Damir Plavšić vukovarski je branitelj, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan. O Domovinskom ratu napisao je tri knjige, a prema svojoj knjizi ‘Bitka za Vukovar’, režirao je istoimenu predstavu te sa suborcem, kasnije i glazbeno scenski spektakl 'Plamen Vukovarskog svjetla'
Trideset i jednu godinu kasnije s nama je kao svjedočanstvo jednog vremena, podijelio ulomak iz svoje neobjavljene knjige 'Bitka za Vukovar, tri dana u paklu rata'.
…Prestankom padanja granata ostajemo još nekih desetak minuta svatko u svojim mislima a onda nas iz letargije naglo izbacuje zvuk jurećeg automobila koji se uz škripu guma zaustavlja ispred naše kuće. Mi muškarci odmah skačemo na noge i radoznalo izlazimo vani, a na cesti naslonjen na crveni automobil pripaljuje cigaretu naš suborac. Automobil je tamno crveni Yugo 45 koral s troja vrata koji izgleda očajno, odvaljen mu je prednji desni blatobran, nema desnog svjetla a od sudara su spigane i desna strana haube i vrata. Auto nema prozore na desnoj strani, vjetrobransko staklo je napuklo, izgreban je dubokim linijama kao da se provlačio kroz nekakvu metalnu ogradu. Gume su izlizane ali još stabilno stoje na svojim mjestima, dok je na lijevoj strani vidljivo desetak nepravilnih rupa koje su napravili geleri minobacačke granate.
Po izlasku iz kuće pozdravljamo ga klimanjem glavom, osmijehom i rukom, a on odmah pogleda prema Franku i meni pa mirnim i tihim glasom kaže: “Idemo momci, prestalo je granatiranje pa trebamo iskoristiti njihovu stanku za doručak i probiti se do bolnice“. Prije će biti da im počinje marenda jer je već blizu deset sati, govorim i pokušavam desnom rukom spustiti vozačev naslonjač kako bih sjeo u stražnji dio auta. Vidjevši da mi ne ide, suborac se nasmiješi, blago me odgurne i od drugog pokušaja, trzajući, uspijeva spustiti naslonjač svog sjedala. Ulazim u auto i sjedam na hrpu suhih krpa zamrljanih krvlju i prljavštinom a Franko obilazi auto te pokušava otvoriti vrata na suvozačevom mjestu, suborac se opet nasmiješi, uspravi svoj naslonjač pa ode do Franka, nogom udari u podnožje izvitoperenih vrata i kaže: “Izvolite, sada možete otvoriti vrata“. Franko prima bravu, otvora vrata ali sada bez problema, sjeda na svoje sjedalo a suborac zatvora vrata i udari ih nogom u donji dio pa kaže: “sada su zatvorena kako treba“. Pozdravljamo se sa očevima a suborac sjeda na svoje mjesto, zatvara svoja vrata, pali automobil, polukružno ga okreće i onda punim gasom uz škripu guma napušta prostor ispred naše kuće. Gledam Franka kako se grčevito svojom neozlijeđenom rukom drži za rukohvat na vratima jer ovaj divlja i punim gasom, kao na kakvom reliju, izbjegava mnoštvo rupa na cesti koje su izrovale granate na našem položaju.
Vukovar Robert Janić i Damir Plavšić dvojac koji je uništio prvi tenk u bitki za Vukovar, Autor Nenad Barinić
Izlazimo iz našeg naselja i pred nama se pruža duga ravna cesta, “Prvomajska ulica“ koja vodi od “Minimarketa“ prema “Drvenoj pijaci“ pa naš vozač još jače stišće po gasu. Podižem koljena i njima stišćem vozačevo sjedalo, stražnjicu sam utisnuo u sjedalo, leđima sam se podupro u naslonjač a sa desnom rukom se držim za rub sjedala očekujući u najmanju ruku prevrtanje ili uletavanje u neku od stotina rupa na cesti. Franko se u jednom trenutku naglo okreće prema meni i kada me ugledao ovako stisnutog razvukao je svoje lice u veliki osmijeh pa me upita: “Plavi, znaš li ti zašto sam ja sjeo naprijed?“. Odgovaram mu da ne znam, a on odmah nastavlja: “Zato što auto nema stražnja vrata, pa ako nas pokupi granata i zapali auto ili ako uletimo u neku rupetinu ja mogu otvoriti vrata i izaći, a ti ne možeš“. Završio je i počeo se smijati duboko i od srca a u smijanju mu se pridružuje i naš vozač koji i dalje divlja po cesti ne smanjujući brzinu, ni sada kada se spuštamo niz strmu ulicu prema rijeci Vuki. Vozač se odjednom prestaje smijati, pogleda Franka i ozbiljnim glasom kaže: “Franko nemoj zafrkavati Plavoga, ako nas pokupi granata ni ti ne možeš izaći iz auta jer su tvoja vrata zaglavljena udarcem moje noge i mogu se otvoriti samo izvana“. Završio je rečenicu i smije se tako duboko da se jednom rukom pridržava za trbuh a drugom za volan kružeći lijevo, desno u punoj brzini izbjegavajući rupe na cesti.
Franko se uozbiljio i šutke promatra apokaliptične prizore napola porušenih kuća koji nas okružuju a vozač upravo skreće na ulicu koja vodi preko mosta na rijeci Vuki, zaustavlja auto dvjestotinjak metara ispred mosta, gasi motor i osluškuje gdje padaju granate a onda pali motor, nekoliko ga puta isturira u leru a onda velikom brzinom gotovo leti preko mosta. Kada smo već bili pred kraj mosta, po njemu počinju pucati trocijevcima sa druge obale Dunava, iz Vojvodine, a kako smo zbog brze vožnje umakli trocijevcima odmah započinju minobacačkim granatama pogađati prostor između mosta i tržnice u smjeru našeg kretanja. Vozač vozi punim gasom a ja gledam kako iza nas uz cestu padaju granate i u zrak se dižu oblaci dima i prašine, a onda odjednom, već u sljedećem trenutku granate počinju padati stotinjak metara ispred nas. Vozač naglo usporava vožnju i skreće autom u sporednu ulicu, parkira ga iza jedne katnice i gasi motor. “Što je sada?“ pitam vozača a on mi odmah smirenim glasom odgovara: “Plavi, vidjeli su nas s one strane Dunava kako prelazimo most, pa su nas pokušali izbušiti trocijevcima, a kada su vidjeli da smo prošli ispalili su nekoliko minobacačkih po njihovoj procjeni gdje bi auto mogao biti u tome trenutku, a sada nastavljaju tući dužinom ceste prema bolnici, pa smo stali dok ne prestanu“. Čujemo kako se detonacije udaljavaju od nas i idu prema bolnici a onda vozač nestrpljivo pali automobil i polaganom vožnjom vozi prema dvorcu grofa Eltza a onda opet dodaje gas i za nekoliko minuta stižemo u krug Vukovarske bolnice.
Kako prolazimo kroz bolničku kapiju vidimo eksplozije granata po bolničkoj zgradi ali to našeg vozača ne sputava da dobrim manevrima doveze auto do ulaza u hitnu službu, koja se nalazi ispred podrumskog dijela bolnice. Vozač naglo koči i auto se zaustavlja uz zid bolnice desetak metara iza ulaza a onda hitro iskače iz auta, podiže naslonjač svoga sjedala da ja mogu izaći, trči oko auta, nogom nekoliko puta udara u podnožje pa otvara Frankova vrata a onda svi zajedno trkom ulazimo u zaklon, iza nekoliko redova naslaganih bijelih vreća ispunjenim pijeskom postavljenih ispred ulaza u podrum bolnice. Polako se probijamo hodnikom zakrčenim ljudima koji zamotanih glava i drugih dijelova tijela, sa bijelim gipsevima na rukama i nogama iz kojih vire fiksatori, zagrnuti raznobojnim bolničkim ogrtačima, stoje naslonjeni o svoje štake ili na zid i puše cigarete. Zbog granatiranja bolnice ne mogu izaći na zrak ispred ulaza pa stoje ovdje pokušavajući uvlačenjem duhanskog dima duboko u pluća zadovoljiti tjelesnu potrebu za nikotinom i tako se barem malo opustiti da lakše mogu izdržati u ovoj sumornoj atmosferi koja vlada u podrumu i olakšati si bolove. Jučer, 16. listopada, poginula su naša dva zapovjednika i heroja, Blago Zadro i Alfred Hill, pa se tuga zbog ove strašne tragedije vidi na licima i ranjenika i bolničkog osoblja…
„…“Jeste li gotovi? Idemo na položaj?“ Kimnuo sam glavom a on u trenu ustaje i ispred nas kreće kroz hodnik, zaustavljamo se ispred izlaza iz bolničkog podruma, osluškujemo detonacije granata procjenjujući koji je dio grada pod napadom a kako je oko bolnice tiho, vozač samo mahne rukom da ga pratimo i potrči prema našem automobilu. Franko trči za njim a ja umjesto trčanja skakućem na desnoj nozi zbog bolova u lijevoj ali kako je naš automobil udaljen svega desetak metara od ulaza, dok sam ja doskakutao vozač je već obišao Yuga i pregledao stanje guma, uz udarac noge otvorio je vrata Franku a onda je i mene dočekao sa otvorenim vratima i spuštenim naslonjačem sjedala. Uvlačim se na stražnje sjedalo a uz pomoć desne ruke savijam lijevu u koljenu, vozač uspravlja naslonjač sjedala pa odlazi na drugu stranu, zatvara Frankova vrata, udara ih nogom a onda obiđe auto, sjeda na svoje mjesto i pali automobil. Podiže lakat desne ruke, naslanja ga na naslonjač svoga sjedala, okreće svoju glavu kako bi vidio vozit unazad i stisne gas, auto poleti toliko naglo da sam refleksno okrenuo i svoju glavu prema stražnjem staklu očekujući siguran sudar ali vozač akrobatskom vožnjom pod punim gasom izbjegava olupine automobila i uništena kola hitne pomoći i već za nekoliko sekundi stiže pored južnog zida bolnice. Hitro okreće glavu prema naprijed, auto ispravlja u smjeru izlaza a onda punim gasom izlazi iz kruga bolnice i nastavlja vožnju prema dvorcu grofa Eltza. Vozi toliko brzo da svi šutimo i s nevjericom promatramo olupine automobila pored ceste i rupe od granata po cesti očekujući da ćemo se ili zabiti u neku olupinu ili uletjeti u rupu. Ispred dvorca naglo skreće u ulicu gdje se nalazi atomsko sklonište iz kojeg obranu grada vode naš zapovjednik i njegov zamjenik, “veliki i mali Jastreb“, lijevom rukom mahne stražaru koji je krenuo prema dvorištu ne bi li vidio auto koji uz škripu guma skreće u ulicu, stražar mu odmahuje rukom a mi već za tridesetak sekundi skrećemo na cestu koja vodi do mosta na rijeci Vuki. Mimoilazimo se s automobilom koji iz sporedne ulice polako uz škripu i tutnjavu vozi prema bolnici, naš vozač u trenu podiže obje ruke s volana i nekoliko puta mahne glavom lijevo desno a to je zapravo pitanje za vozača drugog auta zašto vozi ovako sporo. Drugi je vozač shvatio pitanje pa desnom rukom pokazuje u smjeru stražnje desne gume koje više nema a umjesto nje vide se samo užarene iskre koje sijevaju u dodiru felge s asfaltom. Naš vozač usporava jer je u jednom trenu vjetar okrenuo smjer i na cestu nanosi gusti bijelo sivi dim koji suklja iz jedne kuće pored ceste, “fosforna granata“ kazao je i zaustavio automobil uz rub ceste. Kroz glavu mi prolaze informacije o “Bijelom fosforu“ koji je zapaljiv u dodiru sa zrakom a sjećam se da su naši neprijatelji još prije početka rata po Dalmaciji izazivali velike šumske požare. U limenku bi ulili malo vode a potom su u nju stavili malo fosfora dok bi iznad limenke naslagali suhe grančice a kada bi voda isparila tada bi se fosfor zapalio i izazvao požar a oni koji su postavljali fosfor u trenutku zapaljenja već su bili udaljeni nekoliko stotina kilometara. Na Vukovar često ispaljuju fosforne granate najčešće zbog paljenja kuća a ponekad ih koriste kada točno ne mogu odrediti gdje padaju njihove granate pa gusti bijeli dim fosfornih granata služi za korekciju topničke vatre.
Damir Plavšić u Vukovaru, kolovoz 1991., Foto: Damir Plavšić
Promatramo kako ogroman plamen guta lijepu katnicu a iz krova i svih prozora na katu suklja gusti sivo bijeli dim kojega vjetar odmah iznad krova, kao nekakvom velikom rukom spušta na cestu. Iz dvorišta jedne kuće na drugoj strani ulice istrčavaju dva starija čovjeka koji u svakoj ruci nose po jedan bijeli kanistar sa vodom a onda trčeći stazom uz kuće ubrzo nestaju u dimu. Šutimo i gledamo u gusti dim, ne padaju granate na ovaj dio grada, svatko je udubljen u svoje misli a u trenutku kada je vjetar počeo razrjeđivati dim u daljini opet vidimo ovu dvojicu kako upravo pretrčavaju cestu i trče u pravcu autobusnog kolodvora i dalje do atomskog skloništa na “Olajnici“. Kako je vjetar u jednom trenutku jače zapuhao i promijenio smjer, prolomio se glasan zvuk padanja dijela krova koji se poput lavine, noseći sa sobom i bočni zid kata kuće, samo stropoštao na stazu i otkrio unutrašnjost kata kuće koji je crn poput ugljena.
Čujemo kako se velikom brzinom iz suprotnog smjera približava još jedan automobil a naš vozač počinje negodovati: “Sada će nas zasuti granatama“, hitro pali motor, dodaje gas i već leti cestom kroz dim. Mimoilazimo se sa drugim automobilom pored Vukovarske tržnice ali ovoga puta nema pozdrava jer je vozač bijesan i želi stići do mosta prije nego počnu granatirati ovaj dio grada. U trenutku kada smo već na polovici mosta počinju padati granate po cesti koja vodi prema bolnici a mi letimo preko mosta toliko brzo da trocijevac ne uspijeva ispaliti niti jedan metak. Naš vozač odmah iza mosta skreće desno, vozi uz rijeku Vuku pa onda uzbrdo prema “Drvenoj pijaci“ a nas dvojica se zbog njegove mahnite vožnje i dalje rukama čvrsto držimo za unutrašnjost automobila. Baš u trenutku kada stižemo ispred “Drvene pijace“ čujemo kratke fijuke a onda odmah i eksplozije granata koje padaju pedesetak metara iza nas. Na svu sreću neprijateljski topnici nisu računali na ludu vožnju našeg vozača koji i dalje drži nogu na gasu i smješka se vjerujući da ih je nasamario. U trenutku kada se već uspinjemo na “Švapsko brdo“ jedna granata pada tridesetak metara iza nas a jedan od gelera kida debelu granu lipovog drveta pored kojega upravo vozimo, grana pada na našu stranu ceste a vozač prenaglo okreće volan kako bi ju izbjegao i lijevim kotačem zahvaća rub rupe na cesti. Automobil se počeo zakretati kao da ćemo se prevrnuti ali vozač u sekundi otpušta gas i zakreće volan na suprotnu stranu te se uzdiže sa sjedala i naginje na Frankovu stranu, automobil se u sekundi vraća na cestu a vozač kao da se ništa nije dogodilo, šutke nastavlja brzu vožnju “Prvomajskom“ ulicom prema našem položaju.
Kroz nekoliko minuta stižemo ispred kuće gdje nas je i pokupio, zaustavlja automobil, izlazi te diže naslonjač svoga sjedala kako bih mogao izaći a onda uz udaranje nogom otvara i Frankova vrata, mi izlazimo a on se stražnjicom naslanja na haubu, polako vadi svoju kutiju cigareta, pripaljuje ju šibicom a onda ju stavi u usta pa povuče toliko jako da tijekom udisaja sagorijeva četvrtina cigarete, zatvara oči a onda duboko i dugo izdiše dim iz pluća. Otvara oči pa tek onda po jednu cigaretu nudi i nama, pripaljuje nam šibicom i kaže: “Ovo je danas dobro prošlo ali pitanje je dana kada će i mene sustići jedna od njihovih granata“, uvlači dim, duboko izdahne i kaže: “Dobro momci, ako ovaj auto preživi dolazim po vas opet za dva dana, a sada idem na svoj položaj“…
