Ruski agresorski rat protiv Ukrajine na istočnom krilu Europske unije, nepoštovanje – ili još bolje rečeno – prezir prema međunarodnom pravu od strane SAD-a pod predsjednikom Trumpom te optužbe za kršenje međunarodnog humanitarnog prava protiv Izraela u sukobu na Bliskom istoku – sve je to šokiralo mnoge Europljane. Čini se da je svjetski poredak uspostavljen nakon Drugoga svjetskog rata stigao do svoga kraja. Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači 2026.:
„Taj poredak, koliko god bio nesavršen čak i u svojim najboljim vremenima, više ne postoji u tom obliku.“
Sugovornici u Aziji često su iznenađeni zaprepaštenošću nekih Europljana. Tako bivši singapurski diplomat Bilahari Kausikan na azijskoj sigurnosnoj konferenciji Shangri-La Dialogue u razgovoru za DW kaže:
„Mislim da su konkurencija i sukob temeljna obilježja međunarodnih odnosa. Te vječne, surove istine bile su kratko prikrivene – možda dvadesetak godina, od pada Berlinskog zida do izbijanja globalne financijske krize. Radilo se o iznimnoj fazi svjetske povijesti.“ I dodaje: „Europa je mislila da je džungla trajno ukroćena. A onda je doživjela šok.“
SAD se ne vraća
Marc Saxer, politolog i voditelj ureda za Aziju i Pacifik njemačke političke Zaklade Friedrich Ebert, objašnjava u razgovoru za DW da je ta razlika u pogledima između Europe i Azije rezultat različitih povijesnih iskustava. Europa je, kaže, pod zaštitnim kišobranom SAD-a mogla sanjati san o liberalnom svjetskom poretku, dok je za Aziju to bilo nezamislivo.
Težnje za uspostavom liberalnog svjetskog poretka Saxer smatra propalima, a „povratak SAD-a ulozi koju je imao sve do 2010-ih iz strukturnih razloga smatram nemogućim“. Unipolarni trenutak definitivno je prošao, ističe ovaj politolog. On pojašnjava dalje da se SAD strateški preopteretio sukobima u Europi, na Bliskom istoku i u indo-pacifičkoj regiji.
Fantazije o hegemoniji
Thomas Kleine-Brockhoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku u razgovoru za DW Sjedinjene Američke Države vidi manje kao preopterećenu silu, a više kao nositelja imperijalnog projekta. SAD pokušava „uspostaviti hegemonijski svijet velikih sila, neku vrstu svjetskog direktorija s Rusijom i Kinom“. Želi svijet sfera utjecaja velikih sila, kaže on.
SAD, Kina i Rusija (svaka iz svojih razloga i s vlastitim namjerama) potkopavaju međunarodno pravo i multilateralne institucije poput Ujedinjenih naroda.
Rezultat je, prema Saxeru, „vučji svijet“ (objavio je knjigu pod istim naslovom), pod čime se podrazumijeva svijet „u kojem pravo jačega pobjeđuje snagu prava“.
Protupokreti od Azije do Amerike
Većina drugih država prirodno nema interesa za takav svijet. No kakvi se protupokreti naziru? Kleine-Brockhoff vidi tri konkretne reakcije koje ovise o zemljopisnom položaju i strateškom okruženju.
Japan, koji se nalazi u neposrednoj blizini rastuće sile Kine i u indo-pacifičkoj regiji ima malo istomišljenika, nema drugog izbora nego pokušati produbiti suradnju sa SAD-om.
Europa, koja geografski čini cjelinu i politički je povezana, oslanja se na „samoojačavanje u gospodarskom i vojnom smislu“, kaže Kleine-Brockhoff. Pritom pokušava u prijelaznom razdoblju što dulje zadržati SAD uz sebe kako bi naposljetku stala na vlastite noge.
Treći model – svojevrsni protusavez srednjih sila – formulirao je Mark Carney u svojem zapaženom govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu 2026.: „Stari poredak se ne vraća. Ne trebamo tugovati za njim. Nostalgija nije strategija. Ali iz ovoga možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadaća srednjih sila.“
Ponovno pregovaranje u multipolarnom svijetu
Saxer, koji argumentira slično kao Carney, kao ključan aspekt pregovaračkog procesa naglašava činjenicu da se krug sudionika širi: „Posebnost ove povijesne prekretnice leži u tome što prvi put nakon nekoliko stoljeća sile koje nisu zapadne presudno sudjeluju u odlučivanju o tome kako će biti oblikovan naredni svjetski poredak.“ Za razliku od ranije, „poredak više neće značiti vesternizaciju“, kaže Saxer.
Koncepti uređenja morat će uzeti u obzir kineska shvaćanja, prema kojima pravila prije svega služe kolektivu, a ne prvenstveno pojedincu, kao i uvjerenja muslimanskog svijeta utemeljena na zajednici vjernika. Ipak, i unutar tih shvaćanja postoje sukobi, poput onih između šijitskog i sunitskog islama.
Snalaženje u „vučjem svijetu“
Kako bi se opstalo u takvom svijetu, Saxer naglašava tri aspekta koji nadilaze Carneyjevu ideju.
Prvo, treba uključiti i manje države, poput Novog Zelanda, Norveške ili Singapura. Koristan je svatko „tko se želi proaktivno i konstruktivno baviti nekim problemom“.
Drugo, suradnju ne treba promatrati kao savez, nego kao „partnerstva sredine“, kako bi se spriječilo stvaranje blokova.
„Treće, suočavanje s globalnim izazovima, s obzirom na ograničene kapacitete, ne može se oslanjati samo na koalicije istomišljenih demokracija. Partnerstva sredine moraju okupiti sve države koje su usmjerene na rješenja, bez obzira na njihovo unutarnje uređenje“, kaže Saxer.
Helsinki 2.0
Ovaj pragmatični pristup nadilazi politiku utemeljenu na vrijednostima i potragu za istomišljenicima. Umjesto partnera povezanih vrijednostima, dolaze partneri povezani interesima. Umjesto paralelnog ili suprotstavljenog djelovanja istomišljenika, postoji suradnja u područjima u kojima se interesi podudaraju, a izostaje tamo gdje se razilaze. Naravno, uz očuvanje određenih neupitnih načela, poput ljudskih prava.
Kako bi se to postiglo, Saxer zamišlja svojevrsni „Helsinki 2.0“. Početkom 1970-ih, tijekom istočno-zapadnog sukoba između SAD-a i Sovjetskog Saveza, uz sudjelovanje europskih članica NATO-a i država Varšavskog pakta, na Konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) dogovoreno je zajedničko preuzimanje obveza koje nisu imale status međunarodnog ugovora. Taj sporazum, poznat i kao Helsinška deklaracija, prije svega je regulirao sigurnosna pitanja u Europi i može se sažeti formulom „univerzalizam bez uplitanja". Prema Saxeru, taj je pristup ponovno aktualan.
Paralelno postojanje različitih poredaka
Kleine-Brockhoff skeptičan je kada je riječ o stabilnosti takvih konstelacija, osobito zato što danas, za razliku od tada, nedostaju snažni čimbenici stabilnosti. „Svaki poredak zahtijeva čimbenike stabilnosti koji ga održavaju te minimum pravila i poštovanja pravila.“ Fluidna ideja partnera povezanih interesima koji surađuju, primjerice, u klimatskoj politici, a u sigurnosnoj politici djeluju jedni protiv drugih, u svojoj je biti nestabilna. Govoreći o Carneyju, Kleine-Brockhoff kaže: „Vidim protusile, ali ne vidim njihovo povezivanje.“ Srednje sile su, na kraju, previše različite i imaju previše različite interese.
Umjesto toga, Kleine-Brockhoff uočava nastanak višestrukog poretka. Pod tim podrazumijeva „paralelno postojanje različitih modela poretka s ograničenom dubinom primjene“. Mogao bi se zamisliti, primjerice, poredak sastavljen od partnera istomišljenika poput EU-a, Japana i Australije, no njegov bi utjecaj u velikoj mjeri ostao ograničen na same članove.
Loša vremena za javna dobra
Zbog toga aktualni razvoj događaja otežava očuvanje globalnih javnih dobara. Suzbijanje klimatskih promjena, upravljanje globalnim zdravstvenim rizicima poput pandemija i osiguravanje mira – sve to postaje sve teže.
Kleine-Brockhoff zato strahuje od nastupanja ere „stalnog parazitiranja na tuđi račun“. Umjesto zajedničkog rada na globalnim izazovima, pojedini će akteri sve više nastojati ostvariti vlastitu korist.
Upravo kako bi se to spriječilo, Saxer ne vidi alternativu suradnji partnera povezanih interesima koji su spremni na pragmatičnu suradnju. Transformativni realizam, prema njegovu mišljenju, nudi najbolju mogućnost da se nakon kraja liberalnog poretka integriraju različite predodžbe o poretku kako bi se rješavali konkretni globalni izazovi, a da se pritom ne vrati logici stvaranja blokova.
