Ratovi mijenjaju globalnu politiku – utječu na savezništva, energetska tržišta i međunarodni utjecaj. Promatran iz te perspektive, rat s Iranom pokazuje kako se pomiči geopolitički odnosi moći.
Iran: Režim pod pritiskom, ali opstaje
Unatoč gubicima u vrhu vlasti, temeljna struktura iranskog političkog sustava ostala je očuvana. „Ne vidimo kretanje prema promjeni režima. Ne vidimo ni pokret prema spašavanju iranskog naroda, što je predsjednik Trump u prvim danima sukoba označavao kao cilj“, rekao je za DW američki politički analitičar i predsjednik Euroazijske grupe Jan Bremmer.
Kao odgovor, iranski je režim poduzeo visokorizičan potez – faktički je blokirao Hormuški tjesnac za pomorski promet, dopuštajući prolaz samo određenim državama. Ta je odluka dovela do rasta cijena nafte i povećala pritisak na SAD i njihove saveznike.
Strategija se isplatila. Teheran je osigurao primirje bez priznanja poraza. Vlasti u Iranu mogu primirje predstaviti kao dokaz da su izdržale pritisak SAD‑a. Predsjednik Donald Trump prihvatio je iranski plan od deset točaka kao osnovu za daljnje pregovore. Iranski je režim opstao i dobio vrijeme da sljedeću fazu oblikuje pod povoljnijim uvjetima.
SAD: Vojni uspjesi, politička ograničenja
Predsjednik Donald Trump ishod sukoba opisao je kao „potpunu i apsolutnu pobjedu“. Međutim, mnogi se analitičari s time ne slažu. „Postignuti su određeni ciljevi. Ako se pogleda šteta nanesena iranskim vojnim kapacitetima – balističkima i pomorskima – oni su ozbiljno degradirani“, rekao je Bremmer.
Teško su oštećeni i dijelovi iranskog nuklearnog programa, što je za Washington značajno, jer je sprječavanje Irana da dođe do nuklearnog oružja bio jedan od ključnih ciljeva.
S druge strane, i SAD su pretrpjele gubitke. Iranski napadi oštetili su ili uništili radarske sustave i letjelice vrijedne više milijardi dolara. Ugled Washingtona kao jamca sigurnosti zaljevskih saveznika ozbiljno je narušen, nakon što je Iran napao ne samo američke baze nego i ključnu infrastrukturu susjednih zemalja.
Odnosi s Europom i NATO‑om pogoršani su jer su SAD započele rat bez konzultacija sa saveznicima.
Primirje je zaustavilo napade na američke snage i zasad smanjilo rizik od šireg regionalnog rata, što je bio jedan od glavnih prioriteta Washingtona. Očekuje se i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca, čime bi se smanjio pritisak na tržište nafte. SAD se vraćaju za pregovarački stol s Iranom — na isto mjesto na kojem su bile i prije početka rata. Istodobno, ponašanje Teherana nije se promijenilo u mjeri u kojoj je Washington to želio. Koliko je oštećen međunarodni ugled SAD‑a, tek će se vidjeti.
Izrael: Taktički dobici, dugoročni rizici
Izrael je oslabio iranske vojne kapacitete i pokazao da može djelovati daleko izvan svojih granica, uz snažnu potporu SAD‑a. Istodobno, rat je razotkrio i ranjivosti. Iranske rakete stalno su opterećivale izraelsku protuzračnu obranu, a neke su je uspjele probiti, pri čemu je poginulo više od 30 ljudi. Prijetnja iz Irana i od njegovih regionalnih saveznika i dalje postoji.
Profesor Fawaz Gerges s Londonske škole ekonomije ocijenio je za DW da Izrael iz rata može izaći „znatno oslabljen“. Prema njegovim riječima, diplomatska će šteta biti velika, posebno u susjedstvu, jer su zaljevske države sada manje spremne produbljivati odnose s Izraelom.
Zaljevske države: Saudijci su profitirali, UAE ima problem
Iranski napadi pogodili su Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i druge zaljevske zemlje. Energetska postrojenja vrijedna milijarde dolara pretrpjela su štetu, a osjećaj sigurnosti ozbiljno je poljuljan. Ujedinjeni Arapski Emirati u velikoj mjeri ovise o stranim radnicima i investitorima. „Devedeset posto od više od deset milijuna stanovnika UAE‑a čine stranci“, naveo je Bremmer. „Neophodno je da se oni osjećaju sigurno.“ Sigurnosni rizici narušili su imidž zemlje kao sigurnog utočišta, što je ključni stup njihova ekonomskog modela.
Ipak, neke su države i profitirale. Saudijska Arabija zaobišla je Hormuški tjesnac i zadržala velik dio izvoza nafte preko istočno‑zapadnog naftovoda prema Crvenom moru. „Saudijski proračun trenutno izgleda vrlo povoljno, jer izvoze velike količine energije po visokim cijenama“, kaže Bremmer.
Europa: Među najvećim gubitnicima
Europa je među najvećim gubitnicima rata s Iranom. Rast cijena energije pogodio je kućanstva i industriju, dok su poremećaji u pomorskom prometu utjecali na trgovinu i dodatno potaknuli inflaciju, u trenutku kada su mnoga europska gospodarstva već bila oslabljena.
Sukob je produbio podjele unutar tradicionalnih savezništava. Europske su vlade odbile poduprijeti američke vojne operacije, a neke nisu dopustile ni korištenje zračnog prostora za ofenzivne misije. Kao odgovor, predsjednik Trump ponovno je zaprijetio povlačenjem SAD‑a iz NATO‑a, što u Europi izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Rusija: Korist od poremećaja
Rat je Rusiji koristio na više načina. Skok cijena energenata povećao je prihode Moskve u trenutku kada je proračun bio pod pritiskom zbog rata u Ukrajini. Sankcije su privremeno ublažene jer su zemlje tražile alternativne izvore nafte.
Iako su cijene nakon primirja pale, ostala je još jedna korist — globalna pozornost skrenuta je s rata u Ukrajini. Osim toga, značajan dio američkih vojnih kapaciteta prebačen je u Perzijski zaljev, što znači da neki sustavi naoružanja, potrebni Ukrajini, nisu dostupni. Ipak, slabljenje Irana predstavlja i gubitak za Rusiju, budući da je Teheran jedan od rijetkih preostalih saveznika Moskve u regiji.
Kina: Dugoročni dobitnik
Kina bi dugoročno mogla izvući najveću korist. SAD su prebacile znatan dio vojnih kapaciteta na Bliski istok kako bi zaštitile plovidbu u blizini Hormuškog tjesnaca. To znači manje raspoloživih resursa za indo‑pacifičku regiju, gdje se Washington i Peking bore za utjecaj. „Kina ima koristi ne samo zato što su SAD manje fokusirane na azijski vojni prostor, nego i zato što ih vlastiti saveznici vide kao znatno manje pouzdanog partnera“, rekao je Bremmer. „U toj usporedbi Kina se doživljava kao stabilniji akter.“
Peking je tijekom sukoba pozivao na suzdržanost i pozdravio primirje, predstavljajući se kao odgovoran globalni čimbenik, uz istodobnu zaštitu svojih ekonomskih interesa.
Kina kupuje više od 80 posto iranskog izvoza nafte, često po sniženim cijenama, ali je nedavno stvorila velike energetske rezerve, što joj omogućuje da lakše podnese nestabilnost tržišta nego mnogi konkurenti.
