Velika Britanija i Palestinci imaju dugu i osobitu zajedničku prošlost i to davno prije Tonyja Blaira. Godine 1922. i nakon raspada Osmanskog carstva, London je od Društva naroda dobio mandat da upravlja Palestinom. Još ranije, u „Balfourovoj deklaraciji“, Britanci su obećali da će Židovima iz cijelog svijeta ondje „stvoriti domovinu“. Uslijedilo je povećano doseljavanje Židova u Palestinu, a time i do sve većih napetosti između židovskog i arapskog stanovništva, piše Deutsche Welle.
Razlike su postale još veće u Drugom svjetskom ratu: dok je veliki jeruzalemski muftija al Hussein bio veliki prijatelj i obožavatelj Hitlera, Židovi su se masovno javljali i u britansku vojsku kako bi se borili protiv nacista. Nakon rata su tako u njihovu pradavnu domovinu došli i iskusni židovski veterani, a kad Britanci više nisu mogli obuzdati sukobe, 1947. su vratili mandat Ujedinjenim narodima.
UN je potom predložio plan prema kojem bi se zemlja podijelila na židovsku i arapsku državu. No Arapi su se osjećali teško zakinuti – i tako je 1948. osnovana samo židovska država: Izrael. Ostalo je povijest.
Kritike zbog Blairove uloge
Sve se to, naravno, dogodilo davno prije Blairovog doba - on je tek rođen 1953. Ipak, bivši britanski premijer mogao bi ponovno preuzeti neku vrstu upravnog mandata u regiji, barem po planovima Donalda Trumpa. Američki predsjednik početkom je proteklog tjedna predstavio plan od 20 točaka kojim bi se trebao okončati rat u Pojasu Gaze koji traje već dvije godine.
Nakon puštanja taoca, prekida napada Izraela na Gazu, ali i nakon razoružanja terorističke skupine Hamas, Gaza bi se trebala obnoviti, a u prijelaznom razdoblju njome bi upravljala vlada tehničkih stručnjaka – pod nadzorom međunarodnog tijela koje bi se zvalo „Odbor za mir“. Tim bi tijelom predsjedao osobno Trump, dok bi Blair mogao imati istaknutu ulogu – što je izazvalo oštre kritike i u regiji i izvan nje.
Palestinski političar i borac za ljudska prava Mohammad Štajjeh izjavio je za CNN da bi „bilo bolje da ostane u svojoj zemlji i pusti Palestince da sami upravljaju sobom (...) umjesto da nas opet podvrgava kolonijalnoj vlasti“. Još izravnija bila je posebna izvjestiteljica UN-a za palestinska područja Francesca Albanese: „Tony Blair? Ni slučajno!“, napisala je na X-u. „Ruke dalje od Palestine!“ – i dodala: „Možda bismo se trebali naći u Den Haagu?“
"Bushov pudl"
Albanese je time aludirala na najmračniju mrlju u Blairovu političkom životopisu: na njegovu ulogu u ratu u Iraku 2003. godine. Prije toga Blair je bio vrlo uspješan i popularan političar. Nakon pobjede na izborima 1997., postao je laburistički premijer s najdužim stažem u povijesti zemlje.
Sporazum na Veliki petak koji je i on pomogao dogovoriti, bio je prekretnica u dugom sukobu u Sjevernoj Irskoj. No nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. u New Yorku, Blair je gotovo bezuvjetno stao uz tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha u „ratu protiv terora“. To mu je donijelo žestoke kritike: oporba ga je čak pogrdno zvala „Bushov pudl“.
Dvije godine kasnije, zajedno s Bushom, krenuo je u rat u Iraku, opravdavajući ga tvrdnjom daSadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje i da ga treba zaustaviti. Ta je tvrdnja se kasnije pokazala kao lažna.
Istražno povjerenstvo pod vodstvom Sir Johna Chilcota, koje je britanska vlada osnovala radi ispitivanja uloge zemlje u ratu u Iraku, donijelo je 13 godina kasnije porazan zaključak: obavještajni izvještaji o navodnom oružju trebali su biti provjereni, a rat se nije smio voditi. Blair je, osim toga, poslao britanske vojnike u Irak loše pripremljene i bez ikakvog plana za razdoblje nakon rata. Morao se godinama braniti od optužbi da je „ratni zločinac“. Chilcotov izvještaj nije išao tako daleko, ali je ipak teško opteretio Blairovu političku ostavštinu.
Blair na čelu "kvarteta" za Bliski istok
Unatoč svemu, Blair je ostao politički aktivan u regiji. Samo dan nakon što je 2007. dao ostavku na mjesto premijera, imenovan je posebnim izaslanikom bliskoistočnog kvarteta.
Taj je kvartet – koji su činili SAD, Rusija, EU i UN – trebao posredovati između Izraelaca i Palestinaca. No i u toj je ulozi Blair sve više izazivao kritike, među ostalim i zato što je paralelno razvijao brojne privatne poslovne interese na Bliskom istoku. Dužnost je obnašao osam godina, ali bez značajnih pomaka.
Palestinci su ga optuživali kako se sve više priklanja Izraelu. „Drago nam je da odlazi. Trebao je otići već odavno“, rekao je 2015. tadašnji palestinski pregovarač Mohammad Štajjeh. „Nije učinio ništa za palestinsku stvar, nego ga je Izrael koristio kako bi opravdavao okupaciju i politiku naseljavanja.“
Institut Tonyja Blaira i sumnjive veze
Tony Blair potom je nastavio poslovno djelovati i 2016. osnovao Institut Tonyja Blaira za globalne promjene (TBI). Putem njega je savjetovao, među ostalima, ruandskog predsjednika Paula Kagamea i saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana.
Navodno su djelatnici TBI-ja, zajedno s izraelskim poduzetnicima, radili i na planu obnove Gaze nakon rata – što institut poriče. Taj je plan, između ostalog, predviđao „Trump Rivieru“ i industrijsku zonu nazvanu po Elonu Musku. U veljači 2025. Donald Trump je objavio video generiran umjetnom inteligencijom koji je prikazivao tu viziju i time izazvao val ogorčenja.
Takvi planovi vjerojatno više neće biti presudni ako Blair doista preuzme novu funkciju. U svojoj izjavi rekao je samo da Trumpov „hrabar i promišljen“ plan nudi „najbolju priliku“ da se okonča rat u Pojasu Gaze. Hoće li u tome doista i osobno sudjelovati, Blair zasad nije komentirao.
Screenshot Youtube
