Miradie Tchèkpo živi u Berlinu, radi u jednoj kineskoj trgovačkoj firmi kao prevoditeljica za kineski jezik.
„U srednjoj školi sam gledala kineske TV kanale i sanjala o tome da putujem u Kinu i upoznam njihovu kulturu“, rekla je za DW.
Poslije mature je tri godine studirala kineski jezik na Sveučilištu u Abomey-Calaviju na Konfucijevom institutu.
„Želim ostvariti svoj san o međunarodnoj trgovini tako što ću izvoziti tropske proizvode iz Benina u Kinu i uvoziti kineske proizvode u Benin, ili još bolje u čitavu Afriku. Kada se uči neki jezik, to je zato da bi se surađivalo s tom zemljom“, objašnjava Tchèkpo, piše Deutsche Welle.
Međutim, ono što je postigla Miradie Tchèkpo, uspijeva samo malom broju afričkih studenata koji uče mandarinski – standardni kineski jezik kojim govori većina stanovništva u Kini.
Uče kineski, ali su male šanse za posao u Kini
Konfucijev institut je državni jezični i kulturni institut osnovan 2004. godine, pod okriljem kineskog Ministarstva obrazovanja. Kineska vlada snažno ulaže u njihovo širenje po svijetu – samo u Africi desetci tih instituta nude tečajeve kineskog jezika.
„Kina velikodušno dodjeljuje stipendije studentima, ali se u samoj Kini za njih gotovo i ne otvaraju mogućnosti za karijeru“, kaže Simbarashe Gukurume, sociolog na Sveučilištu Sol Platje u Kimberlyu u Južnoj Africi.
Razlog je taj što kinesko stanovništvo, u usporedbi s afričkim, znatno bolje govori strane jezike. Kina je također poznata po tome da za većinu svojih infrastrukturnih projekata na kontinentu – poput luka, puteva ili aerodroma – angažira vlastitu radnu snagu.
Nakon završenog studija kineskog jezika vrlo mali broj ljudi može izgraditi karijeru, naglašava ovaj znanstvenik porijeklom iz Zimbabwea: „Gotovo čitav kadar fakulteta i osoblje Konfucijevog instituta na Sveučilištu u Zimbabweu čine naši ljudi koji su dobili određenu financijsku podršku za studije u Kini i koji sad predaju mandarinski“, kaže Gukurume za DW.
„Kina ima koristi od ovakvog razvoj situacije, jer se većina ovih instituta, kao i drugih kulturnih razmjena, obično zasniva na bilateralnim sporazumima između vlada i to ponekad ide ruku pod ruku s neograničenim pristupom Kine afričkim resursima“, naglašava on. Kulturne aktivnosti i kineska vodeća uloga u eksploataciji litija i kobalta u Africi – za njega su to dvije strane iste medalje.
Mnoge zemlje imaju institucije koje u inozemstvu promoviraju vlastiti jezik i kulturu. Međutim, za razliku od njemačkih Goethe instituta koji imaju vlastite urede, Konfucijevi instituti su često povezani sa sveučilištima.
Utjecaj Komunističke partije Kine izazvao je kritike, posebno u zapadnim zemljama. Ovi instituti ne prenose samo kineski jezik i kulturu već i politički sustav, naglašava Gukurume: „Mladi ljudi koji se upoznaju sa ovim političkim sustavom usvajaju nedemokratske principe“, kaže ovaj sociolog.
U tome on vidi i objašnjenje zašto su zatvoreni neki Konfucijevi instituti u Europi i Sjedinjenim Državama: „Zato što ugrožavaju akademsku slobodu na sveučilištima, ali i zato što indoktriniraju studente kineskim političkim sustavom, koji bi mogao biti shvaćen kao autoritarni ili nedemokratski.“
U Africi, međutim, broj ovih kulturnih instituta naglo raste. Južna Afrika se sa deset instituta smatra jednim od centara za mandarinski jezik. Kina sve više ulaže u kazališta, muzeje, filmsku, muzičku i medijsku industriju, kao i u knjižnice na afričkom kontinentu.
Odsustvo granica i pravila za utjecaj Kine u Africi
U studiji „Institucionalizirano kulturno prisustvo Kine u Africi", koju je 2023. objavio njemački Institut za međunarodne odnose u Sttutgartu, Avril Joffe, šefica Odjela za kulturnu politiku i menadžment na umjetničkoj školi Sveučilišta Witwatersrand u Johannesburgu - se bavi time kako afrički akteri doživljavaju ove kineske kulturne programe i što to znači za lokalnu kulturu.
Prema njenim riječima, kineski interes za Afriku nadilazi ekonomske i sigurnosne motive te uključuje izgradnju „meke moći“. Zato se, dodaje ona, ne čudi što je broj afričkih studenata na kineskim sveučilištima s manje od 2.000 u 2003. godini, petnaest godina kasnije, u 2018. porastao na više od 81.500.
Kineska rastuća ulaganja u kulturnu infrastrukturu afričkih zemalja nisu samo simbolična gesta. Joffe kritizira odsustvo granica i pravila za utjecaj Kine u Africi: „Da bi se ublažili potencijalno negativni efekti ovakvog institucionaliziranog kulturnog prisustva, potrebno je davati mnogo konkretnije preporuke – posebno civilnom društvu, umjetnicima, kreativcima, filmašima, glazbenicima, kao i samim vladama“, rekla je Joffe a DW.
Ona priznaje: „Još nemamo jasnu sliku o tome ulazi li kineska antidemokratska ideologija u ove investicije. Ove korektivne mjere su neophodne da bi se osiguralo da se to ne dogodi.“
Bolje podržati i financirati lokalnu kulturu
Jedan od načina je da se osigura da Afrička unija i druga regionalna tijela zaista uključe afričke institucije u svoje pregovore o kineskim investicijama. Potrebna je jedinstvena kulturna politika koja bi svakoj afričkoj zemlji omogućila da ojača svoju pregovaračku poziciju i maksimalno iskoristi pozitivne efekte kineskih ulaganja, zahtijeva Joffe.
Osim toga, afričke zemlje bi morale poštovati potrebe umjetnika i kulturnjaka kako bi investicije zaista odgovarale njihovim interesima. Ona izražava zabrinutost za identitet afričkih umjetnika ako sadržaj bude uglavnom oblikovan pod utjecajem Kine.
Joffe se zalaže i za povećanje državnog financiranja: „Time bi se osigurale i stipendije i programi za umjetnost i kulturu, a istovremeno bi se smanjio financijski monopol koji možda ima Kina“. Također, mladi ljudi koji su studirali u Kini bi trebali u svojim matičnim zemljama dobiti bolje mogućnosti za zapošljavanje ili dodatnu obuku.
