Žarili su i palili hrvatskom glazbenom scenom. Nizali su hit za hitom, koncertne dvorane bivale su rasprodane, umjetnički direktori brojnih hrvatskih glazbenih festivala željeli su baš njih, a oni su im se oduživali pobjedama. Osvajali su Večernjakove ruže, Radijske festivale, Brodfest-ove, brojne druge nagrade a onda su odjednom preko noći nestali. Danijel, braća Jagarinec, brat i sestra Domazet i na žalost sada pokojni „Ajza“ pošli su svatko svojim putem.
U periodu stanke od pune 4 godine, na žalost Miroslav Budanko (Ajza) je otišao zauvijek, a ostali članovi benda posvetili su se privatnim poslovima i obvezama. Neki su postali roditelji, dok su drugi, jer su svi odlični glazbenici, odradili pokoju svirku s drugim sastavima. No, u njihovim mislima bili su milijuni prijeđenih zajedničkih kilometara, brojne dogodovštine s putovanja, snimanje albuma, koncerti. I nakon 4 godine odlučili su revitalizirati Barune i ponovo krenuti na put, tamo gdje su stali.
S kojom sijedom više u kosi i borom na licu, vidjeli smo ih ovoga tjedna ponovo na malim ekranima te odlučili frontmena Danijela Banića pitati zašto tolika stanka?
Nekako se stvari u životu odigraju onako kako moraju, a ne onako kako bismo mi htjeli. Da se nas pita ne bi nikad ni bilo pauze. Ipak, silom prilika, imali smo taj jedan period kad smo morali malo mirovati. Uzrok tome su bili neki zdravstveni problemi, pa pandemija koja je u sekundi zaustavila cijelu estradu, to su jedni od glavnih razloga naše stanke.
Što ste radili u protekle 4 godine, je li vrijeme provedeno bez koncerta utrošeno u kreativnu stanku, Baruni su u tom periodu ostali i bez svog vjernog bubnjara?
Nažalost, ostali smo bez našeg dragog Ajze, prije svega prijatelja i bubnjara. Bio je to još jedan šok za sve nas, jer se sve nekako iznenadno dogodilo. I danas se prisjećamo svih lijepih trenutaka koje smo proživjeli zajedno, svih dobrih svirki i druženja. Ostat će to zauvijek u nama. Osim toga, znamo da se zbog pandemije COVID-19 cijela estrada zaustavila, koncerti su nestali. Sve što je bilo dogovoreno još tamo u proljeće 2020. godine otkazalo se ili je odgođeno za bolje dane. Ja se, osobno, bavim i menadžerstvom već 15-16 godina, pa sam tako imao i dosta dogovorenih koncerata za druge naše kolege s estrade i sve je to bilo otkazano ili odgođeno. Evo, baš ove godine u lipnju održat će se jedan koncert u Oklaju, kojega sam bio dogovorio još 2020. godine. Znači, 3 godine kasnije. Mi smo svi imali neke svoje poslove s kojima se bavimo, pa smo se samo nešto više posvetili tome. Ali sada je vrijeme za nastavak Baruna.
Od kuda poriv za ponovno okupljanje benda?
Tijekom ovih godina, kako nismo baš svirali, dosta sam putovao zbog mog drugog privatnog posla kojeg vodim (prodajom ekoloških sredstava za čišćenje i odmašćivanje i uklanjanje grafita), susretao sam mnogo ljudi na tim sastancima i putovanjima koji su me pitali za Barune. Gdje ste? Ajmo Baruni! Falite nam! To su bile najčešće riječi koje sam slušao, pa do onih koji su se prisjećali naših koncerata i nastupa. Sve skupa vodilo je do ovog okupljanja i traženja novog bubnjara. Tako nam se nedavno pridružio Mladen Palenkaš, vrhunski bubnjar sa dugogodišnjim iskustvom, koji nam je donio i dodatnu energiju i zanos. Brzo se uklopio u ekipu i uvježbali smo naš repertoar, kojeg smo usput i pojačali s nekim našim starim pjesmama, koje smo nekada prije malo rjeđe izvodili.
Foto: Milo Ostović
Ostajete vjerni glazbenom izričaju koji vas je pratio kroz karijeru ili slijedi zaokret?
Baruni su bend kojeg sam osnovao još 1991. godine, a baš ove godine je punih 30 godina otkad nosimo ime Baruni. Kroz cijeli taj period izrasli smo u pravu instituciju. Od tamburaša koji su svirali privatne proslave još tamo početkom 90-ih, pa do benda koji ima svoje koncerte i pred 40-50 tisuća ljudi. Tako se i naš glazbeni put gradio i nadograđivao. Danas smo pravi POP-bend, koji u svojim tekstovima ima angažiranije poruke od mnogih rock bendova. Što se nastavka tiče, mislim da uvijek ima prostora za napredak i razvoj, trendovi se mijenjaju i treba slušati što drugi rade, ali treba uvijek ostati na neki način svoj i prepoznatljiv. Znači, Barune u budućnosti vidim i sa nekim novim ljubavnim pjesmama, ali i sa angažiranim stvarima u kojima ćemo znati reagirati na događaje oko nas. Tako su nekad nastale i pjesme: „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“, „Plava balada“, „Kada Sava krene prema Brodu“, „Monika“, „Marisol“, „Ća bi, ća bi Abu Dabi“, „Hrvatski ratnik“ i mnoge druge.
Četiri godine dugo je razdoblje, što se u tom periodu promijenilo na glazbenom nebu Hrvatske, vaša vjerna publika nije izgubila strpljenje, ili pak mislite suprotno ?
Što se nas i naše publike tiče nije se nešto puno promijenilo, samo je ta obostrana želja za druženjem i koncertima veća. Mislim da je ova stanka dovela do toga da se svi skupa malo više zažele Baruna, naših pjesama i koncerata. Danas, kad malo pratim što mladi vole i slušaju, uglavnom su to pjesme poput naših, pop, zabavno, pjesme koje imaju dušu. Takvih pjesama je sve manje, jer se radi instant glazba koja nema težinu i trajnu vrijednost. Mislim da je to uzrok i što nema baš nešto mladih zvijezda koje imaju svoje dobre pjesme s kojima se publika poistovjećuje. Srećem mnogo ljudi koji mi kažu kako su znali po cijele noći slušati naše pjesme i mnogo su suza prolili uz njih ili su pak feštali uz naše brže pjesme. Zadnjih godina napustilo nas je dosta velikih imena s estrade, od Olivera, Kiće Slabinca, Massima, Rajka Dujmića, Akija, pa evo ovih dana i Jasmin Stavros. Sve redom ljudi koji su ostavili veliki trag u hrvatskoj glazbi, imena koja će ostati zauvijek s nama kroz pjesme koje su ostavili. Pjevat će se te pjesme godinama. Na nama je da nastavimo svoj put, da radimo nove kvalitetne pjesme i da donosimo radost mnogima koji vole Barune, odnosno koji vole naše pjesme.
Miroslav Rus vaš je glazbeni otac, u njegov radionici sigurno se nešto pozitivno sprema ?
Istina, Rus je napisao gotovo sve naše pjesme. Veliki je autor, koji je gotovo nepresušan izvor ideja i tekstova. Pokazao je to, ne samo kroz Barune, nego i kroz mnoge estradne zvijezde s kojima je surađivao, a mnogima od njih je također napravio neke od najpopularnijih pjesama. Kao i svaki izvođač i mi razmišljamo o novim pjesmama, no mislim da ne trebamo žuriti, jer imamo dovoljno pjesama za održati koncerte, a bolje je napraviti nešto kvalitetno, nego tek tako na brzinu. Baruni su bend koji ima svoju trajnost i posebnost. Publika nas prepoznaje. Prošli smo dobar dio svijeta i svugdje imamo brojnu publiku koja rado dođe na naše koncerte. Imamo im što ponuditi.
Sport je odigrao vrlo bitnu ulogu u vašoj karijeri?
U biti mi smo samo popratili sportske uspjehe naših najboljih sportaša kako bismo im odali počast pjesmom. Sve je počelo ’98. nakon četvrtfinala s Njemačkom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Nije tada bilo prave navijačke pjesme i mi smo je napravili doslovno preko noći. „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak Svijeta“ postala je prava sportska i navijačka himna već na prvo emitiranje. Kako su dalje zaredali razni sportski uspjesi u drugim sportovima tako smo mi samo prilagodili verziju da bi na kraju snimili i univerzalnu verziju koja je aktualna za sve sportove. Da, ta pjesma nas je dodatno podigla iako smo već i do tada imali nekoliko aktualnih hitova i bili dosta poznati.
Foto: Milo Ostović
Nema imperativa svakodnevnih svirki, no koja su očekivanja od povratka na scenu?
Koncerti se dogovaraju, radi se plan ljetnih nastupa i čim se to sve posloži objavit ćemo. Interes za našim koncertima je veliki, čak toliko da je i nas iznenadilo. Bit će lijepo stati ponovo pred publiku i zapjevati zajedno sa njom. To hrani našu dušu i daje nam energiju i novu motivaciju za dalje. Jako se veselimo novim koncertima i susretima sa publikom – zaključio je Danijel Banić, frontmen zagrebačkih Baruna.
Nema sumnje da je povratak Baruna na scenu velika stvar za hrvatsku glazbu, jer njihove pjesme imaju poruku, moć i veliku dimenziju, pa će tako sigurno biti i s povratničkim albumom, a oni sami mnogobrojnu publiku koja se sada dobro zaželjela novih koncerata Baruna.
