U prvom djelu teksta, koji možete pročitati ovdje, znanstvenik i politolog Bruno Rukavina pojasnio je geopolitički i geostrateški ostvrt na prošlost poluotoka Krima. U drugom bavi se njegovim pripojenjem Rusiji 2014., kao i trenutačnim značajem.
Ponovno pripojenje (ili aneksija) poluotoka Krima 2014. godine
Aneksija Krima je nastavak ili posljedica krize koja je započela u studenom 2013. godine nakon što je propalo višegodišnje vanjskopolitičko balansiranje ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča između istoka (Rusije) i zapada (EU/NATO). Odgađanjem potpisivanja sporazuma o pristupanju EU uslijedili su veliki prosvjedi koji su kulminirali krvavim okršajem na trgu Majdan u veljači 2014. godine (Бышок i Кочетков, 2015) (Фененко, 2017). Uslijedilo je svrgavanje Janukoviča, koji je pobjegao u Rusiju, što je za ukrajinsku opoziciju označavalo oslobođenje, dok Rusija na to gleda kao na ilegalno svrgavanje legitimnog predsjednika kršenjem Ustava Ukrajine. Iz pozicije Ruske Federacije, ovim činom su nastali uvjeti za pravni princip rebus sic stantibus, odnosno više ne vrijede ugovori potpisani s Ukrajinom jer nisu potpisani s novim vlastima u Kijevu. Malo tko je u tom trenutku znao što će Putin napraviti, a namjeravao je kazniti Ukrajinu „tako što će je raskomadati“ (Lee Myers, 2017). Kako je to izgledao u praksi? Riječ je o dva paralelna procesa: 1) (geo)strateški vojni proces osiguranja i kontrole Krima i 2) (geo)politički proces kojim završava proces pripajanja Krima s referendumom. „Rusija je iskoristila svoje vojne snage koje su se nalazile na Krimu, pa je najprije okupirala, a nakon referenduma na kojem se velika većina stanovnika izjasnila za pripajanje Krima Rusiji, taj poluotok i proglasila dijelom Rusije“ (Boban i Cipek, 2017). Oba procesa provedena su tajno, odnosno službene vlasti u Moskvi su negirale i skrivale postojanost ruskih snaga diljem Krima, sve do referenduma.
Operacija pripajanja Krima primorala je ukrajinske vojnike da napuste poluotok u vrijeme političke revolucionarne konfuzije. „Bez ikakvih vojnih gubitaka, Rusija je zauzela strateški najvažniji dio Ukrajine, odakle može osigurati svoj najneposredniji sigurnosni interes – trajnu bazu ruske mornarice u Sevastopolju i kontrolirati gotovo čitavo Crno more“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018). Dva ključna faktora na koja se Ruska Federacija oslonila je faktor iznenađenja i taktika zastrašivanja. Iskorišteno je neorganizirano stanje nakon Euromajdan revolucije i brzo se zauzela sva kritična prometna i komunikacijska infrastruktura (bitna za informacijsku kampanju prilikom referenduma). Dodatno se atmosfera usijavala nakon izjava Vladimira Putina da će koristiti nuklearno oružje ako se strane sile umiješaju u operativna djelovanja Rusije (Rachok, 2014) (Radkovets, 2015).
Postoje mnogobrojni razlozi zbog kojeg je Rusija izvršila ovaj čin pripajanja, ali esencijalan je ruska Crnomorska flota koja nije imala adekvatni alternativni smještaj osim Sevastopolja. Pripajanje Krima je opravdavano „potrebom da se zaštiti rusko stanovništvo i spriječi bilo kakva mogućnost za raspoređivanje NATO snaga na ovom poluotoku“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018). Također se koristilo opravdanje Kosova, kao presedana, koji je kao regija/pokrajina dobio svoju „državotvornost“ i proglasilo neovisnost 17. veljače 2008. godine, bez referenduma (Rexhepi, 2017). Međutim, komparacija Kosova i Krima je široka tema, a u ovom kontekstu je zanimljivo da niti Moskva niti Kijev nisu priznali Kosovo upravo zbog unutarnjih problema sa svojim regijama (Čečenijom i Krimom). Nužno je spomenuti velika nalazišta fosilnih goriva u širem području poluotoka Krim, koja su dodatan motivator pripajanja Krima. Novopripojeni energetski izvori omogućili su da Ukrajina bude još više ovisna o ruskoj energetskoj mreži. Također su se povećale ruske teritorijalne vode na Crnom moru. Koja je mogla biti alternativa ovom scenariju? Da nije došlo do ruske intervencije na Krimu, Ukrajina je, nakon smjene vlasti, mogla postati članica NATO saveza, gdje bi prilikom vojnih vježbi američki bojni brodovi ili nosači aviona koristili vojnu infrastrukturu Krima, što bi im omogućavalo vojna djelovanja s velikom preciznošću duboko u teritorij Ruske Federacije (Крылов, 2014). Ovaj scenarij je bio nedopustiv za vrijeme predsjednika Vladimira Putina.
Foto: Shutterstock
Umjesto zaključka – pogled u budućnost
Poluotok Krim je važno (geoekonomsko) geopolitičko i geostrateško područje u Europi. Omogućava kontrolu crnomorskog prostora (kao nepotopljivi nosač aviona) i osigurava utjecaj na prostoru jugoistočne Europe, Bliskog istoka, Kavkaza i istočne Europe. Povijesni primjeri svjedoče kako je Krim igrao bitnu ulogu u povijesti. Iako se prikazivalo da je simbolička spona Rusije i Ukrajine u SSSR, u realnosti je Krim bio sredstvo za jasne ciljeve sovjetskih političkih elita, poput Hruščova koji je prenio/poklonio Krim Ukrajini 1954. kako bi ojačao svoju poziciju te sovjetski (ruski) utjecaj u Ukrajini. Iako je u 1990-ima Krim primjer mirnog rješavanja etničkih problema, nakon revolucije 2014. pokazao se kao zamrznuti sukob, koji se u reakciji na Euromajdan, ponovno pripojio Ruskoj Federaciji kroz paralelne geopolitičke i geostrateške procese. Krim je danas ključna logistička linija za opskrbu i potporu ruskih vojnih snaga u provođenju vojne operacije, kao i dom bez alternative (kritična infrastruktura) ruske Crnomorske flote.
Zanimljivo je proučiti potencijalne buduće scenarije koji se mogu dogoditi na/s poluotoku(om) Krimu(om). Mnogo toga ovisi o daljnjem tijeku ruske vojne operacije. Realno je šest scenarija: 1) Krim koji je u sastavu Ruske Federacije, jer po izjavama predsjednika Putina, poluotok je dio ruskog teritorija koji se brani kao i ostatak ruskog teritorija (svim sredstvima), iako je već došlo do direktnih napada kako na Krim, tako i na druge ruske pogranične regije, poput Belgoroda; 2) Krim u sastavu Ukrajine što bi podrazumijevalo određenu vrstu promjene (neutralizacije) Putinove vlasti ili da nakon Putina dođe „Hruščov 2.0“ koji bi (ne)strateški „vratio“ Krim Ukrajini (uz otvoreno pitanje većinskog naroda poluotoka, Rusa); 3) Krim kao neovisna republika/država, odnosno samostalnost Krima (Kosovizacija), ako dođe do šire Balkanizacije post-sovjetskog (ili post-ruskog prostora); 4) Krim podijeljen između dva (ili više) međunarodna aktera (Ciprizacija); 5) Krim pod protektoratom druge svjetske sile ili međunarodne organizacije (Bosno-hercegovizacija); 6.) Krim kao kondominij između dvije ili više država.
Rusko pripajanje Krima 2014. godine može se gledati kao prekretnica koja je promijenila odnose Ruske Federacije i država članica euroatlantskih integracija u post-hladnoratovskom razdoblju. Iz ruske pozicije, pripajanje Krima nije bila akcija, nego reakcija na Euromajdan čijim posljedicama i danas svjedočimo. Mir u Europi, za kojim mnogi teže tijekom pisanja ovog članka, ne može se postići bez razumijevanja uzroka i povoda trenutačnog sukoba u istočnoj Europi.
Cijeli rad u kojem se još detaljnije objašnjava povijest, geostrateška i geopolitička važnost Krima, kao i operativna vojna djelovanja na Krimu u ljeto i jesen 2022. godine, dostupni su na poveznici: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724
