac ne može zanemarivati činjenicu da obitelj sve više gubi svoj duhovni temelj. Ni jedno tehnološko dostignuće ne može ublažiti duboko razočarenje današnjeg čovjeka, njegov osjećaj usamljenosti, manje vrijednosti, njegov strah od rata, revolucije, terora.
Naš naraštaj izgubio je vjeru ne samo u Providnost već i u sebe, svoje institucije, pa čak i svoje najbliže.
Neki od onih koji su izgubili povjerenje u društveno i političko vodstvo našeg društva pokušavaju, u svojem očaju potražiti podršku u piscu, majstoru riječi. Možda će baš on čovjek od talenta i osjećaja, spasiti civilizaciju. Možda u umjetniku ipak postoji iskra proročanstva.
Pesimizam kreativne osobe nije dekadencija, već snažna strast za iskupljenjem čovječanstva. Kako to pjesnik zabavlja, tako on traži i vječne istine i suštinu života. Na svoj način on pokušava riješiti zagonetku vremena i promjena. Pronaći odgovor na uzroke patnje, otkriti ljubav u samom početku okrutnosti nepravde. Koliko god vam ove riječi čudno zvučale, često se poigravam s idejom da, kad sve društvene teorije propadnu, a ratovi i revolucije ostave čovječanstvo u potpunom očaju, tada će pjesnik kojeg je Platon protjerao iz Republike “ustati i spasiti sve nas“.
