Kao trener kineskog saveza za veslanje i kanu ponosni je vlasnik dvaju srebrnih medalja s Igara u Tokiju. Jedan je od ambasadora ovogodišnjeg izdanja Zagreb Advent Run utrke za koju se trenutno priprema u Limskom kanalu.
Kroz njegovu karijeru, obilježenu nastupima na velikim svjetskim natjecanjima i uspješnim mentorstvom, otkrivamo priču jednog istinskog sportaša čija strast prema sportu nadilazi granice. Kanuizam, osim što je dinamičan sport, pruža i niz zdravstvenih prednosti poput poboljšanja kardiovaskularnog zdravlja, razvoja mišićne snage te povećanja izdržljivosti i koordinacije. U razgovoru s Nikicom otkrivamo njegova iskustva, izazove i vizije, dok se prisjeća nezaboravnih trenutaka s Olimpijskih igara te dijeli svoje perspektive o trenerskom radu i budućim sportskim podvizima.
Od Olimpijskih igara u Sydneyu već je prošlo dosta vremena, no vjerujem da se s lakoćom možeš vratiti u to razdoblje. Kako bi opisao svoje iskustvo, koje najznačajnije uspomene nosiš s tog natjecanja?
Prošle su 23 godine od Olimpijskih igara u Sydneyu, ali to se nikada ne zaboravlja. Mislim da su to bile zadnje igre na najvišem nivou u organizacijskom smislu, a atmosfera je bila genijalna. Na njima se uvijek promovira zajedništvo cijelog svijeta, ali tada su imale još jedan dodatan motiv, a to je „pomirenje“ i naglasak na zajedništvo australskog naroda s Aboridžinima, domorodačkim stanovništvom na teritoriju Australije, tako da je atmosfera bila zaista posebna. Ja sam tada imao 20 godina, a nastup na takvom natjecanju je veliko iskustvo i prilika, zapravo sam doživljaj i boravak u mjestu u kojem se družite s ostalim sportašima iz cijelog svijeta je neprocjenjiv. Kako sam dugo vremena proveo u Sydneyu, doživio sam i otvaranje i zatvaranje Olimpijskih igara, što je čudesno i nezaboravno iskustvo. Moj nastup nažalost nije bio na pravoj razini jer smo imali puno problema za vrijeme priprema. Imao sam povredu ramena pa sam dosta treninga morao propustiti zbog rehabilitacije, no stanje se nije u potpunosti popravilo do utrka. Na kraju smo osvojili 11. mjesto u kategoriji C-2 500 metara.
Kako si se razvijao kao kanuist maratonac nakon Olimpijskih igara? Koje su tvoji najveći sportski uspjesi i izazovi tijekom tog razdoblja?
Uvijek sam naginjao na sportaša s velikom izdržljivosti, ali mi je oduvijek mana bila brzina. Nakon Olimpijskih igara sam još dosta dugo veslao sprint i u tom periodu smo osvajali medalje na Svjetskim kupovima, bili u finalima na Europskim i Svjetskim prvenstvima, ali nisam uspio dostići željeni nivo. Prvi put sam 2007. godine nastupio na maratonu, na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj. Tamo sam osvojio 6. mjesto bez nekih pretjeranih priprema, što mi je bio dokaz da uz trud i pravu pripremu mogu napraviti veliki rezultat. To se pokazalo već 2008. kada sam osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Češkoj, a nakon toga sam još osvojio medalje na europskom prvenstvu i bio ukupni pobjednik Svjetskog kupa. Što se tiče mog najvećeg iskustva, definitivno je to bilo Svjetsko prvenstvo u Singapuru. To natjecanje je bilo pravi izazov jer se inače zbog vremenskih uvjeta i velike vrućine, a još veće vlage, tamo održava jedino Velika nagrada Malezije u Formuli 1. Koliko je bilo teško govori i temperatura koja je bila 37 stupnjeva, a vlaga 93% pa je puno sportaša bilo prisiljeno odustati zbog iscrpljenosti. Što se mene tiče, inače na maratonima s pravom prethodnom pripremom hidratacije i punjenjem glikogena popijem oko pola litre tekućine, u Singapuru sam popio oko dvije i pol. Naposljetku sam završio na 5. mjestu, ali je to definitivno utrka koje ću se sjećati više nego kada sam uzeo medalju. Na kraju utrke svi smo sjedili nekoliko sati u hladu jer smo dali svoj maksimum i potrošili sve rezerve.
Koja ti je uloga draža, natjecateljska ili trenerska i zašto?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje, ali definitivno sportaš. Ja sam sportaš i uvijek ću biti sportaš. Sada i kao trener nastojim gledati sportaše i proces pripreme iz njihove perspektive i vjerujem da na taj način mogu modelirati učinkovitiji trening. Neće se uvijek raditi ono što sportašima odgovara, ali treninzi moraju biti prilagođeni njihovim fiziološkim, kondicijskim i psihološkim vrlinama i manama. Svaki sportaš zahtijeva individualan pristup, a vjerujem da im to ne bi mogao pružiti da nisam i sam bio vrhunski sportaš. S druge strane, iskustvo vrhunskog sportaša bez znanja trenerske struke, kontinuiranog učenja i praćenja novih tehnologija, ne može „proizvesti“ vrhunski rezultat u vrhunskom sportu.
Foto: Privatna arhiva
Osvojio si dvije srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju kao trener kineskog saveza za veslanje i kanu. Kako je bilo raditi s kineskim sportašima i kako opisuješ njihovu predanost sportu?
Tako je, 2020. sam prihvatio poziv Kineskog kanu saveza i godinu dana prije Olimpijskih igara u Tokyu sam otišao u Kinu. Bio sam zadužen za rad s muškom kanu reprezentacijom u kanuu. Nisam znao što očekivati od sistema rada i organizacije, ali sam znao da imaju vrhunske i ambiciozne sportaše koji su spremni za postizanje velikih rezultata. Rad sa samim sportašima je izuzetan jer sve što rade, rade bez prigovora, izuzetno su prilagodljivi na nove načine treninga. Ono što je specifično za kineski sport je iznimno veliki volumen rada, a to nam je predstavljalo najveći problem jer smo se spremali za utrku na 1000 metara koja traje od 3:30 do 4 minute. Za uspjeh na toj disciplini potrebna je specifična vrsta izdržljivosti i snage, a s velikim volumenom koji rezultira i velikim umorom, bilo je teško očekivati napredak u specifičnoj izdržljivosti i snazi.
Još jedan problem s kojim sam se susreo, a koji mi je predstavljao veliki izazov je veliki tim oko samih sportaša. U Hrvatskoj jedan trener radi sve, od kondicijske pripreme na suhom, do treninga na vodi te on na taj način kontrolira sve faktore treninga i lakše modelira isti. Situacija u Kini je potpuno drugačija, kod njih postoji trener za suhi trening, teretanu, istezanje i slično pa mi je trebalo određeno vrijeme da se naviknem na to, uskladim i kontroliram cjelokupni trening kako bi bio što učinkovitiji i kako bi mogao modelirati specifičan trening na vodi koji je zapravo i najvažniji.
Kao iskusni kanuist, vjerojatno si dobio brojne trenerske i natjecateljske savjete koji su ti pomogli u karijeri. Koja je najvažnija lekcija koju si naučio i koju želiš podijelili s mladim sportašima?
Danas je mladim sportašima znatno teže nego što je nama bilo, barem ja tako mislim. Previše je vanjskih utjecaja i informacija koje mogu dobiti, a ne mogu znati jesu li one ispravne. Osim klasičnih savjeta poput: „Slušaj trenera“, „Daj uvijek 100 posto na treningu“ i slično, ja bih to malo realnije postavio. Najvažniji savjet koji bih dao mladim sportašima, a na koji mogu direktno utjecati, tiče se toga da žive istinski sport. To znači da pokušaju biti pod što manjim utjecajem svog društva koji se ne bavi sportom, ali to ne znači da se ne trebaju družiti s vršnjacima, već da se trebaju oduprijeti vanjskim utjecajima poput alkohola, droge, dugih noćnih izlazaka i slično. Sve drugo što im mnogi savjetuju, nažalost, nije pod njihovom kontrolom. Oni koji govore da treba slušati trenera nisu u potpunosti u pravu jer to u većini slučajeva nije faktor uspjeha. Trebamo biti svjesni da Hrvatska ima veliki broj nestručnog kadra i da mnogi treneri ne znaju napraviti veliki rezultat sa sportašem, iako imaju veliki talent i materijal. To što možda neki trener ima puno iskustva i veliki broj sportaša i državnih prvaka, ne znači da ima znanje postići veliki međunarodni rezultat.
Baviš li se i dalje svakodnevno sportom?
Ja se uvijek bavim sportom, samo je pitanje za što sam motiviran u datom trenutku. Trenutno dok ovo pišem spremam se za Državno prvenstvo u kanuu jednokleku na 1000 metara, što je olimpijska disciplina te na 5000 metara, naravno, prema mogućnostima i kako stignem zbog posla i umora. Bez obzira na to, uvijek imam plan u glavi što ću raditi koji tjedan i koliko, vezano za teretanu, kanu, trčanje, SUP i slično. Jednostavno, sport je moj stil života i osim što mi je važno ostati u kondiciji, važan mi je i psihološki faktor. Ovo pitanje bih zaključio mišlju sport može bez mene, ali ja ne mogu bez sporta i mislim da je tu sve rečeno.
Foto: Privatna arhiva
Zajedno s prijateljem u Limskom kanalu organiziraš zanimljive izlete i zaista ste na poseban način obogatili hrvatsku turističku ponudu. Što nudite gostima? Kako izgleda jedan tvoj dan ovdje?
Izleti koje organiziramo su stvarno atraktivni i osim veslanja uključuje posjet turističkoj atrakciji – pećini u kojoj se nalazi Pirate Cave Bar. Slijedi kupanje i piknik na plažama uzgajališta kamenica, Oyster farm, a svi gosti se slažu kako je teško pronaći izlete koji pružaju tako cjelokupno i prekrasno iskustvo po pitanju prirode koja vas okružuje. Svaki dan je specifičan i izazovan, a sve ovisi o tome imamo li jedan ili dva izleta u danu. Ako imamo dva, onda se budimo već oko 7 sati i pripremamo sve za taj dan, od prehrane do napitaka. U tom slučaju preveslamo oko 30 kilometara, tako da taj dan uglavnom ne stignemo ništa drugo, osim raditi. Kada imamo jedan izlet dnevno, obično uz njega odradim i neki svoj trening. Navečer kada dođem u stan slijedi spremanje večere i neke osnovne pripreme za sutrašnji dan te sređivanje papirologije, slanje slika i videozapisa gostima i slično.
Osim sportske karijere, aktivno si uključen i u druge projekte. Koje? Kako balansiraš svoje interese i obveze?
Još prije nekoliko godina sam započeo volontersku suradnju s Udrugom Leksa koja se bavi radom s djecom s poteškoćama u razvoju. U početku je bila ideja uvesti novi vid aktivnosti veslanja Dragon čamaca za djecu s oštećenjima u razvoju i roditelje, a nakon toga je Udruga prošla nekoliko projekata pa smo krenuli i s veslanjem na dasci što se pokazalo kao odličan vid aktivnosti za djecu. Pored toga, s Kajaškim savezom iz Zagreba radimo na promociji Dragon čamaca i organizaciji natjecanja. Pomogli smo i u osnivanju prvog Pink Dragon teama Zadar koji je vezan uz tim žena koje su preboljele karcinom dojke te se bave „zmajskim čamcem“ kao dijelom svoje rehabilitacije.
Najveći problem u cijelom tom volonterskom radu je činjenica da se sve odvija od svibnja do listopada kada je glavna natjecateljska sezona pa je nekada jako teško sve uskladiti. No, trudim se i uvjeren sam da je dužnost svih nas u što većoj mjeri pomoći onima kojima je ta pomoć potrebna, a uz sve to promoviramo zdrav život i sportove na vodi.
Poznato je da se uvijek rado odazoveš na sudjelovanje u humanitarnim i društveno korisnim aktivnostima. Kako se osjećaš kao jedan od ambasadora ovogodišnjeg Zagreb Advent Runa?
Čast mi je i zadovoljstvo biti dio ove velike manifestacije. Mišljenja sam da svi koji su na bilo koji način povezani sa sportom trebaju dati podršku ovakvim jedinstvenim događanjima koja promiču zdrav život i druženje, a posebno danas, takvih događaja je potrebno što više. Nisam dvojio niti trenutka da se uključim u ovu ZAR priču, a posebno me veseli što je ovogodišnji partner utrke Zaklada UniSport Srce, koju je osnovao Hrvatski akademski sportski savez, a čija je misija doprinijeti izgradnji zdravije nacije i boljeg društva, podržati studente sportaše, inspirirati i podržati inovativne ideje koje povezuju obrazovanje, sport i zdrav način života.
Koje poruke i ciljeve želite prenijeti natjecateljima i sudionicima?
Želim im reći da uživaju u sportu i iskoriste sve prednosti koje im bavljenje sportom donosi, od fizičkih do psiholoških. Sport može biti zamoran, ali oni koji se njime bave znaju da se nakon napornog treninga svi osjećaju bolje i ispunjenije. Sport nije samo trening, sport je druženje, služi nam nekada za oslobađanje od stresa, a ono što je najvažnije, to je test naše volje i karaktera. Upravo zbog toga je važno postaviti realne ciljeve koji će nas tjerati na kontinuirani razvoj u sportskom i društvenom smislu. Upravo zbog toga budite dio priče, pripremite se za Zagreb Advent Run i ne propustite ovo nezaboravno iskustvo!
Foto: Privatna arhiva
Postoji li neko natjecanje ili dostignuće koje još nisi ostvario u svojoj karijeri? Osim priprema za Zagreb Advent Run, što još imaš u planu za budućnost?
Za neke stvari je nažalost kasno, olimpijske medalje sam osvojio kao trener, ali nisam kao sportaš. Ono što želim i na čemu intenzivno radim je nastupim na najvećoj kanu utrci na Havajima, koja uključuje 72 kilometra veslanja od otoka Molokai do Honolulu Waikiki Beacha na otoku Oahu.
Sa svojom ekipom lađara Argonauta iz Bjelovara planirao sam 2020. nastupiti na toj utrci, i zaista smo skupili i sredstva, i volju, ali je sve odgođeno zbog pandemije pa su nam se planovi prolongirali, ali ne i u potpunosti otkazali. Plan nam je u sljedeće dvije godine nastupiti na toj najvećoj kanu utrci na svijetu kao prvi predstavnici iz Hrvatske.
U međuvremenu smo 2022. nastupili na našoj prvoj outrigger utrci na Baltiku gdje smo veslali OC6 (šesterac), a ove godine nam je plan nastupiti na barem jednoj utrci na Atlantskom ili Tihom oceanu, u šestercu, dvojcu ili možda samcu. To će ovisiti o spremnosti cijele ekipe i financijskoj situaciji.
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
