Znanstveni rad započela je kao studentica 2010. godine na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga.
U travnju 2017. godine postala je stipendistica nacionalnog programa „Za žene u znanosti“ za tekuću godinu, koji su 1998. pokrenuli L’Oreal i UNESCO . U svibnju 2017.godine dobitnica je stipendije Future Leaders Woman in Adria. U 2018. godini dodijeljena joj je Dekanova nagrada za najuspješnijeg doktoranda s obranjenom doktorskom disertacijom, područje Neuroznanost, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
U siječnju 2023. godine stekla je službenu diplomu stereotaktične i funkcijske neurokirurgije dodijeljenu od strane edukacijskog odbora Europskog društva za stereotaktičnu i funkcijsku neurokirurgiju (ESSFN) nakon završenih osam modula u razdoblju od 4 godine i postala jedini neurokirurg u Hrvatskoj koji je stekao tu diplomu.
Prema podacima studije Europske komisije iz 2021., žene predstavljaju tek jednu trećinu, odnosno oko 32.8 posto ukupnog broja istraživača na razini Europske unije. Nadalje, Hrvatska je na 13. mjestu po udjelu žena s doktorskim diplomama s 53.9 posto, a ostvarila je i zavidan rezultat po udjelu samozaposlenih žena u znanosti i inženjerstvu te informacijsko-komunikacijskim tehnologijama.
Da su žene u znanosti nedovoljno zastupljene dokazuje i činjenica da je od 1901. do 2022., Nobelova nagrada ženama dodijeljena samo 61 put (pri čemu je pet Nobelovih nagrada dodijeljeno laureatkinjama „For Women in Science“ programa), a muškarcima čak 893 puta. To znači da je udio žena među dobitnicama Nobelove nagrade svega 6.9 posto.
Za početak što vas je privuklo medicini. Vidjeli ste se kako se kaže, od djetinjstva u tom području, odnosno kako je počela vaša priča?
Otkako pamtim, medicina je moj izbor i poziv. Na studij medicine i specijalizaciju neurokirurgije odlučila sam se dosta rano, krajem osnovne škole. Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti, a posebice građa i funkcija ljudskog mozga. Nadasve me oduševila neurokirurgija koja objedinjuje znanja o samom mozgu s kirurškim manualnim vještinama.
Zašto baš neurokirurgija?
Neurokirurgija objedinjuje teoretsko znanje o mozgu, anatomsko, fiziološko, funkcionalno s praktičnim znanjem što je izvrsno za naše bolesnike kojima možemo pomoći na najbolji mogući način, poštujući strukturni i funkcijski integritet mozga kao jednog od glavnih organa koji upravlja našim tijelom.
Neurokirurgija, odnosno neuroznanost općenito još uvijek ima nepoznanica. Što vas kao znanstvenicu najviše zanima?
Unatoč dosad provedenim znanstvenim istraživanjima, ljudski mozak i dalje je fascinantan i mističan organ čije mogućnosti sa svakim novim otkrićem fasciniraju znanstvenike. Neuroznanost je vrlo aktivna interdisciplinarna znanost koja obuhvaća brojna istraživanja iz područja temeljne, kliničke, bihevioralne, kognitivne, afektivne, molekularne, računalne neuroznanosti i tako dalje, a rezultati sadašnjih i budućih istraživanja u budućnosti će nuditi nezamislive mogućnosti. Godinama sam članica istraživačke grupe akademika Ivice Kostovića, no trenutno, moj potpuni fokus je u području kliničke neuroznanosti i neurokirurgije i to funkcijske i stereotaksijske neurokirurgije koja se aktivno provode na Zavodu za neurokirurgiju Kliničke bolnice Dubrava pod vodstvom prof. dr. sc. Darka Chudya, i to duboka mozgovna stimulacija bolesnika s poremećajima pokreta, svijesti te neuromodulacija boli.
Foto: Privatna arhiva
Kada govorimo o znanosti i ulozi žena, statistika o njihovoj prisutnosti i statusu još uvijek nije na strani žena. Kako vi gledate na taj nesrazmjer?
U Europi, koja je jedan od najrazvijenijih dijelova svijeta, u svega nekoliko zemljama žene čine većinu u znanosti. Prema podacima Eurostata, od otprilike 18 milijuna znanstvenika i inženjera u Europskoj uniji, oko 40% njih su žene, a 60% posto muškarci. Hrvatska je na ovom području iznad europskog prosjeka. Naime, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, oko 45% aktivnih znanstvenika u našoj zemlji su žene. Pri bavljenju znanosti generalno ne bi trebale postojati razlike između spolova. Potrebno je jasno definirati izvrsnost kao ključni kriterij. Spol ne može i ne smije biti mjerilo uspjeha. Svaka osoba, bilo žena bilo muškarac, mora moći dobiti priliku i pokazati svoju izvrsnost, koja nikako ne ovisi o spolu.
Kako je po vašem mišljenju moguće riješiti taj nesrazmjer i razliku u položaju žena i muškaraca u znanosti?
Nažalost riječ je o dugogodišnjim rodnim predrasudama i stereotipima, kao i nedostatku vidljivih uzora, koje usmjeravaju djevojke i žene dalje od karijera povezanih sa znanošću i tehnologijom. Osim ženama koje već rade, uzori su bitni učenicama u osnovnoj i srednjoj školi koje možda nisu sigurne žele li se baviti znanošću ili tehnologijom, ali i studenticama na fakultetu. Njima se mora dati medijski vidljiv uzor na koji će se one ugledati kako bi mogle reći: “ako ona to može, onda mogu i ja!”. Osnaživanje žena u znanosti nije tapšanje po ramenima, već stvaranje takvih uzora da mlađe generacije ne proživljavaju ono što su starije morale. Kada je učenik bolji od učitelja, dogodio se pomak u pozitivnom smjeru.
Postoji li diskriminacija u tom djelu, odnosno u vašem poslu općenito i jeste li se osobno susreli s njom?
Nažalost, ne možemo reći da diskriminacija ne postoji. Ona je implementirana u svaki segment našeg društva. Spol ne može i ne smije biti mjerilo uspjeha. Svaka osoba, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, mora moći dobiti priliku i pokazati svoju izvrsnost koja nikako ne smije ovisiti o spolu. Iz toga razloga smatram da su stipendije kao što je L'OREAL – UNESCO „Za žene u znanosti“ idealna prilika da podsjetimo pripadnike našeg društva na potencijalnu diskriminaciju i da zajedno radimo na poboljšanju položaja žena, ne samo u znanosti, nego i u svim ostalim strukama, na svim pozicijama. Osobno, moja karijera je dobila uzlet kada sam postala stipendistica tog programa.
Specijalizacije u područjima neurokirurgije ili abdominalne kirurgije na neki su način više rezervirane za muškarce. Smatrate li kako ste se trebali ili se još uvijek trebate više dokazivati jer ste žena?
Nažalost, u određenim strukama, kao što su neurokirurgija, abdominalna kirurgija i sl., uvriježeno je mišljenje da žene, kao slabiji spol nisu kompetentni kandidati. U određenim strukama, kao primjerice u neurokirurgiji, kojom se u Hrvatskoj bavi tek nekolicina doktorica medicine, kao i u znanosti, to predstavlja najveću prepreku. Žena se mora truditi i raditi znatno više od svojih muških kolega kako bi dokazala da je sposobna i jednako dobra kandidatkinja za posao.
Kakva su europska iskustva u tom djelu?
Europska iskustva se vrlo malo razlikuju od naših.
Koje su mane, a koje vrline vašeg posla?
Neurokirurgija, ali i medicina generalno je prekrasan posao, odnosno poziv. Pomoći, izliječiti, popraviti kvalitetu života, dobiti nova saznanja koja će omogućiti kliničku primjenu, samo su neke od vrlina, dok u mane spadaju dugo školovanje, dugo, iscrpljujuće radno vrijeme i sl. Smrt bolesnika je ipak ono što nam najteže pada. Koliko god je smrt sastavni dio medicine, što treba prihvatiti kao takvo, čini vrlo težak dio posla, koji ne možemo ostaviti iza sebe kada napustimo radno mjesto.
Što je to što vas svakodnevno pokreće?
Medicina je kompleksna i višeslojna struka. Sa znanstvene strane fascinira me definiranje i otkrivanje novih saznanja, a u kliničkom dijelu, naravno, kako rezultate takvih istraživanja primijeniti u kliničkoj praksi i pomoći bolesniku. Medicina je struka koja tehnološki napreduje strašnom brzinom, a i taj aspekt je strašno zanimljiv - terapija bolesnika individualizirana je za svakog bolesnika, skraćuje se vrijeme operacijskog zahvata, bolesnici se brže oporavljaju i slično.
Poznato je kako svijet znanosti zahtijeva puno vremena, kako uspijevati pronaći balans između poslovnog i privatnog?
Bez ikakvih problema, kao i bilo tko drugi, uz pomoć i podršku partnera i obitelji. Ipak, zanimljivo je primijetiti da niti jednog kolegu nitko nikada nije pitao kako nalazi balans između privatnog i poslovnog, zar ne?
Što bi ste poručili svim kolegicama odnosno ženama koje se na početku životnog ili poslovnog puta a možda se dvoume oko toga krenuti ili ne vašim stopama?
Osobno, bilo je potrebno puno rada, truda, odricanja, ulaganja i vjere u sebe da dođem na mjesto gdje sam sada, za koje sam oduvijek znala da mi pripada i koje mi omogućuje daljnje učenje i napredak. Uvijek, a ne samo u današnje vrijeme presudno je da ona/onaj koji nešto želi neustrašivo radi i trudi se, jer u konačnici, gdje ima volje ima i načina.
Marina Raguž, Foto: Privatna arhiva
***
Sadržaj je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
