Grad Poundbury možda se nalazi tri sata južno od Londona, ali estetski se čini kao da je stoljećima udaljen od guste, moderne britanske prijestolnice.
Kako piše Politico, ulice eksperimentalnog naselja obrubljene su neobičnim, ali elegantnim kućama od opeke, viktorijanskim terasastim kućama i nejasno gotičkim kućicama. Iza njih nalaze se gradske kuće u regentskom stilu, vile i trg kojim dominira nešto što izgleda kao minijaturna verzija Buckinghamske palače.
Na prvi pogled, mjesto se čini velebno i poznato, ali dok lutate od jednog arhitektonskog detalja do drugog, neobično, povijesno selo djeluje zabrinjavajuće lažno.
Zato što to i je. Prije 1993. ovaj kišni, vjetroviti kutak Dorseta bio je samo poljoprivredno zemljište, ali posljednjih 30 godina princ Charles, uskoro kralj Charles III., koristio ga je za izgradnju fizičkog prikaza onoga za što on misli kako bi britanske zajednice trebale izgledati.
Lako je odbaciti Poundbury kao još jedan ekscentrični projekt kojeg je zagovarao Charles, koji je također pokrenuo marku organske hrane i kontroverznu dobrotvornu udrugu kako bi progurao alternativnu medicinu tijekom dugih desetljeća koje je proveo čekajući da naslijedi prijestolje.
Ali uzorno selo je posjetnica za idealiziranu viziju novog kralja o njegovoj zemlji, onu koja se nevjerojatno dobro podudara s onom Britanije nakon Brexita.
Tijekom 1980-ih, tadašnji princ odlučio je raskinuti s majčinom glasovitom diskrecijom i oblikovati vlastitu javnu osobu komentirajući društvena pitanja, što je pristup za koji se nadao kako će približiti monarhiju javnosti.
Jedna od tema koje se uhvatio bila je pošast moderne arhitekture, za koju Charles vjeruje da je "depersonalizirala i obezličila" britanska mjesta, ispunivši ih izgrađenim okolišem koji ne odražava "građanske vrline kao što su ljubaznost, obzirnost i lijepo ponašanje.”
Godinama je Charles koristio javne nastupe kako bi se protivio brutalističkim zgradama poput londonskog Nacionalnog kazališta, ismijavajući ih jer izgledaju kao "nuklearna elektrana", kritizirao "neublaženu katastrofu" i gradsko središte Birminghama prepuno betona i ismijavao nejasno skandinavsku Britansku knjižnicu sjedište, koje je nazvao "mračnom zbirkom šupa koje traže neko simboličko značenje".
Arhitektonski krugovi s druge strane ismijavali su prinčevu oholost, ističući da Charles nije imao formalno obrazovanje u arhitekturi i urbanizmu te da je samo neka nasumična kraljevska ograda protiv modernog svijeta.
Poundbury, Foto: Shutterstock
No umjesto da ga njihovi prijekori uplaše, Charles je objavio 1989. "Viziju Britanije", svoj manifest/knjigu za kavu/specijalni hit u kojem se zalagao za male, lijepe zajednice prilagođene pješacima.
Iste godine odlučio je krenuti korak dalje dalje s Poundburyjem, produžetkom tržnice Dorchester, koji je princ namjeravao razviti kako bi pokazao svijetu kako se provodi urbanizam.
Izgradnjom modela sela na zemljištu u vlasništvu Vojvodstva Cornwalla, privatnog imanja koje je kontrolirao najstariji preživjeli sin engleskog monarha od 1337., Charles je mogao provoditi strogu kontrolu nad njegovim dizajnom i osigurati da bude u skladu s njegovom vizijom urbanog života.
Pravila, pravila, pravila
Simon Standish i njegova supruga jedni su od stanovnika sela za koje priznaju kako ih je privuklo arhitekturom, sigurnom zajednicom i željom da naprave nešto potpuno drugačije sa svojim životima.
Standish, koji je član udruge stanovnika Love Poundburyja, kaže da ne žali zbog preseljenja, ali priznaje da postoje čudni aspekti života, posebno u odnosu na Vojvodstvo Cornwall, koje ima ogromnu kontrolu nad svime. Tako su primjerice estetski elementi s pravno obvezujućim elementima uključeni u kupoprodajne ugovore za nekretnine u selu.
"Morate raditi s ovlaštenim lokalnim graditeljima i kada je zgrada gotova, Vojvodstvo je mora doći pregledati i potpisati", rekao je Standish.
Standish priznaje da je strogost potrebna kako bi se održala ljepota sela, ali dovodi u pitanje neučinkovite dizajnerske odluke.
"Charles ne želi nered, tako da u Poundburyju nema otvorenih znakova: moraju biti diskretni", objasnio je. "To je zapravo problem za neke trgovine jer se zapravo ne može reći gdje su... Nešto će se morati promijeniti jer će u suprotnom jednostavno prestati s radom."
Standish je rekao da, iako su uske, krivudave ulice Poundburyja dizajnirane da odvrate od prebrze vožnje, nedostatak prometnih znakova u selu otežava provedbu dodatnih mjera.
Slično tome, Standish je rekao da je fiksacija na estetiku otežava Poundburyju da bude održivo mjesto kakvo je Charles zamislio i požalio se kako je Vojvodstvo sporo podržalo postavljanje solarnih panela u selu.
U priopćenju, Vojvodstvo je istaknulo kako je već odobrilo neke instalacije panela i naglasilo kako se svi domovi griju obnovljivim izvorima energije. Od ranih 2000-ih, grad se djelomično napaja obnovljivim plinom iz prvog britanskog postrojenja za anaerobnu digestiju biometana u mrežu, ali Standish je doveo u pitanje je li to doista znak održivosti u 2023. godini.
"Koliko zelen može biti Poundbury kada smo se prošle godine preselili u novoizgrađenu kuću s plinskim bojlerom?" rekao je.
Poundbury, Foto: Shutterstock
Zgrade prije ljudi
Šire gledano, Standish tvrdi kako selo nije uspjelo kvalitetno integrirati svojih više od 4200 stanovnika.
Dok hvali Charlesa za izgradnju značajne količine zgodnih kuća koje se ne razlikuju od onih u vlasništvu bogatih stanovnika, ustvrdio je da je malo truda uloženo u izgradnju istinski mješovite zajednice.
“Ljudi se zapravo ne druže u parkovima, a budući da većina domova nema prednje vrtove, ne komuniciraju baš ni na ulicama”, rekao je. “Možda u pubu, ali odlazak tamo košta.”
Udruga stanovnika kojoj Standish pripada pokušava to promijeniti eksperimentom participativne demokracije, u kojem se lokalno stanovništvo poziva da podijele svoje stavove o tome kako Poundbury učiniti boljim mjestom za život.
Do sada su mnogi sudionici iskoristili priliku požaliti se na odnos Vojvodstva prema njima, a jedan stanovnik koji je odlučio ostati anoniman sažeo ga je kao "polufeudalni".
U izjavi je glasnogovornik Vojvodstva osporio ovu karakterizaciju, tvrdeći da "održava redovit i produktivan dijalog s pojedincima i predstavničkim tijelima lokalne zajednice u Poundburyju kako bi se osigurao kontinuirani uspjeh zajednice za dobrobit svih."
William Whyte, profesor društvene i arhitektonske povijesti na St John's Collegeu u Oxfordu, usporedio je Poundbury s fantastičnim projektima kao što je Hameau de la Reine Marie Antoinette, uzorno rustikalno selo u kojem je kraljica mogla pobjeći od protokola Versaillesa i maskirati se kao seljanka.
Međutim, unatoč svom progresivnom urbanizmu, Whyte je rekao da postoji nešto izrazito Brexitovski u vezi s Charlesovim uzornim selom u njegovom pokušaju da "osudi stručnjake i elite arhitektonske profesije" dok promiče estetiku prožetu nostalgijom za britanskom prošlošću.
“Klasična arhitektura je, u svom porijeklu, arhitektura carstva, svjetske dominacije, radikalne nejednakosti”, rekao je Whyte. "Kada podupiremo ovu idealiziranu, povijesnu englesku arhitekturu, vrijedi se zapitati koja je druga arhitektura i koji ljudi su isključeni iz narativa."
Standish, koji je vodio kampanju protiv Brexita, priznao je da su mu ta pitanja bila na umu kad se doselio u selo.
Iako kaže da se na kraju našao u ugodnoj zajednici punoj ljudi sa zanimljivim podrijetlom, brine se da bi Poundbury mogao imati problema s preživljavanjem, te ističe velik udio stanovnika starijih od 65 godina.
"To je prekrasno mjesto temeljeno na romantičnoj predodžbi i nisam siguran kako će biti dugoročno", rekao je. “Ako se stvari ne promijene, tko će se doseliti ovamo? Vjerojatno više starijih ljudi koji će umrijeti, a to baš i nije recept za uspjeh.” zaključio je.
