Mladi umjetnici (Marlen Ban, Sanda Črnelč, Josip Kresović, Stela Mikulin, Branimir Štivić), koje je odabrala kustosica Antonela Solenički, „zauzet će” prostore unutar renomiranih tvrtki koje djeluju u ili su povezane s područjima kulturnih i kreativnih industrija, poput Brigade, Grupe, Intere ili arhitektonskog studija Randić i suradnici.
Tijekom odabira umjetničkih djela, kustosica je vodila računa o tipologijama prostora unutar projekta, kao i o načinu na koji se u njima stvara sadržaj, s ciljem uspostavljanja sadržajne interakcije između predstavljenih umjetničkih projekata i zaposlenika koji će s njima svakodnevno dolaziti u kontakt.
Umjetnici će izložiti svoja djela u tvrtkama i predstaviti ih zaposlenicima. Svaka intervencija bit će otvorena i za širu javnost kroz događanja otvorenih vrata i razgovore s umjetnicima.
UMJETNIČKE INTERVENCIJE:
MARLEN BAN, No Time for a Revolution, 2025
No Time for a Revolution postavlja pitanje suvremenog društvenog stanja kroz izjavu Nobody is going to start a revolution. Naizgled pasivna poruka otvara prostor za kritiku statusa quo, u kojem sistemska kontrola, cenzura i normalizacija autoritarnih praksi umanjuju vjeru u mogućnost promjene.
Rad oscilira između osobne refleksije i kolektivne nesigurnosti, propitujući zašto – unatoč informacijama i tehnologiji – ostajemo pasivni pred nepravdama i dehumanizacijom. Ne poziva na revoluciju, već na razmišljanje: zašto se ona čini tako dalekom?
Bez zauzimanja direktne političke pozicije, cilj je potaknuti promatrača na preispitivanje moći, identiteta i svakodnevne pasivnosti, te otvoriti prostor za kritički dijalog o društvenim normama koje često uzimamo zdravo za gotovo.
SANDA ČRNELČ, Otkrila sam nešto između dvije cigle, 2025
Prostor i objekt, motivi koji konceptualno povezuju prethodne radove umjetnice, inicirali su stvaranje nove ideje koja vizualno teži apstrahiranju forme, a konceptualno želji za autorefleksijom. Napuštanjem cigle ona zalazi u likovni potencijal koji pružaju boja i volumen s ciljem preispitivanja vlastitog straha od zauzimanja prostora.
JOSIP KRESOVIĆ, Ti si bija baš sritno dite, 2025
Prostorna instalacija Ti si bija baš sritno dite je kolekcija materijaliziranih osjetilnih sjećanja o jednom trenutku tijekom odrastanja. U isto vrijeme ona je zapis o nervoznim kretnjama, ritualu čišćenja, grebanja, guljenja. Kanal anksiozne energije koja se oslobađa patološki jer joj nitko nije pokazao kuda da ide. Ona je i o glazbi koju ne čuješ, a možda ju je najlakše dočarati visceralnom rekacijom tijela i uma kada ponovno nanjušiš nekad zaboravljeni parfem pa te obuzmu trnci. Polazišna točka rada je događaj, kronološki mutan, a tako jasno urezan. Pjeva se. Vruće je. Promatran si. Prsti u džepovima pokušavaju doprijeti do bedrene kosti. Koža im brani. Peče. Ne osjetiš. Dobro si.
STELA MIKULIN, Intimni dijalog, 2025
U odsutnosti stvarnog dijaloga, gdje susret još nije mogao nastati, pojavila se potreba da se prostor ipak načini — da se oblikuje kao otvorena mogućnost, kao priprema, kao tišina koja anticipira riječ. Ova faza projekta Intimni dijalog ne nastaje iz sigurnosti gotove forme, već iz procesa nesigurnog traganja za pristupom, za jezikom koji ne bi povrijedio, za prostorom koji bi mogao biti istinski zajednički.
Rad se sastoji od dvije razine:
Na taktilnoj platformi, smještenoj u prostoru kao fizički objekt, ispisana su pitanja koja namjerno ostaju otvorena i neodređena. Nisu postavljena s ciljem vođenja razgovora u određenom smjeru, već su oblikovana tako da pozovu buduće sudionike — migrante — da sami definiraju teme, potrebe i načine komunikacije. Ova platforma ne funkcionira kao reprezentacija već postojećeg dijaloga, već kao njegova najava, njegovo tiho iščekivanje. Time se izbjegava pozicija moći, a umjesto toga stvara se okvir koji će u budućim susretima uživo moći biti transformiran prema onome što zajednica želi podijeliti.
Jean-Luc Nancy govori o biti-u-susretu (être-en-rencontre) — stanju u kojem subjekt još nije zaokružen, nego se oblikuje u iščekivanju odnosa. Upravo ta faza pred-susreta, gdje “drugi” još nije prisutan, ali se njegova prisutnost osjeća kao nužnost i nada, oblikuje srž ove platforme. Ona materijalizira anticipaciju, ali se ne usuđuje govoriti u ime drugoga. Ne propituje, ne nudi odgovore, ne tumači već čeka.
Analogni segment rada, koji se proteže u prostoru kao niz ručno izrađenih fragmenata — poetičnih pitanja, ilustracija i fotokolaža — odražava unutarnji proces autorice: njezine misli, sumnje, strahove i pitanja koja se javljaju u nastojanju da se oblikuje rad koji neće govoriti umjesto drugih. Ova pitanja nisu postavljena kako bi dobila odgovor; ona su trag osobnog procesa, samo-ispitivanja, suočavanja s vlastitim pogledom i pozicijom. U njima se prepoznaje svijest o granici između vlastite percepcije i tuđeg iskustva.
Platforma, u svojoj šutnji, ostaje funkcionalna struktura, stvarajući uvjete za susret koji se tek treba dogoditi.
BRANIMIR ŠTIVIĆ, DOTWORK [256x320px], 2025
Rad DOTWORK [256x320px] generativna je video instalacija sastavljena od modula LED ekrana niske rezolucije. Postavljanjem video ekrana u materijalne trodimenzionalne objekte od aluminijske kontrukcije i 3D printane plastike na koju su pričvršćeni LED moduli i elektronika, bavim se fizikalnošću piksela i njihovom “nevidljivošću” u okvirima potrošačke elektronike. Kombinacijom veće broja monokromatskih slojeva s primjenom “dithering” i točkastih algoritama nastaje slika niske razlučivosti kroz koju promatram grafički potencijal točkastog rastera. Razmak između pojedinih piksela od 3mm korišten u reklamnim panelima puno je veći od suvremenih zaslona na mobitelima, računalima i pametnim satovima pa tako omogućava promatranjem izvornog medija svjetla kao gradivnog elementa zaslona koji djeluje i kao ambijentalna rasvjeta prostora.
Kustosica:
Antonela Solenički je nezavisna kustosica i istraživačica. Diplomirala je vizualne umjetnosti i kustoske studije na NABA-i u Milanu te je prvostupnica povijesti umjetnosti i španjolskog jezika i književnosti čiji je studij pohađala u Zagrebu. U sklopu projekta NOVAci nastalog u suradnji WHW-a i Pogona kurirala je izložbu Na vrhu jezika (2022.) u Galeriji Nova u Zagrebu. Trenutno radi kao kustosica u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu.
Umjetnici:
Marlen Ban (1999.) preddiplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završava studij Javne uprave pri Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od svibnja 2025. odrađuje stručnu praksu u Uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Na funkciji je asistentice u produkciji u Galeriji Miroslav Kraljević te vodi likovne radionice u Udruzi i klubu Zajedno, Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan. Kroz umjetničku praksu istražuje socijalne i osobne odnose, kao i vlastita emotivna stanja i strahove. Kroz site-specific instalacije razmatra ideje prostora i ljudi unutar njega. Sudjelovala je na kolektivnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih se izdvajaju No More ‘I’m Sorry’ (Galerija Miroslav Kraljević, 2023.), 37. salon mladih, Situacija (Galerija AMZ 2024.) te Amore ist gone (Galerija Karas 2025.). Dobitnica je stipendije 19. Erste Fragmenata i posebne pohvale žirija 37. salona mladih.
Sanda Črnelč (1997.) diplomirala je 2023. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Hrvatskoj, odsjek Likovne kulture, smjer Slikarstvo u klasi doc. Art. Marka Tadića. Aktivna je članica umjetničke zajednice u Hrvatskoj i inozemstvu, ima više samostalnih izložbi te sudjeluje u mnogim grupnim projektima. Dobitnica je Rektorove nagrade za grupni umjetnički rad, ak. godinu 2017./2018. na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i stipendije Kineske vlade za ak. godinu 2019./2020. u okviru stipendiranog IMFA programa, u sklopu kojeg provodi godinu dana na China Academy of Art. Godine 2024. bila je polaznica je šeste generacije WHW Akademije. Proceduralnom umjetničkom praksom rada pokušava prodrijeti u srž zamršenog odnosa materije i koncepta, istražujući stanja i prostor između početka ideje te njezine izvedbe.
Josip Kresović (1992.) je interdisciplinarni umjetnik i psiholog. Godine 2018. magistrira psihologiju na Sveučilištu u Zadru u području psihologije umjetnosti unutar kojeg se bavi vizualno-estetskom osjetljivošću i odnosom umjetnosti i raspoloženja. Paralelno sa studijem razvija vlastitu umjetničku praksu u kojoj se bavi osobnom ikonografijom kroz koju pokušava istražiti odnos između okoline i pojedinca te kako taj odnos može utjecati na formaciju ličnosti pritom koristeći različite medije, od skulptura i kolaža do instalacija i performansa. Od 2017. godine samostalno i grupno izlaže i izvodi na području Hrvatske, a u dva navrata od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske dobiva potporu za vizualne umjetnike (Roller, 2021. i Plivati kao ti ne može svatko, 2023.). U 2023. godini u suradnji s Hrvatskim muzejem naivne umjetnosti osvaja ICOM-ovu nagradu za rad Sun Worker, a u 2024., nakon izlaganja na Salonu mladih na izložbi Situacija osvaja posebno priznanje Hrvatskog društva likovnih umjetnika za rad pod nazivom 11. Također aktivno radi i djeluje i u području scenskog i grafičkog dizajna.
Stela Mikulin (1996.) je vizualna umjetnica i magistra likovne edukacije. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a njezin rad fokusiran je na teme identiteta, memorije i prostora. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući projekte poput Poetika mjesta i Arhiv odsutnog, te festivale kao što je Trienal Tres Pesos u Meksiku. Sudjelovala je u međunarodnim projektima poput ECO CURVE i Soundgate Zagreb, te bila polaznica četvrte generacije WHW Akademije. Dobitnica je plakete Izidor Kršnjavi Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Branimir Štivić (1991.) diplomirao je Nove Medije na ALU u Zagrebu (2021.) i Informacijsko i Programsko Inženjerstvo na Fakultetu Organizacije i Informatike u Varaždinu (2015.). U svojem umjetničkom radu bavi se zvučnim i svjetlosnim instalacijama, a/v performansom, živim filmom, expanded-cinema performansom, programiranom umjetnošću, industrijskim tehnologijama i zvukom za suvremeni ples. Izlagao je na većem broju samostalnih i grupnih izložbi, a dobitnik je strukovne nagrade MSU-a na Salonu mladih 37. i nagrade Zlatna lubenica 7.0
Radovi mu proizlaze iz dubokog interesa za fizikalnost medija i materijala, kao i njihove međusobne odnose unutar suvremene tehnosfere i antropocena. Kroz razvoj različitih metoda industrijske proizvodnje, ljudskog rada, tehnologije, programskog koda, videa i zvuka, otvara nove prostore za multidisciplinarna istraživanja. Posebni naglasak stavlja na fizikalnosti piksela i suvremene LED tehnologije te transkripciju digitalnih radova u prirodne i sintetičke materijala poput drveta, metala i plastike.
