U uobičajenim okolnostima i prijašnjih godina, na Štefanje je počinjao blagoslov obitelji po kućama, a mnogi će, poput Stjepana, Štefa, Stipe, Štefice i Štefanije, slaviti i svoj imendan.
Sveti Stjepan zbog svog propovijedanja Isusovog nauka i pripadništva zajednici kršćanskih učenika, bio je oko 36. godine nakon Krista osuđen za bogohuljenje. Kazna je bila kamenovanje do smrti izvan gradskih zidina Jeruzalema.
Kakvi su običaji?
Na Stjepanje, Stipanje ili Štefanje, u sjevernim se hrvatskim krajevima štuje dan konja ili mazgi čiji je svetac zaštitnik. Seljaci su u Istri na taj dan izlazili s konjima, jahali ili se utrkivali. Na sam Božić u Hrvatskoj ljudi nisu odlazili u posjete, već su bili doma s obitelji, ali drugog dana Božića, dakle, na Štefanje, obilazili su rođake i prijatelje. Mlade su snahe posjećivale roditeljski dom i majci i ocu nosile darove.
Priča o svetom Stjepanu priča je o nepokolebljivoj vjeri koja je postala temelj Crkve i čija se uspomena, poznata kao Štefanje, duboko ukorijenila u hrvatskoj kulturi.
Postoje i neke narodne izreke vezane uz ovaj dan. "Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje." Ta izreka slična je onoj "bolje Božić kužan nego južan", što znači da za to doba godine nije primjereno toplo i kišno vrijeme, pa će stoga plodnost sljedeće godine biti mala.
Tko je bio Sveti Stjepan?
Iako nemamo puno podataka o životu svetoga Stjepana, ipak na temelju zapisa u Lukinim Djelima apostolskim možemo uočiti više elemenata koji svjedoče o njegovoj veličini i toliko dubokoj vjeri da je podnio mučeničku smrt za svoga Učitelja. Tako ponajprije pronalazimo podatak da je sveti Stjepan bio jedan od sedmorice izabranih đakona prve Crkve, odnosno službe koja je nastala na temelju tadašnjih poteškoća i potreba jeruzalemskih kršćana.
Naime, kako je rastao broj kršćana nastajale su i poteškoće između domaćih Židova i Židova grčkoga jezika, odnosno Židovi su grčkoga jezika optuživali ove druge da se u svakodnevnim služenjima zanemaruju njihove udovice. Na to su Dvanaestorica sazvala mnoštvo učenika i predložila im da pronađu između sebe sedmoricu pobožnih muškaraca, punih Duha Svetoga i mudrosti, kako bi posluživali kod stolova, dok bi se apostoli posvetili molitvi i posluživanju Riječi. Taj se prijedlog svidio svima okupljenima pa su izabrali Stjepana, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i antiohijskog pridošlicu Nikolu, a apostoli su se pomolili i na njih položili ruke te ih tako uveli u službu.
Djela apostolska za svetoga Stjepana kažu da je bio pun vjere i Duha Svetoga, te da je pun milosti i snage činio čudesa i znamenja u narodu, ali upravo je to izazvalo i ozlovoljilo neke koji su počeli s njim raspravljati, a kako nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio, podmetnuli su neke da ga lažno optuže da je govorio pogrdno protiv Mojsija i Boga.
Štoviše, podjarili su i narod, starješine i pismoznance, koji su ga zgrabili i odveli u Vijeće, te mu ondje sudili na temelju svjedočanstva podmetnutih lažnih svjedoka. Dok su ga tako optuživali, svi su nazočni u Vijeću bili usmjerili svoj pogled prema svetom Stjepanu i primijetili da mu je lice bilo kao u anđela.
Sveti Stjepan se štuje kao zaštitnik đakona, zidara, klesara, izrađivača ljesova i onih koji boluju od glavobolje. Njegovo ime je grčkog podrijetla, odnosno grč. στέφανος (stephanos) znači “kruna”, pa tog dana uz Stjepane i one čije je ime izvedeno od tog imena, imendan slave i Krunoslavi. U ikonografiji se obično prikazuje u đakonskoj dalmatici, s mučeničkom palmom u jednoj ruci i kamenom ili knjigom u drugoj, a često se prikazuje i zajedno sa svetim Lovrom.
