Pepelnicom započinje četrdesetodnevna priprava za najveću kršćansku svetkovinu – Uskrs. Prikladno je posvijestiti se kako je korizma vrijeme priprave za nešto, ona smjera prema nečemu; ona, drugim riječima, nije smisao sebi samoj te stoga i pokorničke vježbe molitve, posta i pokore na koje su pozvani vjernici nisu smisao sebi samima. Značenje korizme i njezina uloga vjerničkom životu treba se iščitavati samo i jedino kroz Uskrs i tri dana koja mu prethode (Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota) u kojem se spominjemo Isusove muke smrti i Uskrsnuća.
Na Pepelnicu se događa jedan čudni obred. Čela vjernika se pepele uz riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i u da ćeš se u prah vratiti“, koje u svijest prizivaju spoznaju da je život na zemlji prolazan. Čovjek vjernik svojevoljno pristaje da mu netko glavu posipa prašinom i pepelom. Prisjetimo se kako smo osjetljivi ako nas netko uprlja kakvom riječju, nekom nespretnom gestom ili kako smo upravo bijesni kad nas neki nepažljivi vozač po kišnom vremenu poškropi prljavom vodom iz malih lokvi na cesti. Sjetimo se kako ne dopuštamo da nam netko baca prašinu u oči ili po nama. Budno pazimo da nam ne padne kruna s glave. A u ovom obredu to dopuštamo. Apsurdno možemo reći, ali znakovito i bremenito porukom. Posipljući se pepelom priznajemo svoju grješnost, slabost i krhkost. Priznajemo javno kako smo svi mi u životu griješili i činili ono što nas od Boga i bližnjega udaljava. To priznanje jest početak našega obraćenja.
Tu simboliku pepeljenja prati isto tako snažna i jasna Isusova riječ s obzirom na pravi stav Isusova učenika pred Bogom. „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“ (Mt 6,1) Taj se stav očituje u novom načinu dijeljenja milostinje, u drukčijem prakticiranju propisanih molitvi i u novom shvaćanju posta u odnosu na ono kako su to učili židovski rabini Isusovog vremena. U čemu je ta novost? Ponajprije u tome da Isusov učenik prizna Božju svetost i da to čini iz nečistijih pobuda, da se samo Bogu svidi i da samo od njega očekuje priznaje, a ne i od ljudi.
Milostinju mogu pretvoriti u samohvalu i duhovnu oholost. Molitvu mogu staviti u službu samopokazivanja, a postom se mogu truditi oko svoga društvenoga statusa. Svaka od ovih pokorničkih vježbi traži trud i pozornost.Kako da to izbjegnem? Jedino tako da ostanem u skrovitosti. Na isti način kako je Bog ostao u skrovitosti kad me je stvarao i nakon što me stvorio. Meni je u mom životu toliko skriven da mogu živjeti kao da ga nema. Trebam „nestati“ iz svoje milostinje onako koje je Bog nestao iz vidljivosti u životu svojih stvorenja. Time će milostinja biti čista, ja skriven, a onaj komu je udijeljena zaštićen i slobodan (od moga posjedovanja). Milostinja bez moga potpisa. Naše djelo oslobođeno od nas. Mijenjati svoj pogled prema drugima, tražeći komu mogu život učiniti lakšim. Dopustiti da se Božje milosrđe posluži mojim džepom i mojim vremenom. Imati u svome srcu mjesta za drugoga, nepozvanoga, nepoznatog. Imati u svom kalendaru vremena za tuđinca i prosjaka, za udovicu i umirovljenika.
Slično je i s molitvom. I ona se može pretvoriti u borbu za ugledom. U trenu se molitva od odnosa s Bogom pretvori u nadmetanje s drugima. Molimo i hoćemo svoju plaću. Odmah. Na vidljiv način. Ako ne u uslišanju molitve onda u tuđim udivljenim pogledima. Privlačnije nam je vidljivo pred ljudima nego skrivenost pred Ocem.
I post ima svoje poteškoće. Nije lagan. Pokazivati na licu težinu posta znači truditi se izazivati sućut u tuđim pogledima. Sućut i udivljenost. Tko posti lako upadne u napast da post naplati ljudskom pozornošću. Nemojmo samo reći: dovoljan je duh, duhovno ću postiti i to je dovoljno. Tko tako kaže samo potvrđuje da uopće ne njeguje duh. Kršćanstvo je inkarnacijska religija, religija tijela – puti. Duh ne može rasti ako tijelo ne oblikujemo postom. I to ne samo postom od hrane. Postoji post od televizora, interneta, pića, post od osoba koji nas posjeduju ili mi njih želimo posjedovati.
Korizma, dakle, nije vrijeme činjenja djela pokore, nego ona je vrijeme one unutarnje promjene koju nazivamo obraćenje. Djela, pak, pokore samo su vanjski znak te naše unutarnje, skrovite promjene srca. Zbog toga korizma počinje priznanjem. Na Pepelnicu, posipljući se pepelom kako su nekoć u Crkvi otaca činili javni pokornici, priznajemo svoju grešnost, slabost i krhkost. Zbog toga svaka korizma je velika prilika za religioznu i ljudsku obnovu. Iskoristimo ovu priliku na dobro bližnjih i sebe.
