Konačno je došao period u godini kada jedna kulturna tema prevladava na naslovnicama domaćih medija – krenula je prodaja ulaznica za balet Orašar. Podaci govore da je prošle godine HNK rasprodao 90 posto kapaciteta za 15 izvedbi popularne baletne bajke Orašar u dva dana, dok je ove godine popularna božićna predstava privukla još veći interes publike tako da je u dva dana čak 20 izvedbi u potpunosti rasprodano, a svih 13.500 ulaznica dobilo je sretne vlasnike.
Nije tajna da je Orašar širom svijeta postao ključan izvor prihoda za brojna kazališta. Prema nekim podacima izvedba ovog baleta nerijetko doprinosi s više od 50 posto ukupnog godišnjeg prihoda nekog kazališta. Ako je tome zaista tako i ako kulturna scena u Hrvata, makar financijski, može profitirati od jedne takve predstave, onda to treba podržati.
Kako je sve krenulo
Bezvremenska baletna bajka koja se u obliku baleta tradicionalno izvodi u adventsko vrijeme postala je dio neizostavne božićne tradicije i atmosfere u gotovo cijelome svijetu. Orašar se izvodi od 1892. kada je premijerno prikazan u Sankt Peterburgu – i pogodit ćete – premijera je već tada bila rasprodana. Zagrebačka publika malo je morala pričekati na praizvedbu tako da u Orašaru ima priliku uživati od 20-ih godina prošlog stoljeća, a od 1970. je postao stalnim repertoarom HNK.
Jedan od najizvođenijih baleta, koji je i prije 130 godina prvi puta izveden također tjedan dana uoči Božića, imao je prilično klimav početak, a sama bajka po kojoj je rađena baletna izvedba – uopće nije bila za djecu. Prve kritike baletne izvedbe nisu bile blagonaklone prema Orašaru koji je tada izveden u koreografiji jednoga od najslavnijih koreografa svih vremena Mariusa Petipaa. Izvedbu su nazivali previše djetinjastom za odrasle, bez jasne veze između prvog i drugog čina, libreto je ocijenjen iskrivljenim, kostimi su opisani kao dosadni, Šećernu vilu navodno je i sam brat Čajkovskog kritizirao i nazvao „bucmastom“. Pojedini medijski izvještaji navode da je čak i veliki skladatelj Petar Iljič Čajkovski premijeru smatrao prilično dosadnom. Nekoliko godina nakon neuspjeha premijerne izvedbe, na početku Ruske revolucije 1905., plesači iz Marijinski teatra uglavnom su pobjegli iz Rusije tako da se Orašar čak i prestao izvoditi.
Upravo su plesači Marijinski teatra, koji su bili prisiljeni raštrkati se po Europi, oživjeli Orašara i to izvan Rusije. Godine 1927. Orašar se pojavio u Budimpešti. Do 1934. stigao je do Londona, a 10 godina kasnije prešao je veliku baru i došao do San Francisca.
Negdje usput, i to 50-ih godina prošlog stoljeća, tek kada je balet došao do produkcije New York City Balleta i osvojio američku publiku, gledanje Orašara postalo je blagdanska tradicija jer je balet dobio danas prepoznatljivu božićnu notu. Kako u Americi i ostatku svijeta, tako je s vremenom balet Orašar i u Hrvatskoj postao kulturna adventska tradicija, ali i neizostavan dio adventske ponude grada Zagreba.
Uvod u kulturu za neke nove klince
Danas je teško i zamisliti advent bez Orašara u HNK. Informacija o tome da se zbog navale za ulaznicama srušila web stranica HNK nekoliko minuta prije nego što su ulaznice puštene u prodaju je zapravo dobra i ohrabrujuća vijest. Iza 10.000 posjeta stranici u istom trenutku zasigurno stoje brojni građani koji aktivno koriste sve blagodati internetske kupovine bez straha da „nekome online“ ostave broj kreditne kartice. Isto tako ostaje i nada da je među klikovima dio onih koji pripadaju mlađim generacijama, gen Z-evcima kojima se ionako cijeli život vrti oko ekrana pa im je praktično kupiti ulaznicu online.
Božićna tradicija u vidu Orašara za one najmlađe sigurno je zanimljiv uvod u klasičnu glazbu i možda ulaznica u svijet baleta kojega se kao i operu ili voli ili ne voli. Malo je onih koji su „mlaki“ po tom pitanju. Za brojne klince priča o Orašaru koji oživi na Badnjak i bori se sa zlim Kraljem miševa je možda i prvi balet kojega će pogledati u životu iz čega će se možda stvoriti osjećaj poštovanja i ljubavi prema kulturi, kazalištu i baletnoj umjetnosti.
Što objašnjava izuzetnu popularnost Orašara?
Omiljeni balet namijenjen je svim dobnim skupinama i u njemu nedvojbeno postoje uloge koje će privući gledatelje svih generacija, a k tome se prikazuje u periodu godine kada obitelji traže zajedničke sadržaje i same stvaraju ili njeguju neke svoje tradicije.
Komercijalan uspjeh i sinergiju doživljaja ove bajke zasigurno su osigurale i ekstenzije u vidu različitih verzija filmova s manje ili više filmskih efekata, crtanih filmova, slikovnica i knjiga za djecu. Zanimljivo da je baletna predstava napustila kazališne daske i preselila na velika platna pa tako doživljaj čarolije baleta izvan kazališta po novome omogućuju i kino dvorane kroz prijenos izvedbi. Iako će neki ovo posljednje ocijeniti oskvrnućem kazališta, treba uzeti u obzir mlade generacije koje nemaju naviku posjećivati kazalište i kino smatraju bližim oblikom zabave.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da svako uprizorenje ove baletne bajke koristi djecu, čime ovaj balet postaje idealan izlog za baletne škole i privlačenje nekih budućih balerina i baletana.
U konačnici, Orašar je postao omiljeni božićni ukras kojega je gotovo nemoguće zaobići u prosincu. Njime se ukrašavaju gradovi, peku se kolačići s njegovim likom, njime se kiti božićna jelka. Ipak Božić potiče vjeru u magiju koja je često protiv svakog razuma; Djed Božićnjak se, eto, spušta niz dimnjak i dobroj donosi djeci poklone, sobovi lete i svijetle im nosovi, a uz Orašara imamo situaciju da se djevojčica Klara na pozornici zaljubljuje u lutku za lomljenje oraha koja oživljava i ratuje s miševima.
Kada se izostavi magija ostaje činjenica da Orašarova glazba i tema božićne čarolije u neku ruku pružaju gledateljima odmak od blagdanske sezone, kobasica u pecivu, kuhanog vina, gradskih gužvi i osigurava svojevrsno iskupljenje za to što tijekom cijele godine kazalište obilaze u širokom krugu.
Ako je tome tako, neka je. Važno je da nakon 130 godina Orašar i dalje zadržava mjesto u srcima svih onih koji su satima stajali u gužvi ispred HNK čekajući svoju ulaznicu.
