Prehrambena industrija i proizvodnja hrane faktor su stabilnosti te imaju gotovo stratešku vrijednost. Kroz povijest su to potvrđivali brojni događaji ali i aktualne krize te globalna zbivanja. Previranja na tržištu energenata, rat u Ukrajini i pandemija COVID-a koje prate kontinuirani poremećaji lanaca opskrbe, sve to odrazilo se i na domaću prehrambenu industriju. Zaštita domaće prehrambene industrije te velikih domaćih proizvođača pritom bi trebala biti u fokusu nacionalnih interesa obzirom se na taj način štiti cijeli gospodarski sustav, od primarne ratarske proizvodnje do lanaca opskrbe i trgovine. Hrvatska je početkom ovog mjeseca paralelno napunila deset godina od pristupanja Europskoj uniji. O svim otvorenim pitanjima domaće prehrambene industrije razgovarali smo s Brankom Bobetićem, predsjednikom “Croatiastočara”, gospodarskog interesnog udruženja za proizvodnju, preradu i promet stoke, stočnih proizvoda i stočne hrane.

Branko Bobetić, Foto: Promo
Nedavno je Eurostat objavio zadnje izvješće o stanju prehrambene industrije država članica Europske unije za 2020. godinu. Izvješćem je ukupno obuhvaćeno blizu 300.000 kompanije koje su zapošljavale oko 4,6 milijuna zaposlenih i ostvarile su prihod od 1,121 bilijun eura.
Iz Eurostatove statistike proizlazi da je hrvatska prehrambena industrija u 2020. godini ostvarila 4,7 milijardi eura prihoda sa 58.700 zaposlenih kod ukupno 3.260 poduzetnika.
Usporedbom prihoda po zaposlenom u Hrvatskoj vidljiv je prosječno 3 puta manji prihod po zaposlenom, te prosječno 2,5 puta manji prihod po poduzetniku iz ovog sektora.
FINA je također tijekom srpnja objavila podatke najosnovnijih pokazatelja poslovanja realnog sektora Hrvatske bez financijskih institucija u prošloj godini.
Svi poduzetnici iz realnog sektora ostvarili su povećanje ukupnog prihoda u prošloj godinu u odnosu na godinu dana ranije za 27 posto, a rast konsolidirane neto dobiti za 4 posto. Udio konsolidirane dobiti svih poduzetnika u ukupnom prihodu iznosio je 4,3 posto.
Ukupni prihod poduzetnika iz sektora prehrambene industrije u Hrvatskoj iznosila je cca 49 milijardi kuna dok je udio dobiti u ukupnom prihodu u ovom sektoru bio 2,08 posto, što je gotovo 50 posto manji udio u odnosu na ukupni realni sektor.
Udio prihoda u sektorima proizvodnje mesa, mesnih i mliječnih proizvoda u ukupnom prihodu prehrambene industrije u prošloj godini iznosio je 46 posto.
Također prema podacima Agregiranim podacima FINE udio dobiti u ukupnom prihodu kod trgovaca koji se pretežito bave prodajom hrane, pića i duhana u prošloj godini bio je 2,36 posto.
Istovremeno je rast proizvođačkih cijena prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj počevši od 01.svibnja 2021. godine u odnosu na rast maloprodajne cijene bio je za približno oko 5 posto sporiji u odnosu na cijena EU prehrambeni sektor.
Činjenica je kako je Hrvatska primjerice, jedan od najvećih neto uvoznika svinjetine i ostalog crvenog mesa. Kakva je situacija danas, prijete li Hrvatskoj nestašice i daljnji rast cijena?
Prema najnovijim podacima za prošlu godinu izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda država članica iznosio je cca 229 milijardi eura dok je uvoz iznosio cca 172 milijarde eura pa je pokrivenost uvoza izvozom na razini država članica bila 133 posto.
U Hrvatskoj je obrnuta situacija. Ukupan uvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda u prošloj godini je bio 4,9 milijardi eura dok je izvoz bio 3,5 milijardi eura, pa je pokrivenost uvoza izvozom bila na razini od 71 posto.
Kad su u pitanju sve grupe poljoprivredno prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj, suficit je u izvozu bio samo u sektorima žitarica i uljarica te sektora ribarstva, mesnih i konditorskih proizvoda a najveći deficit bio je u sektorima svih vrsta mesa te mlijeka i mliječnih proizvoda.
Od ulaska Hrvatske u članstvo Unije do prošle godine ostvarena je negativna uvozno izvozna bilanca u vrijednosti od cca 11 milijardi eura, od čega na negativnu bilancu žive stoke i pratećih proizvoda animalnog podrijetla otpada gotovo 5 milijardi eura.
U prošloj godini ostvaren je pak rekordni uvoz svinjskog mesa u količini od cca 112.000 tona, goveđeg mesa 31.000, te mesa peradi 27.000.
Samodostatnost u sektoru svinjskog mesa u prošloj godini bila je nešto iznad 60 posto kod goveđeg mesa blizu 70 posto, te kod mesa peradi od cca 90 posto, pa je prosječna samodostatnost u sektoru mesa u Hrvatskoj u prošloj godini bila približno na razini od 65 posto.
Najniža samodostatnost u prošloj godini bila je u sektoru proizvodnje i potrošnje mlijeka i mliječnih proizvoda od svega 44 posto.
Unatoč niskoj samodostatnosti vlastite proizvodnje, do sada nije bilo nestašice proizvoda, međutim s obzirom na trendove pada europske proizvodnje animalnih proizvoda u zadnje dvije godine za očekivati je, a već su i sada vidljivi poremećaji u smislu ponude i potražnje, posebice kod mesa, što će rezultirati zasigurno rastom proizvođačkih i uvoznih cijena proizvoda te rastom potrošačkih cijena u narednom srednjoročnom periodu.
Koliko svi zajedno, od državnih vlasti do proizvođača, radimo na podizanju razine svijesti o važnosti očuvanja domaće prehrambene proizvodnje kao jednog od ključnih nacionalnih interesa za održivost cjelokupnog nacionalnog gospodarstva?
Krovno udruženje Food Drink Europe koncem prošle godine, a i tijekom ove godine prema Europskoj komisiji i nadležnim predsjednicima odbora za poljoprivredu i prehrambenu industriju nekoliko puta svojim dopisima inzistira da se proizvodnja hrane na razini država članica i u svakoj državi proglasi od posebnog nacionalnog interesa.
Naime, zeleni dogovor i strategija „od polja do potrošača“ uključujući i klimatske promjene već sada i u nadolazećim godinama značajno utječe na povećanje troškova proizvodnje, iziskuje znatna investicijska ulaganja.
Kada je Hrvatska u pitanju, na nacionalnoj razini osim deklarativnih poruka, nema adekvatnog konsenzusa za sprovedbu svih mjera za povećanje proizvodnje hrane, povećanje samodostatnosti i konkurentnosti na domaćim i globalnim tržištima.
Proizvodnja hrane počevši od primarnog sektora do industrije logistike i maloprodaje višestruki je multiplikator koji utječe na zaposlenost, bruto dodanu vrijednost a isto ima značajni udio na punjenju lokalnih i nacionalnih proračuna.
Foto: Shutterstock
Trebaju li nam s obzirom na situaciju kao i da nismo u svemu samodostatni, dodatna ulaganja u prehrambenu industriju. Smatrate li da hrvatski proizvođači taj ciklus mogu sami odraditi ili nam trebaju strana ulaganja?
Kod većine država članica Europske unije proizvodnja hrane u fokusu je nacionalnih strategija kroz više vladinih ministarskih resora, bilo da se radi o ministarstvima poljoprivrede, ministarstvima gospodarstva i ekonomije a selektivno i kod ostalih ministarstava.
U Hrvatskoj nažalost, prehrambena industrija nije u dovoljnoj mjeri u fokusu niti kod Ministarstva poljoprivrede niti Ministarstva gospodarstva te nema koordinacije na razini Vlade.
Valja se ugledati na neke zemlje, primjerice, Francusku, Irsku ili Austriju.
U Francuskoj Agrimer koordinira sve aktivnosti u sektoru hrane počevši od primarnih proizvoda, prehrambene industrije, maloprodaje posebice u praćenju cijena i proizvodnih marži. Francuskom Ministru poljoprivrede nadodan je i naziv ne samo Ministra poljoprivrede već i Ministra prehrambenog suvereniteta što dodatno naglašava značaj proizvodnje hrane a posebice u odnosu na nove izazove u naredni godinama a vezano na EU zeleni dogovor i prilagodbe klimatskim promjenama.
U Irskoj postoji Bord Bia organizacija koja okuplja sve dionike u prehrambenom lancu pa je vrijednost irskog izvoza hrane u prošloj godini dosegnula blizu 17 milijardi eura što je višestruko veća vrijednost od hrvatskog izvoza iako irski potencijali za proizvodnju hrane nisu višestruko veći u odnosu na Hrvatsku.
U Austriji slično djeluje AMA koja je kroz svoje aktivnosti uspjela ne samo očuvati već i iz godine u godinu povećati nacionalnu svijest o značaju proizvodnje i potrošnje domaćih proizvoda uključujući i javnu potrošnju.
Poznato je kako postoje određene grane domaće prehrambene industrije, kao što je tomu slučaj po pitanju proizvodnje peradarskih proizvoda, koja je gotovo u potpunosti samodostatna. Kako se tu uklapaju najave o ukrajinskim investicijama u izgradnje kompleksa peradarskih farmi i tvornice stočne hrane, te kakve to efekte može imati za domaću peradarsku industriju?
Analize Europske investicijske banke pokazuju značajno niži udio investicija u Hrvatskoj kako u sektoru primarne proizvodnje inputa za proizvodnju hrane tako i u sektoru prehrambene industrije.
S jedne strane je i razumljivo s obzirom na Hrvatsku kao najmlađu članicu Unije, pa je i imala manjih mogućnosti korištenja investicijskih sredstava iz europskog proračuna.
S druge strane gotovo sve države članice odlučile su da iz svojih proračuna za investicijske potrebe u ruralnoj omotnici novog programskog razdoblja angažiraju više financijskih sredstava iz nacionalnih izvora.
Udio nacionalnih sredstava ruralne omotnice do 2027.godine u Hrvatskoj u odnosu na europska sredstva je svega 25 posto, dok je taj udio svih država članica 66 posto, a 13 europskih članica je na investicijska sredstva iz europskog proračuna više nego udvostručilo udio nacionalnih sredstava.
Operativna dobit hrvatskih tvrtki prehrambene industrije, niža je godinama u odnosu na prehrambenu industriju ostalih članica, pa je samim time i investicijski potencijal manji te nisu isključena ulaganja i stranih investitora.
Foto: Shutterstock
Treba li država aktivnije štiti domaće proizvođače koji su lideri na području prehrambene proizvodnje te primarno poticati jačanje i ekspanziju domaćih kompanija?
Niska samodostatnost a posebice kod nekih sektora hrane, prije svega kod animalnih proizvoda, utječe i na povećanje izvoza.
U pravilu poduzetnici iz sektora proizvodnje hrane nastoje plasirati svoje proizvode na vlastitim tržištima ili na tržištima veće kupovne moći s ciljem postizanja što povoljnije prodajne cijene.
U većini država članica postoje određeni viškovi pa su do sada takvi proizvodi plasirani na tržište Hrvatske po relativno niskoj cijeni.
Europska uredba o zabrani nepoštene trgovačke prakse još nije do kraja zaživjela na razini država članica a posebice u Hrvatskoj, pa se često viškovi hrane pojedinih država članica slijevaju na tržište Hrvatske i prodaju se često po cijenama koje ne sadrže sve troškove prodaje čime negativno utječu na ekonomsku održivost proizvodnje hrane u cjelokupnom prehrambenom lancu u Hrvatskoj.
S druge strane potrošnja hrane veće dodane vrijednosti u Hrvatskoj, zbog niske kupovne moći potrošača, znatno je manja u odnosu na posebice stare članice Europske unije.
Proizvodnja i izvoz proizvoda veće dodane vrijednosti pretpostavka je održivosti ukupne proizvodnje hrane u Hrvatskoj.
Države članice koje su najveće izvoznici hrane imaju dobro organiziranu gospodarsku diplomaciju koja suportira poduzetnicima izvoz hrane. Nije slučajno da su među najvećim europskim izvoznim destinacijama zemlje poput Švicarske ili Japana uvijek među prvih pet zemalja po izvozu s obzirom da su to zemlje sa značajno većom cijenom hrane u odnosu na europsku cijenu i zemlje sa značajno većom kupovnom moći. Takvu praksu valja implementirati u Hrvatskoj.
Koliko nam je nužna strategija razvoja usuglašena na razini Vlade RH i domaće prehrambene industrije? Postoje li primjeri takve prakse u drugim zemljama?
Sabor je početkom 2022. godine donio Strategiju poljoprivrede do 2030. godine koja je najvećim dijelom fokusirana na povećanje proizvodnje u primarnom sektoru poljoprivrede. U proceduri je program revitalizacije i povećanja proizvodnje i samodostatnosti u mliječnog sektora s obzirom na dosadašnji izuzetno negativne trendove. Da bi se realizirala strategija poljoprivrede nužno je sagledati pretpostavke i mjere ukupne strategije prehrambene industrije RH u narednom srednjoročnom periodu s ciljem povećanja samodostatnosti i konkurentnosti u sektorima proizvodnje hrane.
Da bi se to ostvarilo potrebno je usuglasiti interese domaće prehrambene industrije, realno procijeniti prije svega potencijal domaćih izvora sirovina za proizvodnju finalnih proizvoda te njihovu konkurentnost kako na unutarnjem tako i na globalnim tržištima.
Foto: Shutterstock
Što je potrebno kako bi domaća prehrambena industrija postala snažan igrač na regionalnom i širem europskom tržištu?
S obzirom na nisku samodostatnost proizvodnje prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj nužna je usuglašena strategija održivosti i razvoja prehrambene industrije na razini Vlade.
Strategija treba definirati mjere i dionike s ciljem ne samo zadržati postojeće prehrambene kapacitete, njihovo povećanje te njihov broj koji imaju pretpostavke za održivu proizvodnju hrane. Pri tom je također važno poboljšati povezanost primarnih sektora poljoprivredne proizvodnje s poduzetnicima iz sektora prerade.
Bitna pretpostavka održivosti i povećanja proizvodnje prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj jest uravnoteženje tržišta kako primarnih proizvoda tako i gotove hrane uključujući i sektor maloprodaje kao što je to kod zemalja koje su uspjele postići konkurentnost na tržištima.
S obzirom na podinvestiranost cjelokupnog lanca u proizvodnji hrane nužno je omogućiti korištenje ostalih izvora financiranja kako iz europskog proračuna tako i iz nacionalnih izvora.
Udio izvoza proizvoda veće dodane vrijednosti na tržišta veće kupovne moći potrebno je iz godine u godinu povećavati te je u tom smislu i nužno aktivirati i ostale vladine resore koji na to mogu imati utjecaj uključujući i posebno adekvatno stručnu i međuresorsku radnu skupinu koja bi trebala imati zadatak sprovedbe i praćenja ukupne strategije proizvodnje hrane u Hrvatskoj.