Zabrinutost, neizvjesnost, ključne su riječi kada govorimo o recesiji, inflaciji. Što nas očekuje?
Očekujem da će inflacija usporavati tijekom godine. Jednostavno će potražnja igrati daleko važniju ulogu u određivanju stopu inflacije ove godine, nakon proteklih nekoliko godina gdje su poremećaji na strani ponude (poteškoće u lancima opskrbe, prvo zbog pandemije, nakon toga zbog ruske invazije na Ukrajinu). Naime, nakon rasta BDP-a od 6-6,5% u 2022., ove godine očekujemo znatno nižu stopu rasta od 1%. Iako sam uvjeren da će srednjoročno i dugoročno plaće realno rasti, zbog visoke inflacije su prošle godine pali realni prihodi kućanstava. To je jedan od razloga zašto su projekcije za rast BDP-a ove godine znatno niže. Trenutno su očekivanja za globalnu ekonomiju nešto optimističnija nego što su bila prije Nove godine. Tako je i Europska komisija sredinom veljače objavila nove prognoze gdje vidi brzi rast euro područja (0,9% u odnosu na prijašnjih 0,3%) za ovu godinu. Nama je važno da ni za Njemačku, ni Italiju EK ne očekuje recesiju ove godine. Jasno je da izrazita neizvjesnost karakterizira inozemno okruženje pa bi se i trenutno relativno optimistična očekivanja mogla promijeniti.
Jedna od stvari koja utječe na inflaciju je i energetska kriza, kakva su vaša predviđanja obzirom je u novom krugu sankcija nedavno uveden 'embargo' na uvoz rafiniranih naftnih derivata iz Rusije. Kako će se reflektirati na Hrvatsku?
Vidljivo je da su unatoč otvaranju kineske ekonomije nakon ukidanja restrikcija vezanih uz pandemiju i nešto optimističnijem raspoloženju o globalnoj ekonomiji, cijene nafte i mnogih sirovina prilično stabilne. Smatram da je to u skladu s očekivanjima da će globalna ekonomija osjetno usporiti ove godine. Odnosno, da slabija potražnja igra važniju ulogu ove godine u određivanju cijena energenata i sirovina. Bitno je međutim naglasiti da je situacija prilično napregnuta, pogotovo kod nafte na fizičkom tržištu. Naime, proteklih godina se relativno malo novih izvora otkrilo i komercijaliziralo dok, s rastom ekonomije, potražnja za naftom i njenim derivatima raste. Općenito, bilo da je riječ o nafti, naftnim derivatima, sirovinama ili hrani, neovisno o potražnji dođe li do poremećaja u lancima opskrbe, svjedočit ćemo porastu cijena. Često je tako bilo u prošlosti i povremeno će se takve stvari događati. Međutim, treba također imati na umu da tehnologije napreduju, da cjenovni signali itekako mogu utjecati na razvoj novih izvora, kao što je bio slučaj s plinom i naftom u SAD-u iz škriljevaca prije deset godina.
Kod embarga na ruske naftne derivate, cilj nije spriječiti dolazak ruskih naftnih derivata na tržište, već smanjiti njihovu cijenu kako bi ograničili priljev deviza Rusiji za financiranje invazije Ukrajine. Europu strukturno karakterizira manjak proizvodnje dizel goriva i višak benzina. Ako će biti rizika u pogledu opskrbe Europe s naftnim derivatima, dizel goriva su najizgledniji izvor. Međutim, Hrvatska ima dvije velike prednosti. Prvo je direktan pristup moru, što znači da uvijek može uvesti potrebne količine. Druga važna prednost je ulaganje u riječku rafineriju, pogotovo u postrojenje za obradu teških ostataka čije se puštanje u rad očekuje tijekom 2024. godine. Tada će rafinerija na financijski održiv način moći povećati proizvodnju i količine proizvedenog dizel i benzina.
Cijene nafte i naftnih derivata određuju se na međunarodnim tržištima, ali Hrvatska ima strukturne prednosti u kontekstu sigurnosti opskrbe.
Goran Šaravanja, Foto: Mirna Bartolic/HGK
Uskoro nam stižu i takozvane 'narodne obveznice'
Jedan uobičajen oblik financijskog instrumenta koji, u uvjetima gdje su kamate na štednji u bankama još uvijek iznimno niske, nudi bolji povrat. Ročnost obveznica, kamata koju će nuditi, kretanje inflacije i kamatnih stopa u međuvremenu bit će ključni faktori u određivanju potražnje za ovim instrumentom.
Hrvatska je ostvarila neke od zacrtanih ciljeva, ulazak u Schengen, eurozonu. Što nas očekuje, odnosno na koji način trebamo naprijed?
Nakon što pristupimo OECD-u, tek tada nastupa vrijeme kada ozbiljno moramo ponuditi odgovor na pitanje kakvu Hrvatsku želimo. Kod bilo kojeg pitanja je ključno uzeti u obzir hrvatske specifičnosti, kao i različitosti unutar same Hrvatske.
Primjerice, kada razmišljamo o poteškoćama pronalaska radne snage, evidentno je da su potrebe kontinentalne Hrvatske koja ima veći udio industrijske proizvodnje drugačije od potreba obalnih županija gdje sezonalnost turističkog sektora generira vršnu potražnju za radnom snagom. Imate i kratkoročne aspekte koje se svode na pronalazak radne snage za iduću sezonu, dok bismo istovremeno morali razmišljati kako dugoročno osigurati adekvatnu radnu snagu. To je tek grebanje površine ove problematike, kao i svake druge. To je naš zadatak kao društvo. Kao članica Schengenskog prostora i euro područja, nalazimo se u institucionalnoj jezgri EU. Imamo izvrsnu priliku učiti od najboljih, najiskusnijih i utjecajnijih članica EU te iskoristiti polugu koju predstavljaju svi instrumenti EU za nastavak preobrazbe hrvatske ekonomije. Sve ovisi o nama.
Na kraju, ali nikako nebitno, moramo biti svjesni koliko je Hrvatska danas makroekonomski stabilnija nego što je bila prije ulaska u EU. Otkad smo postali članica EU robni nam se izvoz više nego udvostručio, kronični deficiti u proračunu i tekućem računu platne bilance postali su suficiti; čak i nakon energetskog šoka, deficit u tekućem računu platne bilance 2022. godine je umjeren, zaduženosti državnog sektora, a još važnije privatnog sektora znatno je niža i, gdje smo stoljećima imali premalo radnih mjesta za radno sposobno stanovništvo, danas ne možemo pronaći dovoljno radne snage. Svakako su demografski trendovi jedan razlog za ovo zadnje, ali i tu treba priznati da je proteklih godina stvoreno 200.000 novih radnih mjesta.
Šaravanja je za kraj uputio i jedno osobno promišljanje, u kojem se svi možemo prepoznati.
Moje je mišljenje da smo previše okrenuti prema samima sebi i posljedično previše pesimistični kao društvo. Morali bismo s više samopouzdanja isticati naša nesporna postignuća u razvoju društva i ekonomije u proteklih 20 godina. Ne da bismo se hvalili ili liječili nekakve komplekse, već da stvorimo okruženje gdje ćemo stvoriti potporu za daljnje promjene na bolje u društvu. Svakako jesmo puno postigli, ali nam puno posla ostaje kako bismo se približili prosjeku standarda EU. Prije ćemo ostvariti taj cilj budemo li realni u sagledavanju naših uspjeha i nedostataka.
