Autor je dviju knjiga: Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline (2021.) i Bioetika sporta. Izazovi za budućnost sporta (2024.- koautorica Ivana Zagorac), te više od 40 znanstvenih radova, uvodnika, recenzija i prikaza. Član je uredništva časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica.
Predsjednik je Europskog udruženja za filozofiju sporta (EAPS - European Association for the Philosophy of Sport) u mandatu od 2023. do 2026. godine.
Škerbić je jedan od panelista na skorašnjem Sunset Sports Festivalu pa je i to jedan od povoda za ovaj intervju
Za početak, kako je tekao vaš sportski put; od igrača, preko suca, pa sve do znanstvenika koji se bavi sportom iz filozofske perspektive?
Još kao dijete i od kada znam za sebe, bio sam zaluđen sportom. Počeo sam s nogometom, te sam kao i svi koji su se isticali talentom završio u mlađim kategorijama Varteksa. Obožavao sam miris pokošene trave i svoju nogometnu loptu koja je bila najdragocjenije vlasništvo koje sam imao. Tijekom osnovne škole razvio sam interes za košarkom, a kada se pojavio Dražen Petrović bio sam potpuno opčinjen te sam se u potpunosti prebacio na košarku. Usporedno, igrao sam sve moguće sportove, od stolnog i velikog tenisa, rukometa, odbojke; glavno da skače lopta i da se igramo. Ponajviše zbog nedostatne visine, morao sam se pomiriti da neću moći u profesionalce, te sam se s početkom studija filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prebacio u sudačke vode. Tom sam se pozivu posvetio vrlo intenzivno i on me je u konačnici doveo do filozofije sporta. Naime, kao sudac u košarci imate jedinstvenu perspektivu u kojoj na sport gledate drukčije od svih drugih sudionika, te nosite odgovornost da štitite i čuvate sport, utakmice da bude fair, da se poštuju pravila. Posebno mi je važno bilo da svojim kriterijem ne dovodim u povlašteni položaj jedan od timova – naime, o sudačkom kriteriju ovisi hoće li se ići na ruku timu koji voli grubu igru ili recimo timu koji je tehnički potkovaniji. Time sam se dosta bavio tada. U tom periodu posebno me zaokupljalo razmišljanje o interpretaciji pravila, jer kao što vam je poznato, pravila u košarci (ali i nogometu, rukometu itd.) se ne provode doslovno, već se interpretiraju. Primjerice, fizički kontakt tijelima i njegov intenzitet odnosno gluma i njegovo naglašavanje, jako je teško odrediti. Najvažnije, pritom jedino čime se možete voditi jest ethos – ono kako sportska zajednica osjeća da treba. Naravno, to je fluidno, i vi nemate jasno preciziranu granicu dozvoljenog guranja i kontakta, a posebice nedozvoljenog koje donosi nepravednu prednost. Morate imati 'osjećaj' odnosno pravila provoditi kako se u zajednici uvriježilo. To su oni trenuci u utakmicama kada cijela dvorana ustane na noge i protestira jer je guranje postalo neprihvatljivo. Ponekad me jako frustriralo kada sam od kontrolora dobivao primjedbe o potrebi razvijanja 'boljeg osjećaja' za faul.
U svakom slučaju, kada sam konačno naišao na literaturu filozofije sporta i shvatio da postoje znanstvenici koji se već nekoliko desetljeća bave ovakvim pitanjima i štoviše razvijaju etičke torije, pokušavaju razumjeti i definirati ove probleme i fenomene u sportu, znao sam da je to moj poziv i ono čime ću se baviti u ovom životu.
Vaša karijera objedinjuje dva svijeta: znanost i sport. Kako vi vidite odnos filozofije i sporta? Ima li sport što naučiti od filozofije i obrnuto?
Svakako da mogu. Moja je sreća, da imam privilegij da mogu spojiti svoje dvije najveće životne strasti i interese – sport i filozofiju. Danas doista mogu ustvrditi da je ono što najviše volim raditi postalo moj posao. Sport i filozofija su tako fantastičan spoj. Osim toga, oni su zapravo i nužno potreban spoj. S jedne strane, filozofija postavlja ključna pitanja za sport poput: što je sport odnosno što sport čini sportom; zašto je sport takav fenomen za ljude diljem svijeta – privlači milijarde ljudi, izaziva njihove emocionalne reakcije i dovodi ih u razna duhovna stanja kao rijetko što u njihovim životima. S druge strane, ona propituje sport s moralne strane te odgovara na pitanja o vrjednotama sporta kao moralnom orijentiru odnosno onom što treba sačuvati netaknuto u sportu. Ovdje ponajviše govorimo o fair playu i težnji za izvrsnošću. Uostalom, već desetljećima su filozofi sporta na čelu Etičke komisije Svjetske anti-doping agencije. Konačno, aktivnom brigom za očuvanje integriteta sporta, ona je danas uključena u gotovo sve sportove i zastupljena u tzv. Integrity Unit timovima koji vode borbu za zaštitu sporta od prijetnji poput dopinga, korupcije, zlostavljanja i nasilja, iskorištavanja sportašica i sportaša, namještanja rezultata itd. Svijet sporta shvatio je i prihvatio važnost ove discipline, te svaki takav tim ima uključenog etičara. Primjerice, i sam sam uključen u European Boxing Confederation kao tzv. 'ethical officer' u Integrity Unit timu za zaštitu boksa.
Postoji li u Hrvatskoj zajednica stručnjaka koja se sustavno bavi filozofijom sporta? Koliko je javnost otvorena za takve rasprave?
U Hrvatskoj postoji zajednica stručnjaka, koja je blisko povezana s kolegicama i kolegama u regiji, a može se reći i da su hrvatski filozofi oni koji predvode tu regionalnu zajednicu. Ovdje mislim na stručnjake iz Slovenije, Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Bugarske. Mojom inicijativom, imamo redovite konferencije koje omogućuju susrete naših i regionalnih znanstvenika s najvećim svjetskim autoritetima poput začetnika discipline Williama Morgana i Scott Kretchmara (iz SAD), vodećih filozofkinja sporta poput Angele Schneider (Kanada), Silvie Camporei (Italija) i Irene Martinkove, te filozofa sporta poput Sigmunda Lolanda (Norveška), Jima Parrya i Mike McNameeja (VB). S njima imamo izvrsne veze i pristup svjetskoj zajednici. Uostalom, ja sam izabran za predsjednika Europske asocijacije za filozofiju sporta, a u Splitu sam organizirao i jubilarni 50. svjetski kongres filozofije sporta s rekordnim brojem sudionika.
Posebno mi je drago da i javnost sve više prepoznaje našu struku i rasprave koje vodimo, jer su se pokazale ne samo relevantne, nego ponekad i presudne za budućnost sporta. Podsjetit ću na trenutnu žučnu raspravu o (ne)uključivanju interspolnih i transrodnim sportašica u ženske kategorije, koji se razrješavaju upravo u našoj struci. Uostalom, tijekom OI u Parizu, priča koja je zasjenila kompletne igre ticala se alžirske boksačice Imane Khelif, gdje su mi se obratili razni mediji želeći čuti stručni osvrt o tome, te su na neki način prepoznali struku koja je relevantna za ta i takva pitanja.
Etika u sportu sve je češća tema u javnosti, ali vi se bavite i (bio)etikom sporta. Možete li nam objasniti razliku i pojasniti zašto je to područje važno?
Etika sporta je do unazad desetak godina bila dominantno područje ili grana filozofije sporta, da bi sada ustupila mjesto bioetici sporta. Etika sporta se bavi moralom u sportu kroz četiri velike teme: varanje u sportu – od namjernog kršenja pravila, problema s dominantnom 'sve ili ništa' logikom sporta, do fair playa; poboljšavanje u sportu – od korištenja dopinga, genskih manipulacija do raznih tehničkih intervencija i metoda; spolna i rodna pitanja – od položaja i problema žena u sportu, do izazova s interspolnim i transrodnim osobaama u sportu; te tzv. socijalna pitanja – koja obuhvaćaju širok spektar problema od paraolimpijskog sporta, preko socijalnih i političkih pitanja poput rasizma i nacionalizma, pa sve do ekonomskih pitanja.
S druge strane, bioetika sporta je područje filozofije sporta za koju je ključna interdisciplinarnost i podatci dobiveni empirijskim istraživanjima kako bi se razriješila etička pitanja i dileme u sportu. Dakle, ona povezuje etiku i relevantne prirodno-znanstvene discipline. Primjerice, kada imamo slučaj korištenja nedozvoljenih tvari ili dopinga, što je u osnovi etički problem poštenja i varanja odnosno moralne ispravnosti, mi trebamo interdisciplinarnu suradnju stručnjaka iz primjerice tehnologije, kemije, biologije, medicine koji trebaju istraživanjima donijeti laboratorijske i ine podatke kako bi se moglo odgovoriti na etičko pitanje je li nešto fair i moralno ispravno. Dakle teorijska etika više nije dosta, već je potrebna interdisciplinarna suradnja jer gotovo nijedan problem u današnjem sportu se više ne može razriješiti sa samo jednom znanošću.
Koje su konkretne teme kojima se bavi filozofija i (bio)etika sporta?
U svojoj prvoj knjizi 'Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline' (2021.) detaljno sam pokazao kako je disciplina nastala 1972. te kako se razvijala i o kojim se točno temama i problemima raspravljalo. Primjerice, velika je tema bila konstruiranje precizne definicija sporta koja je presudno važna za zakonske akte koji će odrediti koje aktivnosti jesu ili nisu sport odnosno koje će dobiti legalan status sporta ili biti naprimjer biti dio olimpijskog programa. Velika su tema i vrjednote u sportu, kao odgovor na pitanje kako to da je za mnoge ljude sport smisao života, da se sa sportom osobno identificiraju i kroz njega se ostvaruju i rastu kao osobe, te u konačnici bez sporta ne mogu ni zamisliti svoj život. Mi govorimo o internim vrjednotama sporta kao esencijalnim, poput fair playa i težnje za izvrsnošću. S druge strane, postoje i izvanjske vrednote poput novca, ali i socijalne vrjednote poput inkluzije koju dio zajednice smatra važnijom od fair playa kako neki smatraju.
U drugoj knjizi koja je upravo izašla 'Bioetika sporta. Izazovi za budućnost sporta', zajedno s kolegicom Ivanom Zagorac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dotičemo se svih velikih problema sporta danas: od uporabe novih tehnologija poput AI, kiborgiziranja odnosno ugradnje umjetnih dijelova u tijela sportašica i sportaša, etičkih problema i dilema u paraolimpijskom sportu, poboljšavanja sportaša i najavljenih Poboljšanih Igara (Enhanced Games), biomedicine, genetike i sportske medicine u sportu, do pitana životinja u sportu i ekološke održivosti, te 'vrućih' pitanja s interspolnim i transrodnim sportašicama. Posebna pak je pažnja posvećena problemu ranjivosti i zaštite ranjivih osoba u sportu koji prepoznajemo kao jednu od ključnih tema za današnji sport.
Treba naglasiti kako su obje knjige jedinstvena izdanja u disciplini i da nema usporedivih u globalnom akademskom diskursu.
Na naslovnici vaše knjige „Filozofija sporta“ nalazi se Dražen Petrović. Koji su vam sportaši, uz Dražena, bili uzori i zašto?
Dražen Petrović bio je moj apsolutni idol – ponajviše zbog dviju stvari: načina na koji se igrao i nadigravao na terenu, te zbog naglaska koji je uvijek stavljao na "rad, rad i rad" kao ključ svoga uspjeha. To me posebno pogodilo i iznenadilo jer sam dotad vjerovao da je talent gotovo sve u sportu, i da sav trud ne znači mnogo ako ga nemaš.
S druge strane, Draženovo uporno odbijanje da prihvati unaprijed zadane granice – da je netko na papiru bolji ili jači – te njegovo stalno testiranje vlastitih limita i pomicanje ljestvica naučili su me da i sam u životu i radu neprestano propitujem vlastite granice i izlazim izvan poznatog i sigurnog. Uvjeren sam da bez tog uzora ne bih imao hrabrosti otići tako daleko – da, primjerice, danas budem čelna osoba filozofije sporta u Europi.
Upravo zato, kada sam počeo pisati svoju prvu knjigu Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline, znao sam odmah da će Dražen biti na naslovnici. I tako je i bilo.
Za mene, nema usporedivih sportaša. Ipak, kada držim nastavu ili predavanja na međunarodnim skupovima, uvijek ističem primjere iz hrvatskog sporta, poput Janice i Ivice Kostelića kao savršeni primjer iskazivanja najvažnije vrline za sport - rezilijentnosti ili otpornosti na nedaće i povratka na vrhunsku razinu nakon oporavka.
Na ovogodišnjem Sunset Sports Festivalu sudjelujete na panelu „Redefining Possible – How Far Is Too Far?“. Koje biste pitanje najradije otvorili u toj raspravi i što mislite, koliko je sport danas spreman propitivati vlastite granice?
Rekao bih da je cijeli sport u svojoj srži neprestano okrenut pomicanju granica. U filozofiji sporta ta je težnja prepoznata kao "težnja za izvrsnošću" – temeljno obilježje koje karakterizira sport bez obzira na njegovu razinu ili oblik. Svaka osoba koja se bavi sportom, bilo profesionalno ili rekreativno, teži nekom obliku napretka i nadilaženju samog sebe: bilo to kroz savršeno izveden lob u tenisu, precizno dodavanje u košarci ili tehnički besprijekoran skok u atletici.
Stoga ne iznenađuje da sportaši na najvišim razinama – oni koji su dosegli krajnje granice tjelesnih mogućnosti – žele ići još dalje. Kada tijelo više ne može napredovati prirodnim putem, što preostaje? Kako nam pokazuju brojni dopinški skandali posljednjih godina, sportaši često posežu za sredstvima koja omogućuju brži oporavak i više treninga – jedini način za postizanje novih razina izvrsnosti.
U tom kontekstu pojavljuju se tzv. Enhanced Games – Poboljšane igre – koje sportašima nude upravo tu mogućnost: unapređenje vlastitih sposobnosti uz nadzor medicinskih stručnjaka. Mislim da će cijeli svijet s velikim zanimanjem pratiti ove igre sljedećeg svibnja u Las Vegasu, gdje će se, pod kontroliranim uvjetima, sportaši natjecati nakon ciljanog i precizno usmjerenog višemjesečnog unapređivanja treningom i korištenjem (za olimpijski sport zabranjenih) sredstava za poboljšanje performansi. Time se zapravo ostvaruje vizija nekih znanstvenika koji već dugo zagovaraju ideju o otvorenom, sigurnom i kontroliranom korištenju dopinga.
Sudjelovanje na ovogodišnjem Sunset Festivalu za mene je novo i uzbudljivo iskustvo, ali i velika čast. Iskreno, jedva čekam prepustiti se atmosferi festivala o kojem sam čuo toliko lijepih riječi.
Koliko su festivali poput Sunset Sports Festivala važni za popularizaciju kompleksnih tema, poput etike u sportu? Kako ih približiti široj publici, osobito mladima?
Ovakvi su festivali izvanredna i jedinstvena stvar jer se na njima u jednoj opuštenoj i neformalnoj, a opet ozbiljnoj formi, progovara o velikim i važnim temama sporta iz ustiju iznimno uspješnih sportaša i raznorodnih vrhunskih stručnjaka iz svijeta sporta. Sudionici na zanimljiv, svakom pratitelju i praktičaru sporta dostupan i primjeren način, progovaraju o kompleksnim i često nepoznatim temama, te ih tako uključuju u razgovore i promišljaje sporta. Ali još i više, na ovakvim se festivalima dolazi do brojnih izuzetno zanimljivih i manje dostupnih informacija, obogaćuje brojnim jedinstvenim iskustvima u i o sportu prenesenih na autentičan način. Rekao bih da svaka osoba dolaskom na ovakve festivale doživljava nalete velike inspiracije i entuzijazma, što je zapravo pogonska snaga za bolju budućnost sporta.
