Iako je prijetnja Irana dovela do toga da pomorski promet kroz Hormuški tjesnac uglavnom bude zaustavljen, stručnjaci sumnjaju da će režim riskirati dugoročnu blokadu tog plovnog puta kao odmazdu za američko-izraelske napade.
„Oko 70 posto iranske trgovine koja se ne odnosi na naftu prolazi kroz luke ovisne o pristupu Hormuškom tjesnacu“, kaže analitičar Dalga Khatinoglu, stručnjak za ekonomska pitanja i plin s informativne stranice "Iran International", čije je sjedište u Londonu.
Dugoročna blokada tjesnaca naštetila bi Iranu
„Nije racionalno da Iran zatvori Hormuški tjesnac, jer je on važan za transport ključne robe koju uvozi, poput hrane, a većina njegova izvoza ide u Kinu i Indiju, tako da bi se takav potez okrenuo protiv te zemlje“, kaže energetska stručnjakinja Sara Vakhshouri iz "SVB Energy Internationala" za Bloomberg TV.
Cijene nafte i plina naglo su porasle otkako su SAD i Izrael u subotu počeli napadati Iran. Procjenjuje se da bi cijena jednog barela nafte mogla porasti na 100 dolara ili više ako pomorski promet kroz Hormuški tjesnac postane preopasan.
Ključna ruta za trgovinu naftom
Prema navodima američke energetske agencije EIA, oko 20 posto globalne potrošnje sirove nafte transportira se morem kroz ovaj tjesnac. Više od 80 posto tih isporuka ide u Aziju, prije svega u Kinu, Indiju i Japan.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ne bi zaustavilo samo isporuke nafte, nego i ukapljenog plina (LNG), navodi Iran International. Oko 30 posto kerozina za Europu i 20 posto globalnog LNG-a transportira se kroz ovaj prolaz.
Mnoge zemlje — uključujući SAD, države članice EU-a, Veliku Britaniju, Japan i Kanadu — imaju strateške rezerve koje im mogu pomoći da prebrode nekoliko tjedana privremenih poremećaja u opskrbi.
Iran ovisi o Kini
Blokada ne bi prekinula samo isporuke nafte i plina iz zaljevskih država prema Zapadu, nego i iranski izvoz namijenjen Kini i Indiji, što bi dodatno pogoršalo ekonomsku krizu. Iran je pod zapadnim sankcijama, uključujući one koje ciljaju na njegov izvoz, još od Islamske revolucije 1979. godine. Dodatne sankcije UN-a uvedene su između 2006. i 2015. zbog iranskog nuklearnog programa.
Sankcije su ublažene između 2016. i 2018. dok je Iran sudjelovao u nuklearnom sporazumu poznatom kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA). Međutim, američki predsjednik Donald Trump ponovno je uveo stroge sankcije nakon što je, po dolasku na vlast, odmah donio odluku da SAD napuste taj sporazum.
Zapadne sankcije ipak ostavljaju određeni prostor Iranu da nastavi trgovinu, jer ne postoje kazne za države koje se ne pridržavaju tih ograničenja. Zbog toga je Iran, prema podacima analitičke platforme Kpler, počeo slati više od 80 posto svog izvoza u Kinu. Danas je Kina najveći kupac iranske, venezuelske i ruske nafte.
Zapadne sankcije protiv sve tri zemlje prisilile su ih da svoju naftu prodaju po sniženim cijenama. Dok Kina ima koristi od tih popusta, Iran se mora nositi s nižim prihodima od izvoza nafte. Osim toga, sankcije koje zahtijevaju korištenje takozvanih „flota u sjeni“, posrednika i duljih transportnih ruta dodatno povećavaju troškove transporta.
„Trenutačno je Kina nezamjenjiva žila kucavica za iranski izvoz nafte, jer kupuje najveći dio sankcionirane sirove nafte“, kaže Nikolay Kozhanov s Katarskog sveučilišta.
Kina diverzificira uvoz nafte
Zato je za Iran ekonomski razvoj Kinevažniji od bilo kakvih novih sankcija Ujedinjenih naroda. Sankcije protiv Irana, Rusije i Venezuele također su omogućile Kini da diverzificira svoje izvore uvoza nafte.
Kina se djelomično udaljila od dobavljača koji su blisko povezani sa SAD-om, poput država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), od kojih su mnoge integrirane u sigurnosni i financijski sustav predvođen SAD-om.
Sankcije su oslabile Iran unatoč njegovoj ekonomskoj otpornosti, kaže Kozhanov. Razlog je to što ozbiljno ograničavaju pristup novim tehnologijama, međunarodnom financiranju i ulaganjima, objašnjava analitičar. Time se dugoročno smanjuje i proizvodnja nafte.
„Iran će vjerojatno ostati prisutan na globalnom tržištu nafte, ali kao strukturno oslabljen dobavljač koji prodaje uz velike popuste, postupno zamjenjujući stabilne količine izvoza nižim prihodima po barelu“, kaže Kozhanov. Dodaje da „sporo, ali kontinuirano propadanje iranskog naftnog sektora odražava opći i postupni pad ukupne učinkovitosti i stabilnosti režima.“
