Svi se možemo složiti da je Božić jedan od najradosnijih i najpopularnijih kršćanskih blagdana. I kao da ga svi slave; i oni koji manje i koji više vjeruju, oni koji idu i ne idu u crkvu ili tih dana „zalutaju“ privučeni Božićnim pjesmama i zajedništvom. Očito, Božić nosi u sebi nešto veselja koja uvelike svijet treba. Ima li što ljepše nego par dana ući u bajkovitu priču o simpatičnom Djetetu u jaslicama i sve probleme prekriti šarenom fasadom jaslica i svjećica, poklona, kolače i glasne zabave.
U moru takvih događanja, strke po trgovinama, čišćenja i spremanja, kićenja i „nestizanja“, lako se može dogoditi da nam se izgubi sam Božić. Kažem, može se dogoditi, premda ni na koji način ne bih želio da ovo shvatite kao neku vrstu jeftinog moraliziranja ili pak dosadne žalopojke kada je sve bilo lijepo, drukčije, pobožnije – što se često čuje od ljudi. Lako je u proslavi Božića probrati samo religiozne igračke i tako potvrditi onu staru maksimu: od religije itekako možemo učiniti opijum za narod koji odmara i zabavlja, koji ne dopušta da ispravno vidimo.
Na pameti mi je samo postaviti jedno temeljno pitanje koje postavljam i sebi. Gdje i u čemu je Božić? Pokušavam doći do toga odgovora promatrajući one koji su bili prvi svjedoci tog čuda života i ljubavi.
Ponajprije, Božić je nenadani ulet (provala) božanskog smisla u naš svijet. Posve je neočekivan način, vrijeme i razlog. Početkom došašća pročitao sam jednu misao koja me još uvijek drži, a ona glasi: „Spasenje je započelo neplaniranom trudnoćom“. Božji plan spasenja, taj „veliki“ (teološki) plan za spasenje čovječanstva počinje tako čestim osjećam straha („Ne boj se Marijo“) i nepripremljenosti. Smijem li misliti da je baš tada kad nekako nije ni vrijeme ni način ni razlog da Bog uđe u moj svijet i danas moguć njegov dolazak. Mogu li povjerovati da je moja upitnost, poput one Marijine, koja kaže anđelu Gabrijelu „Kako će to biti?“ – zapravo osnovna pretpostavaka za rođenje Boga u mom životu i svijetu? Moja nespremnost i moje čuđenje, moje snebivanje i moja običnost, moje sumnje i strahovi nikako nisu zapreka da se Bog rodi baš u meni. Štoviše, čini se da je to pravo mjesto za Boga.
Možemo ići i dalje – nesnalaženje, pa i društvene i političke okolnosti Kristova rođenja upućuju me korak naprijed. Josip se baš nije nekako snašao kad je ulazio u Betlehem. Oni tzv. „pravi“ muškarci raščistili bi situaciju i našli već nekakav sobičak za ženu koja ima roditi. Ne, on se povlači i smješta svoju ženu u nešto što je posve suprotno nekakvim civilizacijskim standardima. K tome još se mora podvrgnuti naredbi cara Augusta i poći na popis u svoj zavičaj.
Smijem li misliti da je Božić moguć i usred mog nesnalaženja i usred mojih slabićkih, nemačističkih povlačenja, i usred političkih i društvenih prilika koje ama baš ni na koji način ne pogoduju rođenju Boga? Imam li smjelosti vjerovati da bi Bog imao plan svoga očitovanja i u nekom mom nesnalaženju? Imam li hrabrosti vjerovati da i u meni nesavršenom i u svijetu u kojem ne vlada ni pravda ni istina ima mjesta za Boga?!
Apostol zdravog razuma veliki Gilberth Keith Chesterton je rekao: „Božić se temelji na jednom prekrasnom i namjernom paradoksu; paradoksu da se rođenje beskućnika slavi u svakome domu.“ Želimo li doista slaviti Isusov rođendan, prihvatimo stvarni život onoga koga slavimo. A on je bio sve samo ne bajka. Prisjetimo se! Bog se o prvom Božiću snizio, postao malen Bog – Božić, kako to lijepo iskazuje naš hrvatski jezik. To sniženje nije bilo samo silazak s nebeskog na zemaljsko i božanskog na ljudsko, već ulazak u nemoćnu, malenu i siromašnu ljudsku obitelj. Bog je o Božiću prihvatio ljudsku ograničenost. Prihvatio je nemoć. Prihvatio je progonstvo. Okusio odbacivanje od sunarodnjaka, izbjeglištvo te krajnje siromaštvo. Stoga, od takve stvarnosti Božića, a to je stvarnost Isusovog rođenja, činiti nekakve bajke, izgledalo bi kao kad bi nas neki naš prognanik pozvao na rođendan, a mi bismo od njegova progonstva, gubitka kuće, standarda i siromaštva pred njim i ostalim ljudima načini lepršavu idilu.
Tamo gdje bih ja očekivao čudo kao nešto izvanredno, pojavu sile, moći i snage (kao što je Židovski narod očekivao) – on se pojavljuje kao nezaštićeno ljudsko biće. Došao je kao bespomoćno Dijete, kako ne bi svijet uznemirio ili silio da ga prihvati. Došao je ranjiv kako bi ranjenima bio blizu, kako bi ga bespomoćni, izgubljeni i osamljeni ljudi mogli vidjeti, dotaknuti i pronaći upravo u vlastitoj teškoj stvarnosti.
I to su iskusili prvi svjedoci rođenja – pastiri. Nisu mu pošli u susret ni kralj Herod ni veliki svećenici, ni židovski mudraci, već najjednostavniji i najsiromašniji od svih, betlehemski pastiri. Isusa i danas traže i prepoznaju ne oni dubokoumni i moćni, već maleni i jednostavni koji čistim srcem traže Boga i koji su mu spremni služiti. Običnost – kao mjesto očitovanja Boga! Mogu li vjerovati da je običnost, a ne glamur, moć, bogatstvo, moć i ugled, mjesto u kojem se Bog želi roditi?!
Pastiri su u božićnoj noći čuvali svoja stada. Drugim riječima, radili su svoj svakodnevni posao. Mnogi od nas smatraju da se svetost i veličina postižu izvanrednim junačkim djelima, ali pastiri nam još jednom potvrđuju da se svetost postiže upravo vršenjem svakodnevnih dužnosti. Stoga je potrebno prionuti s ljubavlju poslu kojim se bavimo ma koliko nam on izgledao težak ili mučan.
Prepoznati Spasitelja, Boga koji može suosjećati i spasiti čovjeka unutar njegovih problema, to je temeljna poruka i apsolutna novost Božića. Jer, on je došavši na ovaj svijet odlučio da će na ovoj zemlji postojati svetište veće od svih katedrala i bazilika. To svetište je konkretan čovjek, konkretan svijet i konkretan život. Život je ta špilja ili bolje rečeno staja u kojoj se Bog može roditi, u kojoj je puno nečistoće i smeća, pred kojom ne treba zatvarati oči i šminkati vlastitu stvarnost. Bog se rađa u staji našeg neuglednog života i grešnosti ako mu to dopustim.
Njemačko-poljski pjesnik, filozof i redovnik Angelus Silesius rekao je: „Mogao se Krist tisuću puta roditi u Galileji, ali ako se nije rodio u meni, uzalud je.“ Bogu nije bilo potrebno roditi se kao čovjek. Ali meni jest. I još kako!
Sretan ti Božić tvoga života!
Branko Janjić
