Redatelj i scenarist David Lynch, koji je radikalno promijenio američku kinematografiju svojom mračnom, nadrealističkom umjetničkom vizijom u filmovima poput Plavi baršun i Mulholland Drive te televiziju serijom Twin Peaks, preminuo je u 79. godini.
Teško bolestan
Lynch je prošle godine otkrio da mu je dijagnosticiran emfizem, posljedica dugogodišnjeg pušenja, zbog čega više nije mogao napuštati svoj dom kako bi režirao. Njegova obitelj objavila je vijest o njegovoj smrti putem Facebooka, napisavši:
“Svijet je sada jedno veliko prazno mjesto jer ga više nema s nama. Ali, kako bi on rekao: ‘Usredotočite se na krofnu, a ne na rupu.’”
Televizijska serija Twin Peaks te filmovi poput Plavi baršun, Lost Highway i Mulholland Drive spojili su elemente horora, film noira, krimi-misterija i klasičnog europskog nadrealizma. Lynch je pripovijedao priče, ne tako različite od onih njegova španjolskog prethodnika Luisa Buñuela, koje su slijedile vlastitu neprobojnu logiku, prenosi Variety.
Podsjetimo, Lynch je javnosti otkrio da se bori s ozbiljnim zdravstvenim problemima uzrokovanim dugogodišnjim pušenjem. Tijekom posljednjih mjeseci života koristio je dodatni kisik za većinu aktivnosti, a kako je sam rekao, čak i kratka šetnja kroz sobu predstavljala je izazov.
- To je kao da hodate uokolo s plastičnom vrećicom preko glave - opisao je svoje stanje u nedavnom intervjuu za časopis People.
Filmski vizionar
Njegov posljednji veliki projekt bio je "Twin Peaks: The Return" iz 2017. godine, koji je dobio izvrsne kritike. Lynch ostaje jedan od najutjecajnijih filmaša svoje generacije, s opusom koji uključuje remek-djela poput "Eraserhead", "The Elephant Man", "Blue Velvet" i "Mulholland Drive".
U formativnim godinama, Lynch je bio odlučan u naumu da postane slikar poput oca svojeg bliskog prijatelja te ja nakon završetka srednje škole 1964. prvo upisao školu u Muzeju likovnih umjetnosti u Bostonu, a potom i studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Pennsylavniji. Na potonjoj je nastao i njegov prvi kratkometražni, jednominutni film naslova ''Šest muškaraca koji obolijevaju'' (1967.). Iste godine se ženi za Peggy Reavey s kojom ubrzo dobiva i dijete (od nje se razveo 1974., a do 2009. se ženio još tri puta). Do 1970. snima još nekoliko kratkih filmova, a zatim započinje studiranje na 'Američkom Filmskom Institutu'. Naime, tamo su se dijelile stipendije mladim filmašima koji nisu imali sredstava za snimanje novih projekata. Već po dolasku na 'AFI', Lynch započinje s dugogodišnjim radom na svojem danas svima znanom dugometražnom prvijencu ''Eraserhead'' (1977.).
Bogata biografija
Zahvaljujući kaotičnosti koja je vladala na 'AFI-u', kreativni studenti su bili lišeni ikakve kontrole što je Lynchu savršeno odgovaralo. Prije negoli se uhvatio rada na ''Eraserheadu'', Lynch je započeo s pisanjem scenarija za kratki film ''Gardenback'' za kojeg je dobio ideju po vlastitoj, istoimenoj slici. Kolege i profesori su bili zadivljeni idejom i kumili ga da malčice razvuče taj scenarij, doda više dijaloga i snimi dugometražni film, no on nije bio osobito zagrijan za tu ideju. U konačnici je pristao pod uvjetom da mu se nitko ne upliće u stvaranje idućeg filma. Naivni profesori su pristali, Lynch je ubrzo dignuo ruke od ''Gardenbecka'' i u potpunosti se posvetio radu na ''Eraserheadu''.
S tanašnim scenarijem od tek 21 stranice i predviđenim trajanjem od 42 minute, većina profesora i Lynchovih kolega bila je skeptična oko same realizacije te ideje, no sukladno datom obećanju, nisu se upletali. Snimanje se s vremenom pretvorilo u opsesiju što ga je i dovelo do razvoda s Peggy, a s obzirom na limitirana sredstva (AFI mu je dodijelio tek skromnih 10 tisuća dolara), odlučan u namjeru da završi film, Lynch posuđuje dodatni novac od oca te na njega troši svu svoju ušteđevinu. Film je snimljen u uvijek zahvalnoj crno-bijeloj tehnici, priča prati povučenog mladića Henrya (tumači ga Jack Nance) koji živi u nadrealnom svijetu, industrijskoj pustoši, gdje s djevojkom dobiva deformiranu bebu koju mu ona ostavlja na brigu. Ostatak radnje vam nećemo otkrivati, no valja naglasiti kako bi za neke gledanje Lynchovog dugometražnog prvijenca moglo biti poprilično traumatično iskustvo.
On je pak ponukan pozitivnim kritikama prijavio film na festival u Cannesu, no tamo je kako i na mnoštvu drugih festivala dobio odbijenicu pod obrazloženjem da je odvratan. S tim se nije složio Ben Bernholtz, distributer kina Elgin koji se pobrinuo za njegovu distribuciju po 'drive-in' kinima i ponoćnim projekcijama gdje je ubrzo stekao kultni status. Izuzev male vojske sljedbenika, ''Eraserhead'' je privukao i pažnju nekih producenata među kojima se našao i Stuart Confeld. Ovaj je pak bio oduševljen Lynchovim prvijencem te mu je ponudio pomoć u realizaciji idućeg filma. Isprva je u plan uskočio već zgotovljen za scenarij ''Ronnie Rocket'', no Lynch se bojao kako će ideja tog filma biti odveć bizarna i kako će za njega teško osigurati potrebne financije te je sugerirao Confeldu da mu radije pronađe neki adekvatniji scenarij I tu dolazimo do priče o uspjehu.
Od nekoliko scenarija, Lynchu je prvo u uho zapeo onaj imena ''Čovjek-slon''. Istinita priča o Josephu Merricku, deformiranom čovjeku koji živi tragičnim životom u viktorijanskom Londonu sve dok se za njega ne pobrine imućni kirurg Frederick Treves, za Lnycha je zvučala dovoljno bizarno i izazovno, no kako bi bila baš po njegovom guštu, tražio je djelomičan prepravak scenarija za što mu je trebao blagoslov čelnog čovjeka producentske kuće za koju je Confeld radio, a to je bila ona slavnog komičara Mela Brooksa. Brooks do tad nije bio upoznat s Lynchovim radom, no nakon gledanja ''Eraserheada'' bio je oduševljen njegovom kreativnošću i ekscentričnošću te je istog trena amenovao projekt.
S budžetom od, za Lyncha tad enormnih 5 milijuna dolara, bilo je lako angažirati odlične glumce poput Johna Hurta i Anthonya Hopkinsa i tehnički (ponovno sniman u crno-bijeloj tehnici) dotjerati film do te razine u kojoj će odvratnost, sad već prepoznatljiva Lynchova nadrealnost i bizarnost široj publici djelovati poput skupe slike. Dakako, ''Čovjek-slon'' se u konačnici pokazao kao veliki komercijalni i kritički uspjeh koji je zavrijedio čak 8 oskarovskih nominacija, 2 nominacije za BAFT-u i brojne druge.
Lynch je iznenada postao vruća roba u Hollywoodu, s nemoralnom ponudom režiranja trećeg nastavka ultra popularnog ''Star Wars'' serijala prišao mu je čak i George Lucas, no ovaj ga je ljubazno odbio s obrazloženjem kako bi to onda bio Lynchovski, a ne Lucasov film. A onda, je na red stigla nesretna ''Dina'' (1984.). Herbertova 'biblija' za SF fanove bila je dugogodišnja strast i opsesija briljantnog Alejandra Jodorowskog, no megalomanski zahtjevi su mu se obili o glavu i slavni talijanski producent Dino De Laurentis je priliku ponudio Lynchu. Napumpan samopouzdanjem, a u neku ruku i egom, Lynch je pristao, no da je znao u što se upušta, sigurno bi bolje promislio. U ranoj fazi projekta, Lynch je radio na scenariju s Chrisom de Voreom i Ericom Bergrenom, no De Laurentis nije bio zadovoljan isporučen stoga je Lynch odlučio sam ispeglati scenarij, piše Kino zona.
Komplicirana priča o rivalitetu klanova i borbi za pješčani planet Dinu na kojem se proizvodi misteriozni, međugalaktički poznat 'začin' bio je prevelik zalogaj za Lyncha osobito kad se pokazalo da studio ima potpunu kontrolu nad projektom i kako to u konačnici neće izgledati kako je on zamislio. Prvotna verzija koja je trajala nešto više od dva sata, nije bila ni blizu Lynchove vizije koja je trajala i izgledala potpuno drugačije i film je doživio nezapamćen fijasko premda je De Laurentis očekivao kako će to biti njegov odgovor na Lucasove ''Star Warse''. Lynch je sa studijom bio vezan uz još dva projekta od kojih je jedan od planiranih bio i nastavak ''Dine'', no nakon neuspjeha prvog filma, svima je bilo jasno kako od toga neće biti ništa. Drugi pak film, bila je skromnija i intimnija priča iz koje se izrodio jedna od Lynchovih ponajboljih filmova u karijeri, triler ''Plavi baršun'' (1986.).
Ispaljena priča o mladiću Jeffreyu (tumači ga Lynchov tad već kućni glumac Kyle MacLachlan) koji na polju pronalazi odrezano uho nakon čega kreće u potragu za njegovim vlasnikom i na tom putu upoznaje misterioznu pjevačicu noćnog kluba Dorothy (nezaboravna Isabella Rossellini) i njezinog psihotičnog dečka, kriminalca Franka (fantastična, bez ikakve sumnje jedna od najbolje napisanih i odglumljenih uloga negativaca u povijesti u interpretaciji legendarnog Dennisa Hoppera), Lynchu je vratila narušen ugled originalnog i napose nepredvidljivog autora, a isto tako i novu nominaciju za Oskara u kategoriji najboljeg redatelja.
Na naredni Lynchov film, fanovi su morali čekati duge 4 godine, no premda je riječ o poprilično dobroj romantičnoj krimi dramediji, film ''Divlji u srcu'' (1990.) nije uspio nadmašiti kvalitetu prethodnika. Lynchov fokus je tad krenuo ka malim ekranima, a produkt njegova izvrnuta uma bila je ultrapopularna TV serija ''Twin Peaks'' koju se gledali apsolutno svi premda nitko nije bio siguran da li shvaća što se tamo događa. Bizarna ubojstva, demonski i mistični likovi, patuljci koji govore unatraške, tek su djelić ove uvrnute kultne serije uz koju je 1992. Lynch izbacio i ne toliko uspješni film ''Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom''.
Do 1997. izbacuje niz kratkih filmova i videospotova, sve više se bavi glazbom i slikanjem, a onda nam servira novu bizarnost imena ''Izgubljena autocesta''. Taj psihološki triler s elementima neo-noira i kriptičnom naracijom, izazvao je dodatnu glavobolju štovateljima njegova rada, no priča o saksofonistu koji je ubio svoj nevjernu suprugu i koji iščekujući smrtnu kaznu bježi u nadrealna sjećanja, s vremenom je stekao kultni status.
Godine 1999. snima možda i najnormalniji, a gotovo sigurno, najosobniji film svoje dosadašnje karijere, izvanrednu biografsku dramu ''Prava priča'' koja prati starca (fantastični Richard Fansworth) koji se sa svojom kosilicom uputi na dug put k bolesnom bratu. Iste godine je zgotovio i pilot epizodu za novi TV projekt imena ''Mulholland Drive'', no producenti nisu bili zadovoljni viđenim. Lynch se pak nije dao obeshrabriti već je na postojeći materijal dosnimio kraj i taj svojevrsni hibrid polupilota i polufilma izbacuje 2001. u kina.
Nije mogao bez šokova
Naravno, ''Mulholland Drive'' je sa svojom suludom pričom o mladoj glumici Betty Elms (tumači je danas globalno poznata Naomi Watts) koja po dolasku u Los Angeles u tetkinom stanu pronalazi, a ubrzo se sprijateljuje i upušta u romantičnu vezu s Ritom, ženom koja pati od amnezije, iznenadio one koji su taman pomislili kako je konačno počeo snimati 'normalne' filmove. No. Lynch kao Lynch nije mogao bez šokova, pa je u konačnici stvorio stilski prepoznatljivi, izvanredni psihološki neo-noir triler koji mu donosi nagradu za najboljeg redatelja u Cannesu, odnosno, treću nominaciju za Oskara u istoj kategoriji i što je najvažnije, status jednog od najboljih novomilenijskih filmova.
Pet godina kasnije u kina stiže njegova trosatna surealna mistična drama ''Unutarnje carstvo'' (2006.) nakon koje se gotovo u potpunosti posvećuje kratkim filmovima, videospotovima i konceptualnoj umjetnosti. Tako je bilo sve do 2017. kad se u velikom stilu vraća svojoj staroj ljubavi, ''Twin Peaksu''. Ako su neki i mislili da je s godinama Lynch izgubio svoju prepoznatljivu kreaciju, serija ih je razuvjerila i mnogi kritičari i fanovi su to jednoglasno proglasili najboljim TV proizvodom u povijesti.
