Navijači su morali čekati nekoliko godina na novi veliki uspjeh, a onda je 20 godina kasnije došla 2018., godina i ljeto koje ćemo zauvijek pamtiti. Hrvatska je tada osvojila srebrnu medalju, nakon što smo, nažalost, poraženi u finalu SP-a protiv Francuske.
Iako nam je ostao gorak okus poraza, svi smo osjećali ponos, što se najbolje vidjelo u dočeku i slikama koje su obišle svijet. Sličan uspjeh smo ponovili 2022. godine u Katru, s novim odličjem – onim brončanog sjaja.
Tada smo bili tema svjetskih medija, a sada su o Vatrenima pisali novinari slavnog američkog New York Timesa, a članak su naslovili: Nogometni arhitekti: Kako je Hrvatska postala zemlja koja uvijek nadmašuje očekivanja u svjetskom nogometu.
Sugovornik im je bio Romeo Jozak, čovjek koji je obnašao nekoliko funkcija u savezu. On je Amerikancima pokušao objasniti u čemu je „tajna“ hrvatskog uspjeha.
- Mi nismo Francuska, Velika Britanija, Njemačka.. Imamo talent, ali nemamo nepresušan izvor iz kojeg možemo crpiti, te zbog toga moramo dobro paziti na igrače koji se ističu, kako bi ispunili svoj potencijal – započeo je Jozak.
Prisjetio se ratnih vremena, kada je nastupao za riječki Orijent.
- Znao sam igrati na visokoj razini, ali to nije bilo dovoljno za Dinamo i reprezentaciju, bio sam solidan, ali ne i vrhunski igrač, otvoreno je rekao Jozak pa dodao:
- Kada je izbio rat, ja sam imao 18 godina i bio svjestan svega što se događa. Sve je bilo drugačije i čudno jer sam odrastao uz jugoslavensku himnu i crvenu zvijezdu na zastavi. Bilo je očito da stvari ne funkcioniraju i moram reći da sam imao sreće što me vojska nije unovačila, a to se vrlo lako moglo dogoditi.
Dodao je da je tu generaciju nogometaša oblikovao upravo rat, koji ih je poticao da daju sve od sebe za nacionalni dres.
- Patriotizam je bio ključan, on je pokretao motivaciju i oblikovao nas. Imali smo i talent i strast, ali rekao bih da je većina igrača imala to kao dodatnu motivaciju. Naučili smo ići preko svojih granica kada je to potrebno.
Nakon rata, Hrvatska je postala samostalna zemlja, te nakon Eura 1996., došlo je vrijeme i za debi na Svjetskom prvenstvu, koji se dogodio 1998. godine u Francuskoj.
- Pitao sam se što će biti od nas, mi smo nova zemlja. Mi nakon rata nismo znali da smo toliko talentirani, a kad smo osvojili treće mjesto, rekao sam: Da, mi smo sad prava država.
Pohvalio je i izbornika Zlatka Dalića, ali i Vatrene.
- Dalić je u potpunosti razumio kako spojiti strast, kemiju i domoljublje. On ima veliku socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Ono što mu je prednost je povezanost sa svakodnevnim životom u Hrvatskoj, a u prilog mu je išlo i to što je imao momčad na svom vrhuncu.
Momčad koja je imala imena poput Modrića, Mandžukića, Perišića, Rakitića, Kovačića...
- Naši igrači su više od samo suigrača, Modrić i Kovačić su obitelj, tu su još bili Brozović i Rakitić, koji su vrlo slični, a zajedničko im je da su svi veliki prijatelji. U našoj reprezentaciji je bitan talent, ali ono što je iznad toga je ta povezanost, borba jedan za drugoga. Znaju da im suigrač „čuva leđa“ ako imaju loš dan – zaključio je Jozak.
Hrvatska je na dobrom putom da osigura odlazak na SP 2026., imamo dvije pobjede iz isto toliko susreta u kvalifikacijskoj skupini L. Nemamo ništa protiv da Vatreni opet budu tema svjetskih medija i tada, te da opet iznenade nogometni svijet, koji nam nikada ne daje prevelike šanse.
