Proteklih mjeseci u moru svijetom dominirajućih ukrajinskih ratnih fotografija pojavila se jedna koja u užasu ratnih zbivanja i slika i nije „ukrala“ neku posebnu pozornost, već je ostala u sjeni, ali pažljivu oku promatrača pruža uvid u zanimljivi detalj, u znakovito ovjekovječenje trenutka. Naime, u mnoštvu dokumentarnih fotografija „prikrala“ se, za standardno poimanje predsjedničkih rezidencija jedna nestandardna i nesvakidašnja, no svakako upečatljiva ratna slika, predsjednika Zelenskog u doslovno sjedištu ukrajinskog državnog poglavara, okruženog i zaštićenog vrećama s pijeskom, ali i s kraljevsko plavim baršunastim tepihom, kao i s državnom s desna i predsjedničkom zastavom s lijeva, kako se već po uobičajenoj predsjedničkoj scenografiji i međunarodnim protokolarnim normama postavljaju zastave u službenim predsjedničkim rezidencijama. Dakle, fotografija ratnog sjedišta jednog državnog poglavara u doslovnu smislu (kao sjedala za predsjednika države), omeđena pješčanim vrećama, kao i zastavama: (desno) državnom i (lijevo) predsjedničkom. Slika je to koja je obišla svijet kao još jedna u nizu „slika koje su obišle svijet“, ovaj put ratne scenografije kabineta i sjedišta predsjednika jedne okrutno napadnute države, smještene u zemlji „iza gorja Karpata“, uz južnu Poljsku, hrvatskoj prapostojbini „Bijeloj/Biloj Hrvatskoj“, tom mitskom toposu naše prapovijesti, „do stoljeća sedmog“.
Također, ovih dana vidjeli smo posjet ukrajinskog predsjednika američkom predsjedniku odnosno Bijeloj kući. Pri svemu tome ne možemo, a ne povući paralelu od 30 i nešto godina te 1000 i nešto kilometara i ne prisjetiti se hrvatske ratne jeseni 1991. i tadašnjeg sjedišta predsjednika RH, Banskih dvora, okruženih vrećama pijeska, željeznim „ježevima“ i drugom ratu pripadajućom „scenografijom“ zaštitne ratne infrastrukture. Banski dvori jedino su sjedište nekog državnog poglavara koje je, 7. listopada 1991., s ciljem počinjenja atentata na prvog predsjednika RH i državni vrh, raketirano, tj. bombardirano na europskom tlu od završetka II. Sv. rata do danas. Sjedište hrvatskog i ukrajinskog predsjednika bila su i jesu jedina sjedište europskih državnih poglavara neposredno izvrgnuta ratnoj pogibelji; Banski dvori s raketiranjem, razaranjem i neuspjelim pokušajem atentata, a rezidencija ukrajinskog predsjednika u neposrednoj ratnoj opasnosti s namjerama i pokušajima atentata.
S demokratskim promjenama 1990., a ni poslije sve do sad, Hrvatska sasvim sigurno nije imala luksuz sustavna promišljanja o tome treba li izgraditi novo službeno sjedište predsjednika ili Vlade RH ili preuzeti ono zatečeno arhitektonsko nasljeđe rezidencija, dvora i vila u funkciji sjedišta izvršnih državnih vlasti izgrađenih u 150-godišnjem razdoblju od Austrijskog Carstva do SFRJ, već je morala prihvatiti to što je imala u tom trenutku osamostaljenja ranih 1990.-ih, kao što uostalom jedino ima i danas, budući da od završetka Domovinskog rata pa do sadašnjeg trenutka Republika Hrvatska nije uložila ni kunu ni lipu u izgradnju ni kvadratna milimetra potpuno nova sjedišta predsjednika ili Vlade RH, neovisno o političkom nam sustavu; polupredsjedničkom (od 1990. do 2000.) ili parlamentarnom (od 2000. do sad). Inače, rezidencija ukrajinskog predsjednika, slično kao i sadašnja rezidencija našeg predsjednika, izgrađena je u doba bivših federalnih državnih tvorevina, prethodećih današnjim suvremenim državama, Republici Hrvatskoj i Ukrajini. Dakle, izgrađene su u vrijeme dok su obje bile u sastavu složenih socijalističkih saveznih, federalnih država, iz čijih se glavnih gradova kao sjedišta federacija (i pripadajućih najvećih im republika, Srbije i Rusije), kako Beograda, tako i Moskve, kasnije provodila (na Hrvatsku) i provodi (na Ukrajinu) agresija spram njih, Hrvatske i Ukrajine, tih suverenih država i njihovih nacija, subjekata međunarodne zajednice i međunarodna prava.
Foto: Shutterstock
Kad smo već kod povijesne geneze službenih sjedišta, svakako zanimljiva priča je ona američka. Ostvarivši neovisnost, državno-pravni prekid s Britanskim Imperijem te priznanje od istog i međunarodne zajednice (pa tako i, među prvima, Dubrovačke Republike), kao rezultat toga, tj. kao materijalni refleks tog de iure, državno-pravnog i međunarodno-pravnog čina, Amerikanci ne samo da su podigli novu predsjedničku rezidenciju, već i cijeli novi glavni grad, današnji Washington D. C., kao simbolično-ikonografski (po urbanističkoj viziji novog glavnog grada i simbolici arhitektonskih stilova zgrada državnih institucija i nazivlja istih u njima), ali i „političko-filozofski“ prekid s državnim nasljeđem britanske kolonijalne vladavine. Institucija predsjednika SAD-a produkt je razvoja američke političke filozofije s kraja 18. st., stvarane na klasičnim antičkim političko-filozofskim temeljima, ne samo u idejnom, već i u pragmatičnom, državno-ustrojstvenom smislu (uvođenje demokratskog i republikanskog sustava, odbacivanje monarhizma, itd.). U tom kontekstu mogli su neki od prethodnih privremenih glavnih gradova promovirati u budući stalni glavni grad; Philadelphiju (kao rodno mjesto američke demokracije) ili New York (kao rezultat novonastalih okolnosti nakon Američkog rata za neovisnost). Mogli su, ali nisu; SAD su odlučile i u simbolično-ikonografskom smislu dokinuti svaku, pa i najmanju simboličnu vezu s Britanskim Imperijem i time s idejom stvaranja novog svijeta postaviti vrijednosne temelje modernog demokratskog ustroja države republikanskog oblika vladavine. Na kraju, u II. Anglo-američkom ratu 1814. Britanci su, samo na kratko, osvojili i spalili, premda ne i granatirali (osobito ne „prekomjerno“) izvornu Bijelu kuću, ali ta zasebna povijesna epizoda ipak „ne stane u istu rečenicu“ s našim Banskim dvorima i ukrajinskim sjedištem predsjednika.
Obje su države, Hrvatska tada, a Ukrajina danas, s polupredsjedničkim političkim sustavom, koji se u ratnim uvjetima pretvara u de facto predsjednički sustav, i sjedišta tih državnih poglavara koji predvode rat za neovisnost i obranu od brutalne agresije u očima barbarskih agresora predstavljali su im i predstavljaju im stvarnu i simboličnu metu. Tragom navedenog, napadi na sjedišta državnih poglavara, unatoč besprizornim slikama „bombardovanja“, pardon, materijalnih razaranja zgrada i objekata koje slijedom barbarskog raketiranja svakom ljudskog oku na razini vizualne percepcije izazivaju strahotu od strašnih ratnih slika, ipak su u racionalnom poimanju sekundarna značenja, jer primarni je cilj ciljana fizička eliminacija predsjednika države koji predvodi obrambeni rat. Dakle, unatoč brutalnosti slike trenutka, tj. „agresorskog stilskog izraza“ slika razaranja, u prvom je redu to napad na ljude, koje u suvremenom vizualno-medijskom praćenju putem televizijskih i drugih kamera današnjeg digitalnog doba teško možemo izravno vidjeti na televizijskim ekranima ili digitalnim platformama, koje očito štede naše oči najbrutalnijih izravnih prizora eksterminacije, zauzvrat „kompenzacijski“ nudeći navedene slike materijalnih ratnih strahota, ali to je već neka druga tema.
I vratimo se na navedeni nedavni posjet ukrajinskog predsjednika, kojom prigodom je obraćanjem Kongresu spomenuo sjećanje na II. Sv. Rat i ulogu predsjednika F. D. Roosevelta i „njegove napore za oslobađanje Europe od nacističke okupacije“, istaknuvši time bitnu ulogu pojedinca u prijelomnim povijesnim događajima i procesima. S tim u vezi, povijesni put stvaranja država, s ratom izborenom državnom neovisnošću, kako SAD-a, tako i RH, zorni je prikaz uloge pojedinca kao nositelja državotvorne uloge, posebice rata za neovisnost. Navedeno potvrđuje sva trnovitost ratna puta, kako stvaranja i obrane, kao u hrvatskom, tako i „samo“ obrane države od agresije, kao u aktualnom ukrajinskom slučaju. U tom ratnom kontekstu osobito se zrcali povijesno značenje i uloga ratnih vođa i velikih povijesnih ličnosti, kojima njihove države brojnim izrazima odaju počasti; svojim osnivačima, prvim predsjednicima i najvećim državnicima svojih nacionalnih povijesti, s jasnom slikom da i ova ukrajinska ratna tragedija ponovno ilustrira povijesnu Tuđmanovu veličinu, kojem je odavanje počasti i zaslužena priznanja ne samo prigodom budućih obljetnica imperativ sadašnja i nadolazeća vremena. Svakako, s državotvornom ulogom u stvaranju RH i uspješnim vrhovnim ratnim zapovijedanjem preko diplomatske borbe za međunarodno priznanje pa do povratka okupiranih teritorija u državno-pravni poredak RH i zaokruživanja teritorijalnog integriteta te pobjedničkog završetka Domovinskog rata, čime je definiran državotvorni proces konstituiranja RH kao međunarodno priznate države i međunarodno-pravnog subjekta, predsjednik Tuđman to apsolutno i definitivno zaslužuje. Stoga, navedeni osvrt na ukrajinsku ratnu zbilju još je jedna prigoda ne samo za prisjećanje na državotvorno djelo prvog hrvatskog predsjednika prigodom susreta s njegovim obljetnicama, već i za evociranje snažne parafrazirajuće misli predsjednika Milanovića o svom velikom prethodniku kao predvodniku procesa stvaranja hrvatske države, tog državotvornog procesa kojeg je, po riječima sadašnjeg predsjednika države, predvodio „prvi hrvatski i još važnije ratni predsjednik, Franjo Tuđman“.
