Znate ono kad u američkim filmovima potrpaju stvari u auto pa se danima voze bez cilja?
Ideja da prazne ceste mogu pomoći isprazniti glavu oduvijek mi je bila privlačna.
Odmak donosi jasnoću, to znam iz iskustva. A imam nešto iskustva i s putovanjima s autom. Prije nekoliko godina, na obiteljskom road tripu po Njemačkoj, naučila sam da njemačke ceste nisu prazne i da će teško isprazniti glavu. Za strpljivo sjedenje u beskrajnim kolonama zbog radova na cestama trebao mi je još jedan pokušaj: proljetne praznike smo odlučili provesti kod obitelji u Danskoj, a do ondje smo odlučili ići – autom.
Znala sam, od ranije, da bivanje u malom prostoru zahtjeva toleranciju i fleksibilnost, da se nervoza zbog dugog sjedenja u autu kod svakog putnika javi u različito vrijeme i da je za prespavance na putu do odredišta dobro pripremiti mali kofer kako bi sve potrebno bilo pri ruci.
Imala sam i ideju da je smisao, kako road tripa, tako i života putovanje, a ne odredište, ali željela sam još jednu priliku da iskušam teoriju u praksi.
Dokk1, knjižnica i kulturni centar u Aarhusu, Danska, Foto: Privatna arhiva
Od ovog sam putovanja očekivala puno, najviše zato jer nisam očekivala ništa. Odlučila sam biti spontana i na put ići bez detaljnog plana: bez plana aktivnosti, bez istraživanja o destinacijama, bez popisa zanimljivosti, znamenitosti i restorana, bez želje da otkrijem trgovine u kojima se kupuju stvari koje nigdje drugdje nije moguće pronaći i bez namjere da nam to bude putovanje života.
Već prvog dana u Nürnbergu shvatila sam da biti spontan ne znači biti nepripremljen i da mi je izazovno vjerovati da ću, ako ne znam što želim, išta moći dobiti. Kako od putovanja, tako i od života.
Dok me hvatala nervoza zbog suočavanja s činjenicom da ćemo toliko toga propustiti vidjeti i doživjeti, sjetila sam se kako je Semezdin Mehmedović u jednoj svojoj knjizi napisao da od svega očekuje sve, a od jabuke najmanje dva okusa. Takva sam i ja, istina se ukazala još prvog dana: od običnog posjeta Danskoj ne očekujem ništa posebno, osim da bude toliko spektakularan da imam o čemu pisati i pričati mjesecima nakon povratka.
Nastja Kulović, Danska, Foto: Privatna arhiva
A istina je i da se na road tripu najviše vremena otpada upravo na putovanje. Vrijeme je, u svakom gradu u kojem se zaustavite, ograničeno, svedeno tek na dojam o gradu, bez mogućnosti dubljeg istraživanja i upoznavanja. Ceste umjesto jasnoće donose nervozu, toaleti na odmaralištima nisu uvijek idealni, a interakcije sa suputnicima znaju biti napete.
Usprkos tome, ovo putovanje mi nije ostalo dužno. Umjesto očekivanja da ću izvući najviše od svega, dobila sam priliku zadovoljiti se dobivanjem tek nečega. I bilo je dovoljno: jabuka je, napokon, mogla biti samo jabuka.
Jasnoću nisam dobila na cesti, nego kod kuće nakon povratka s puta.
Nastja Kulović, Danska, Foto: Privatna arhiva
Šetnja bez cilja po Nürnbergu, odmor uz piće na suncu, slučajno upadanje na otvorenje izložbe, bavarski perec prekriven sirom za doručak, istraživanje lučke četvrti HafenCity u Hamburgu u inat vjetru, promatranje slavne hamburške koncertne dovrane Elbphilharmonie izbliza, susret s prijateljem koji ondje živi i kava u centru grada, dolazak u Dansku u popodnevnim satima i uživanje u susretu moje kćeri s bratićem i sestričnama, tek pokoja kap kiše za vrijeme boravka u Danskoj, panorama Aarhusa s krova robne kuće, posjet spektakularnoj knjižnici i kulturnom centru Dokk1, spora jutra, vrijeme provedeno s obitelji, gledanje uživo utakmice danske nogometne lige umjesto bojanje pisanica za Uskrs, slatko-gorki rastanci, obećanja novih susreta, obilazak Berlina u jednom popodnevu, spavanje i bogati doručak u Beču prije povratka kući… u moru mogućih doživljaja, osjećaja, slika, budućih uspomena, ja sam dobila ove.
Moglo ih je biti više, jabuke su mogle biti sočnije ili drugačijeg okusa, uvijek mogu biti, ali prihvatiti ono što dobijemo kao dovoljno čini mi se kao istinsko zadovoljstvo.
Centar Hamburga, Njemačka, Foto: Privatna arhiva
Priče koje si ispričamo u kolonama, tuđe kojima posvjedočimo u stranim gradovima, rečenice kojima jedni druge prekidamo, misli koje prevrtimo u ritmu brojača kilometara u autu, tenzije koje se nekim čudom ne pretvore u svađe, stiskanja da bismo stali u fotografije, nadopunjavanje priča u kasnijim prepričavanjima, razlike doživljenog, sličnosti doživljenog, vijesti koje doputuju do nas, odluke koje daleko od kuće donesemo lakše nego inače…sve to što čini putovanje tako privlačnim zapravo čini život. Život od kojeg ne možemo pobjeći i koji je od putovanja – neodvojiv.
Šetnja Berlinom, Njemačka, Foto: Privatna arhiva
