Tus, rođen u Bribiru, 22. studenoga 1931. godine, bio zapovjednik Ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA u činu general-pukovnika, kad je u rujnu 1991. prešao u Hrvatsku vojsku i postao i postao načelnik Glavnoga stožera i general zbora.
Snažno se zauzimao za razvoj Hrvatske vojske i zauzimanje vojarni.
Bio je glavni vojni savjetnik Predsjednika RH (1992–1995), pročelnik Ureda za međunarodnu vojnu suradnju (1995–1996), a tijekom 2001–2005. bio je šef Misije Republike Hrvatske pri sjedištu NATO-a.
U Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije stupio je 1944. godine, s navršenih trinaest godina. Nakon Drugog svjetskog rata završio je Zrakoplovnu akademiju JNA u Mostaru te Ratnu školu. Bio je jedini pilot koji je upravljao svim zrakoplovima u sastavu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstvai.
General Tus, zajedno s generalom Petrom Stipetićem, jedini je bivši zapovjednik JNA kojemu je u Beogradu suđeno, u odsutnosti, zbog veleizdaje i dezerterstva.
"Sve nas je duboko pogodila vijest kako nas je napustio stožerni general Anton Tus. S velikom žalošću primio sam vijest o smrti našeg Antona kojeg ćemo zauvijek pamtiti kao velikog čovjeka i jednog od utemeljitelja Hrvatske vojske", navodi se u sućuti ministra obrane Marija Banožića
MORH u priopćenju ističe kako je general Tus imao povijesnu ulogu u formiranju Hrvatske vojske, kao i u profesionalnom organiziranju obrane od srpske agresije.
Neizmjeran doprinos stvaranju moderne Hrvatske
"Kao prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general Tus dao je neizmjeran doprinos stvaranju moderne Hrvatske vojske,vojske kakvu danas imamo, i na tome ćemo mu biti zauvijek zahvalni".
U profesionalnoj karijeri od 1950. do 1991. godine obavljao dužnosti pilota lovca, nastavnika letenja, zapovjednika: eskadrile, puka, divizije, korpusa i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (1985.-1991.). bog protivljenja ratnim planovima JNA Ukazom Predsjedništva SFRJ 8. svibnja 1991. razriješen dužnosti zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.
Zbog napuštanja JNA i preuzimanja dužnosti u HV, Vrhovni vojni sud u Beogradu osuđuje ga u listopadu 1991. i oduzima mu čin general-pukovnika JNA. S početkom agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku, u kolovozu 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje za obranu Republike Hrvatske i od 2. do 20. rujna u zapovjedništvu ZNG i neposrednom kontaktu s Predsjednikom.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 21. rujna 1991. postavljen je na dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske na kojoj se nalazi do 22. studenog 1992. kada, Odlukom Predsjednika, odlazi na dužnost Glavnog vojnog savjetnika predsjednika Republike Hrvatske. Na toj se dužnosti nalazi do 1. travnja 1996. kada, na svoj zahtjev, odlazi u mirovinu. Bio je neposredni je sudionik razvoja Hrvatske vojske te planiranja, provođenja i zapovijedanja obrambenim i napadnim operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata.
Nositelj brojnih odličja
Na dužnosti Glavnog vojnog savjetnika predsjednika RH bavio se pitanjima strateškog razvoja HV, odnosima RH-NATO i RH-OESS, međunarodnom vojnom suradnjom te planiranjem i praćenjem završnih operacija HV-a.
Od 12. veljače 2001. do 1. listopada 2005. veleposlanik je šef Misije Republike Hrvatske pri NATO. Bavio se uspostavom Misije RH, podizanjem ugleda RH i HV te istine o Domovinskom ratu, ulaska RH u NATO (ulazak u intenzivirani dijalog svibanj 2001. te ulazak u MAP proces svibanj 2002.).
U čin generala zbora preveden je (1991.), a 2001. godine promaknut je u čin stožernog generala.
Za osobni doprinos u obrani RH i Domovinskom ratu te iskazanom hrabrosti dodijeljena su mu od Predsjednika RH najviša odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti te medalja Bljesak i Oluja.
Nositelj je više domaćih i stranih medalja, ordena i Diplome Međunarodne federacije aeronautike.
