Još sredinom 80-ih godina 20. stoljeća, ekolog Jay Westerveld bio je inspiriran ironijom pokreta ''Save the Towel'' koju su zagovarali hoteli kako bi očuvali okoliš, ali prije svega kako bi uštedjeli na troškovima te je skovao greenwashing. U doslovnom prijevodu na hrvatski jezik označava zeleno pranje odnosno poduzete aktivnosti kako bi se neka kompanija ili njezin proizvod pokazali ekološki prihvatljivim, umjesto da njihovo poslovanje bude u skladu s normama ekološke prihvatljivosti. Autori poput Delmasa i Burbana još konkretnije opisuju ovaj pojam navodeći kako je to jedino što kompanija radi i ima loš utjecaj na okoliš. Istovremeno, kroz komunikacijsku platformu iste se uspješno pozicioniraju, kao kompanija kojoj je bitna briga za zdravlje i očuvanje okoliša.
Bez obzira na sve, kampanje i ostale aktivnosti koje kompanije provode pod krinkom očuvanja zdravlja i okoliša su uvijek dobrodošle i hvalevrijedne, ali samo kada one za posljedicu imaju vidljive i mjerljive rezultate. Bez prikazivanja konkretnih rezultata uvijek će postojati sumnja da je briga za očuvanjem zdravlja i okoliša bilo samo sredstvo za ostvarivanjem profita.
Tijekom zadnja četiri desetljeća, otkako se aktivnije prati ovaj fenomen, postoji nebrojeno puno primjera greenwashinga, koji su se posljedično drugačije odrazili na same kompanije.
Američki Starbucks je 2018. godine objavio kako prati trendove očuvanja okoliša te kako svojim potrošačima nudi nove poklopce bez slamčica. Naizgled dobra poruka i ideja pokazali su se lažnim jer se ustanovilo kako novi poklopac sadrži više plastike od starog sa slamčicom. Argumenti kojima se Starbucks branio počivali su na tome kako je riječ o drugom tipu plastike (polipropilen) koji se može reciklirati, što i dalje nije uvjerilo aktiviste i kritičare koji su smatrali da to i dalje nije dovoljno s obzirom da se u svijetu reciklira samo 9% plastike.
Godine 2015. Coca-Cola Company je predstavila novi proizvod Coca-Cola Life, koji je kraj loga kompanije imao maleni zeleni list kako bi dodatno osvijestio potrošača o brizi kompanije za zdravljem i okolišem, što su samo unaprijedili u svojim aktivnostima 2018. godine kada su koristili plastične boce od recikliranog materijala. S druge strane, proizvod je isto tako bio komuniciran kao proizvod s manje kalorija i ''zdraviji'' jer je sadržavao 6,6% šećera, što je i dalje puno šećera i upitno po zdravlje. Uz okus koji nije bio po volji potrošača, ali i dalje zbog sadržavanja znatne količine šećera ovaj proizvod se nije uspio zadržati na tržištu duže od 5 godina.
Jedan od klasičnih primjera greenwashinga može se pronaći i u Hrvatskoj, kada je Renault lansirao kampanju Proljeće u voznom parku: zeleno srce Renaulta početkom 2000. godine. Kampanja je poticala potrošače da nova Renault vozila zamijene vozilima starijim od 10 godina uz fiksni popust te je isticala da će se stari automobili reciklirati pod strogim nadzorom i da će za svako novo kupljeno vozilo zasadi jedno stablo.
Trend brige za zdravlje, ali i okoliš sve više ima utjecaja i na potrošača i njegovu odluku pri kupnji nego proizvoda ili usluge. Toga su svjesne i kompanije te iz istog razloga nastoje što je moguće više približiti svoje poslovanje takvom načinu razmišljanja. Tu se nalazi sva apsurdnost tzv. zelenog marketinga i greenwashinga koji cijeli ovaj proces pretvara ciničnim jer umjesto da je u fokusu briga za očuvanjem zdravlja i okoliša, glavni fokus je i dalje na ostvarivanju profita. Štoviše, profit u ovom kontekstu se ne može i ne smije negirati, jer je činjenica kako u svijetu kapitala, profit je taj koji generira ekonomske procese. Isto tako kompanije koje su svjesne da postoje i drugi oblici profita osim financijskog, nastoje ih iskoristiti i izgraditi dobar odnos s potrošačima, a upravo je briga za očuvanjem zdravlja i okoliša jedan od načina. Na taj način, fokus s financijskog biti će preusmjeren na profit prema društvu i okolišu, a sama kompanija će pritom steći još pozitivniji imidž te se pozicionirati kao ona u kojoj postoji svijest o brizi za očuvanjem zdravlja i okoliša.
